Vijesti - Martirologij Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Knjiga fra Stjepana Čove „Martirologij Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja 1942.-1948.“ objavljena je početkom listopada u nakladi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Knjiga je nastavak Čovine knjige „Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini“ (Sinj, 2015.). Naslov knjige „Martirologij“ upućuje da su u njoj obrađeni svi ubijeni i stradali franjevci Provincije za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njegova poraća. Kazalo imena uredio je fra Frano Doljanin. Grafički urednik je dr. sc. Jakov Borković. Lektorirala je Jelena Lojić-Pokrovac, prof. Na koricama je detalj s freske „Krist Kralj“ Ive Dulčića u crkvi Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu. Knjiga ima 506 stranica, 915 fusnota te 27 priloga (osude, presude te kopije vojnih, komunističkih sudova, te izjave svjedoka i intervente o. provincijala).

Knjiga je podijeljena na tri dijela. Prvi dio nosi naslov „ Drugi svjetski rat i poraće-vrijeme mučenika“; drugi dio donosi popis 44 mučenika, abecednim redom, njihov život, djelovanje i samu smrt; dok treći dio donosi Priloge, njih 27, iz raznih izvora (Ozne, kasnije Udbe, intervente o. provincijala fra Petra Grabića te izjave svjedoka). Recenzenti knjige su dr. sc. Dušan Moro i dr. sc. Božo Norac Kljajo. Knjiga donosi i sažetke na talijanskom, njemačkom i engleskom jeziku te popis osobnih imena uz bogat popis arhivskih izvora i literature.

U važnost knjige uvodi provincijal dr. fra Marko Mrše, naglasivši njezinu vrijednost i preporučivši njezino čitanje. Pisac knjige ističe teške ratne prilike Drugoga svjetskog rata i njegova poraća kako su se one odražavale u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja uz posebni naglasak kako je stradao narod i fratri prigodom ulaska partizana u Sinj, Drniš i kada je ovladao šibenskim i zadarskim zaleđem. Istaknuta su poslijeratna stradanja fratara u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, jer su komunisti, da umanje njihov duhovni utjecaj i zastraše narod, lažno optužili fratre da su suradnici okupatora i domaćih izdajnika, da su izvršili teroristički napad na tvornicu GAON u Zagrebu itd. i tako su stvorili montirani proces protiv njih u kojemu su dvojicu fratara osudili na smrt strijeljanjem: fra Mateja Vodanovića, župnika i fra Serafina Rajića, kapelana, a četvoricu fratara osudili na dugogodišnju robiju. Komunisti su kasnije priznali da su krivnju fratara izmisliti i da glavni akter krivnje u zagrebačkom slučaju o. fra Jozo Mikulić nije nikada dolazio u Zagreb poslije nego ga je napustio u svibnju 1945. godine.

Poslije općeg uvoda nestabilnog ratnog stanja u svim dijelovima Provincije pisac donosi zaokruženu informaciju o životu i djelu svakoga umorenog i stradalog fratra i tako abecednim redom ocrtava mučeništvo i smrt 44-ice fratara. Svakome je pristupio na temelju arhivske ili pisane građe čiji sadržaj počiva na brojnim, do sada neobjavljenim arhivskim dokumentima, zato knjiga pokazuje ozbiljan pristup proučavanja i prezentiranja svakog opisanog fratra u cijelom sustavu njegova života i djelovanja bilo da je bio župnik ili profesor i odgojitelj. Provincijal Grabić energično je branio neporočnost ubijenih fratara pred komunističkim napadima što potvrđuju mnogi arhivski sadržaji. Ozbiljnost rada odsijeva i u 915 bilježaka u potvrdu iznesenih tvrdnja.

Sve opisane fratre ubili su partizani osim o. fra Ladislava Ivankovića koga su ubili četnici i o. fra Rafe Kalinića koga su ubili Nijemci. Stradanja fratara počela su već 1942. partizanskim umorstvom o. Pavla Silova i o. Joze Borkovića te četničkim o. Ladislava Ivankovića. Iako knjiga govori o stradanjima fratara i izvršiteljima zločina nad njima, ona ipak ne potiče mržnju prema njima, ni njihovim nasljednicima, nego iznosi istinu i ističe zlo koje se dogodilo da se ono ne zaboravi i da se više ne ponovi dok konačni sud predajemo Pravednome.

Plan uništenja fratara dolazio je od vrha političke moći iz sjedišta Komunističke partije. Ako je nekom fratru suđeno na formalnom procesu, proces je vodilo nekvalificirano osoblje bez svjedoka i pravne zaštite. Okrivljenik nije imao prigodu da kaže istinu i da se brani. Ako je nekomu bio postavljen branitelj on ga je više okrivljivao nego branio. Procesi su brzo završavali, a osuđenici su redovito strijeljani noću i bacani u nepoznate rovove. U nijednoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Komunisti su fratrima, kako bi ih olako okrivili, pripisivali suradnju s talijanskim vojnim i njemačkim postrojbama, a jednako i sa hrvatskom vlašću. Tu su zaboravljali da je fratarska suradnja s tim stranama bila, ne nikakva suradnja, nego jedino pomoć da se pomogne ugroženima, da se oslobode zatočenici i da se najčešće zaštite komunističke obitelji.

Koliko god je bilo komunističkih napada, krivih optužbi i izrečenih smrtnih kazna i progona protiv fratara komunisti nisu ipak uspjeli izbrisati uspomenu na njihovu čast i dostojanstvo, njihovu vjeru i ljubav prema Katoličkoj Crkvi i svome hrvatskome narodu niti su ih uspjeli slomiti da se odreknu onoga što jesu pa ni uz cijenu žrtve vlastitoga života. Zato ih u ljudskom izričaju nazivamo mučenicima, svjedocima katoličke vjere i domoljublja. Izraziti primjer mučeništva je o. fra Ante Cvitanović kojega je mučitelj ubio poslije nego je od njega zahtijevao da ispovijedi sve članke katoličkog Vjerovanja, i poslije svakoga članka u njega je pucao. Mučitelj je svoj zločin potvrdio, ali zbog toga nije nikada pozivan na odgovornost i bio kažnjen.

Franjevci iz ove knjige otvoreno su se suprotstavljali fašizmu, nacizmu i boljševizmu (komunizmu), nisu se priklanjali nijednome ekstremnom političkom sustavu, stajali su na braniku vjere i nacionalnih interesa. Iz svega proizlazi da su do kraja dostojanstveno ispili gorku čašu progona i mučeništva.

Pisac želi otrgnuti od zaborava sudbinu umorenih fratara, jer nisu pali ni za kakav režim ili ideologiju, nego su položili živote za principe koji se temelje na naravnom i božanskom pravu za svakog čovjeka.

Od 44 ubijenih fratara, tek se za njih dvadesetoricu zna gdje su pokopani. Ostalima se sudbina, vjerojatno, nikada neće rasvijetliti, jer se još uvijek ne zna kako su ubijeni ni gdje su pokopana sedmorica fratara iz Cetinske krajine. Ne zna se gdje su ubijeni ni mladi studenti franjevci regrutirani u jugoslavensku vojsku u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata kao ni oni koji su uhićeni na Križnome putu. Vjerojatno su bačeni u neku od brojnih jama po Sloveniji ili Hrvatskoj. Zaključno iz knjige se može kazati da je komunistička ruka progona nad fratrima bila jednako okrutna bez obzira gdje su živjeli ili djelovali.