Vijesti - Misno slavlje uz 950. obljetnicu spomena samostana Sv. Marije u Zadru

„Dok obilježavamo visoku obljetnicu početka monaškog života u Zadru, u duhu gledamo tisuće i tisuće mladića i djevojaka koji su se u dugom povijesnom hodu priključili monaškom životu molitve i rada, pa sebe utkali u ovo što mi danas imamo i čime se ponosimo", poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić u propovijedi na koncelebriranom misnom slavlju koje je u zajedništvu s dvadesetak svećenika predvodio u crkvi sv. Marije u Zadru u petak 28. listopada, u spomen na 950. obljetnicu neprekinutog djelovanja samostana sv. Marije.

Tom je misom ujedno proslavljena 925. godišnjica posvete benediktinske crkve sv. Marije. Naime, 28. listopada 1091. g. posvećena je crkva sv. Marije čiju je gradnju vodila opatica Čika, izgradivši je na staroj maloj crkvi sv. Marije koju je benediktinkama dao Petar, opat muškog benediktinskog samostana sv. Krševana, čuvši da Čika želi obnoviti samostan. „Svetišta, crkve i samostani koje su gradili i Bogu posvećivali naši stari, oduvijek su dizala ljude iz pepela i davala im snagu za nova pregnuća. Neka ostanu nepresušnim vrelom inspiracije, molitve i kontemplacije", poželio je mons. Puljić, istaknuvši da je trodnevlje benediktinske proslave prigoda za „uroniti u minula stoljeća i prebirati bogato naslijeđe pamćenja i događaja vezanih uz samostan, grad, narod i nadbiskupiju. Tri žiga na pozivnici, samostana sv. Marije, nadbiskupije i Sveučilišta u Zadru govore kako ta obljetnica nadilazi zidine Svete Marije". Samostan sv. Marije s istočne strane katedrale sv. Stošije izgradila je Čika, polusestra kralja Petra Krešimira IV., kralja Hrvatske i Dalmacije koji mu uz nazočnost vojvoda i knezova daje kraljevsku slobodu. Učinio je to uz pristanak splitskog nadbiskupa Lovre i uz odobrenje zadarskog, ninskog (hrvatskog), trogirskog, biogradskog, rapskog i osorskog biskupa, uručivši samostanu sv. Marije dekret o kraljevskoj slobodi 25. prosinca 1066. „Otada ta institucija postoji kao živi spomenik vjere i kulture te biva oazom molitve, tišine i sabranosti. Pratila ju je naklonost svjetovnih vladara i blagoslov Crkve i njenih poglavara. Zato ovom prigodom želimo reći Bogu hvala što slobodna i neovisna domovina Hrvatska, kakvom ju je želio i stvarao i kralj Krešimir, pruža prigodu i sadašnjim djevojkama i mladićima biti sljedbenicima velikog monaha sv. Benedikta. Zahvalni smo za obilna djela vjere i kulture koju su nam u nasljeđe diljem naše obale i šire ostavila njegova duhovna djeca. Nezamisliva je naša baština bez bogatog obola duhovnosti koju je obilježilo Ora et labora sv. Benedikta", poručio je mons. Puljić, zahvalivši za monaški život u Zadarskoj nadbiskupiji na Ćokovcu, Pagu i u Zadru sv. Krševan i sv. Marija. „Drago nam je što se i danas iz tih ograđenih središta molitvene šutnje čuju i šire uzdasi molitve i sabranosti koji liječe dušu, usprkos okružja koje je i onda i danas ugrožavalo duh i smisao zapadnog redovništva. Samostani su i nastajali kao tihe oaze sabranosti u kojima je pred moralnom klonulošću rastreseni čovjek tražio zaklonište smiraja i povjerenja, svetišta, oaze duhovnosti, koje i kad su suzama oblivene, ozdravljaju dušu i donose okrepu i blagoslov", rekao je nadbiskup. Upozorio je da se „u naše doba, nažalost, takvu duhovnost ne razumije i ne trpi, nego je progoni nametnuti stil buke i galame, pa čovjek više ne nalazi prostora za šutnju i tišinu gdje bi u sabranoj molitvi mogao biti sâm sa sobom".

Regule molitve i rada s visokim zidinama odvajale su samostane od svijeta i bile pomoć osobama koje su birale kontemplativni život. Tu ih je štitila kraljevska sloboda od 'drznika koji bi se suprotstavili', kako reče Petar Krešimir IV., samostanskom načinu života. „Zato im se kralj svojom odredbom priprijetio. To je zapravo bio smisao kraljevske slobode kojom je bila osigurana autonomija i kutak tišine svojstven životu Bogu posvećenih osoba, a zaštićen ukazom kralja pred izvanjskom ugrozom onih koji takav stil života ne shvaćaju i ne prihvaćaju. Takvih je, dakle, bilo u Krešimirovo vrijeme, a ima ih i danas. Oni se ne obaziru na duh, nakanu i slovo kraljevske slobode koju su blagoslovili ondašnji hrvatski biskupi, već tjeraju svoje vlastite interese. I nerijetko se drsko ponašaju, pa u ime sekularizma i sekularnosti otpisuju iz svoje sredine duhovne stvarnosti, a svojim stavovima i ponašanjem ugrožavaju sami duh kontemplacije", upozorio je mons. Puljić. Spomen državničkog čina kralja Petra Krešimira IV. prigoda je upitati kako se kao nasljednici bogate duhovne baštine odnosimo prema blagu koje smo naslijedili, rekao je nadbiskup, „koliko svojim poštovanjem i stavom pomažemo gostima i strancima da osjete kako su to naše svetinje pred kojima se drugačije ophodimo nego prema drugim zgradama i prostorima". Upozorio je da se upravo u blizini zadarske katedrale sv. Stošije, crkava sv. Marije i sv. Šime, ljeti i zimi događa najviše bučnih skazanja i koncerata. „Govori se kako takve buke oko crkava nije bilo ni u vrijeme komunizma. Istina, drugovi su tada odvodili mlade i odrasle iz crkava nedjeljom na sportske terene ili radne akcije. Nisu držali do Krešimira ni do njegovih odredbi. Ali, crkve i svetišta ostavljali su u miru. Nisam nostalgičar koji bi plakao za 'dobrim starim vremenima', pogotovo ne za socijalističkim. Ali, dijelim zabrinutost upravitelja svetišta i žitelja zadarskog poluotoka u pogledu našeg odnosa pred kulturnim i duhovnim blagom koje smo naslijedili", rekao je mons. Puljić. Nadbiskup smatra da su pred nama i novim naraštajem izazovna i teška pitanja: „Kako se kao pojedinci i kao zajednica hrvati s agresivnim nasrtajima profaniranja naših svetinja? Kako očuvati intimu duše ali i sakralnost duhovnih prostora, svetišta i samostana od rastresenosti, buke i galame, koje poput groznice haraju današnjim svijetom? Kakvu obvezu ima sadašnje hrvatsko društvo u čuvanju primljene baštine koja je stoljećima zalijevana uljem molitve, duhovnosti i evanđelja? Ima li hrvatska država pravo očekivati da Bogu posvećene osobe nastave i danas doprinositi općem dobru svojom molitvom, žrtvom i predanjem? Trebaju li grad i društvo u tom vidu nešto činiti kako bi se zaštitile te oaze molitve i mira u duhu spomenute kraljevske slobode". Nadbiskup je izrazio radost što usred sekulariziranog svijeta i danas postoje duhovne oaze u kojima se promiču vrednote ljubavi, žrtve, svetosti, čistoće, mira i zajedništva. „Koliko god nam se činilo da je svijet hladan i nezainteresiran za nebeske stvari, nismo bez svjetla i nade. Uvjereni smo kako Bog i od naše osrednjosti, mlakosti i bezvoljnosti, od naše vode koja nije ni za piće, čini dobro vino. Zato se Crkva ne umara poticati i pozivati Bogu posvećene osobe neka budu kvasac koji brašno uskisava; neka budu puni dobrote i topline koja tijesto u kruh pretvara. Posebice ih potiče i ohrabruje neka u svijetu buke, galame i iskidanih veza, grade mostove mira, prijateljstva i ljubavi; neka njeguju duhovnost tišine i zrače mirom, radošću i predanjem", potaknuo je mons. Puljić, istaknuvši riječi jedne poglavarice da „zajednicama ne trebaju oni koji se boje ili prilagođavaju životu izvan samostanskih zidina, nego trebaju Božjim duhom zahvaćeni pojedinci i zajednice koje s Kristom surađuju i žive od molitve, sakramenata i zavjeta". „Iz kontemplativne šutnje i nutarnje samoće, iz pobjede nad bukom vanjskog svijeta rađa se dijalog sa sobom i s Bogom, pisao je kćerima i sinovima sv. Benedikt, otac zapadnog monaštva", podsjetio je nadbiskup. Poželio je da i to slavlje bude poticaj koludricama da ostvaruju evanđeoske zavjete po kontemplativnom dijalogu koji vodi vrhuncima askeze i mistike i Bogu, izvoru radosti. „Koludricama sv. Marije čestitamo visoku obljetnicu i priželjkujemo da svatko tko dođe u ovu oazu duhovnosti osjeti blagodati milosnog pohoda. Ovo prigodno jubilarno slavlje neka bude naš zajednički himan zahvale za silna djela koja nam kroz vjekove učini Gospodin i naša velika molitva za dane i godine pred nama. Neka i dalje u ovom svetištu, a preko njega i u Zadru, cvjeta vjera u Uskrsloga. Neka se u svemu slavi Bog jer gdje je Bog, tamo je i budućnost. I to nam je dosta", zaključio je nadbiskup Puljić.

Za vrijeme mise gregorijanske napjeve pjevale su benediktinke sv. Marije pod vodstvom zborovođe Igora Cecića. Komorni zbor Ivan Filipović pjevao je Misu Caecilianu (A. Vidaković), pod ravnanjem Gorana Jerkovića, za orguljama je bio Milan Hibšer. Na misi su sudjelovali i brojni vjernici iz drugih krajeva Hrvatske.