Vijesti - Molitveni susret za duhovna zvanja pod geslom „Hrabro naprijed s Kristom“

Povjerenstvo za pastoral duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije priredilo je u ponedjeljak 11. prosinca u crkvi sv. Franje u Zagrebu molitveni susret za duhovna zvanja pod geslom „Hrabro naprijed s Kristom!“. Susret je započeo euharistijskim slavljem kojega je predvodio član Povjerenstva don Mladen Delić, SDB, a u koncelebraciji su bila još dvojica članova o. Antonio – Mario Čirko, OCD i fra Bazilije Mate Bašić, OFM, te fra Venancije Mihaljević. Misi je nazočio veći broj redovnica i redovničkih pripravnica različitih zajednica predvođenih predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije s. Anom Marijom Antolović, ASC, a pjevanjem su animirali franjevački bogoslovi s Kaptola.

Na početku je don Delić rekao „došli smo u ovaj Božji dom ponajprije slaviti Boga, no znamo li ga doista slaviti? Jesmo li naša srca pripremili da ga slavili ponajprije zato što posjedujemo besplatni Božji dar, koji nismo ničim zaslužili, a to je vjera. A redovnici i redovnice počašćeni su još jednim, većim darom, time što ih je pozvao da ga kroz posvećeni život slijede. No, ni mi samo nismo svjesni koji nam je Bog dao dar: On, Bog Svemogući koji je stvorio nebo i zemlju, koji je sazdao ovaj svijet spustio se na toliko nisku razinu i približio se čovjeku i pozvao ga, tražeći od njega da se stavi na raspolaganje služiti, raditi cijeloga svoga zemaljskog života za Kraljevstvo nebesko. Koji je to Božji dar: Bog dolazi grešnome čovjeku ususret, poziva ga jer treba njegovu pomoć da nastavi širiti svoju ljubav u ovome svijetu“.

Nadalje u osvrtu na misno evanđelje, propovjednik je naglasio kako je to prekrasan primjer koji nam Crkva kroz biblijski odlomak želi posvijestiti, kako ljudi, prijatelji pred Isusa donose svoga prijatelja, uzetoga čovjeka.

Tomu čovjeku treba tjelesno ozdravljenje, no ta njegova tjelesna nemoć pokrenula je cijelu lavinu ljudi da se angažiraju oko njega i oni t čine u zajedništvu. U tom je kontekstu don Delić podsjetio kako je zajedništvo temelj redovničkog života, „zajedno živjeti, a naši utemeljitelji bi rekli i zajedno raditi. To je temelj našega redovništva, ali i temelj Crkve biti zajedno.“ Nastavljajući osvrt na evanđelje, postavio je pitanje „Što je to prijateljstvo?“

Prijateljstvo iziskuje određenu žrtvu. Mi jedni druge često nazivamo prijateljima, no pravo prijateljstvo kaže Sveto pismo, je najveće bogatstvo koje možete posjedovati, ali prijateljstvo je žrtva, ogromna žrtva. Ovi su prijatelji učinili za svoga uzetoga prijatelja nešto najdragocjenije što su mogli, a to je da su ga odnijeli pred Gospodina koji zna ga mu treba ozdravljenje. No, On ga puno dublje promatra, i što najprije poduzima: spašava mu dušu, oslobađa ga od grijeha, a tek tada ga oslobađa i fizički i daje mu da može normalno hodati, rekao je propovjednik, te upitao „ima li danas takvih ljudi koji su uzeti, kojima je potrebna pomoć; jesu li samo uzeti oni koji ne mogu tjelesno hodati, ili ima uzetih i onih koji su izgubljeni u ovome svijetu? Zar nisu uzeti oni koji nisu susreli Gospodina, zar nisu uzeti oni koji su nemirni u svojim srcima, jer Boga u srcima nema, zar nisu uzeti oni koji Isusa nisu susreli? Jesmo li možda i mi uzeti? Jesmo li mi susreli Gospodina u svome životu, jesmo li se potrudili živjeti onako kako nas Isus uči? Možda smo i mi uzeti, možda ne ovako kako je ovaj iz Svetoga pisma, ali ako ćemo biti iskreni i uputiti se u dubinu svoga srca vidjet ćemo i susret ćemo sebe puno puta kad smo bili uzeti, kad smo bili nemoćni, kad smo bili daleko od Gospodina u svojim tjeskobama i mukama, kad smo se samo pouzdavali u svoje snage, a ne u Gospodina koji je Gospodar mog i tvog života. Ovi prijatelji koji su nosili uzetoga na nosiljci, nosili su ga zato jer su vjerovali u Isusa, oni su imali iskustvo živoga Boga, vjerovali su da mu Isus može pomoći. Oni su po svaku cijenu željeli da njihov uzeti prijatelj ozdravi, jer su znali da je Isus najveći liječnik, a On ozdravlja najprije dušu, srce, oslobađa grijeha. Dopustimo i mi da jedni druge ponesemo Isusu, dopustimo da nas naši prijatelji nekada ponesu kad nam ponestane snage i duboke vjere u Gospodina, ali i mi se povucimo ovih svetih dana u tišinu svoga srca pa promatrajmo oko sebe koji su to sve uzeti koje bi mi trebali barem kroz ovo vrijeme došašća ponijeti do Gospodina da ih ozdravi. Pokušajmo prepoznati njihovu uzetost i potaknuti ih da odu pred Gospodina da ih oslobodi onoga najvažnijega, a to je grijeh, da im srce očisti kako bi bili slobodni ljudi i u slobodi svoga srca mogli slaviti svoga Gospodina“ rekao je na kraju homilije don Delić.

Nakon mise klanjanje pred Presvetim predvodio je o. Antonio – Mario Čirko, a potom je kraću katehezu održao fra Bazilije Mate Bašić.

Naglasio je, kako se duhovni poziv u svijetu u kojem  smatra kao nešto nadnaravno, čak možda i neprirodno. „U jednu ruku je riječ o nadnaravnom pozivu, no nije neprirodan. To je sasvim nešto normalno što pravi čovjeka, vjernika: poziv po kojim se odazivamo Bogu zbog službe drugima. Kad gledamo u Bibliji sve ono što u njoj nalazimo vezano uz poziv, vidimo da je poziv uvijek usmjeren na nešto nepoznato. Abrahamu Bog dolazi i kaže izići iz zemlje očinske. Ako pogledamo primjer Blažene Djevice Marije znamo da joj dolazi anđeo, i prvo što joj kaže je 'ne boj se' i doda 'našla si milost kod Boga'. Kad joj kaže 'začet ćeš i roditi sina', Marija postavlja jednostavno pitanje: kako će to biti? Tu vidimo ono gdje može svatko od nas prepoznavati samoga sebe, jer i svatko od nas kad je osjetio poziv u sebi, postavio si je pitanje 'kako: ja takav nikakav, grešan, slab, kako ja mogu ići tim putem, tko sam ja'. I onda Bog daje poruku 'nisi ti dostojan toga, nije nitko dostojan toga, ali ja te sad činim dostojan',  posvijestio je fra Bašić, te rekao da on osobno nikada ne mogu 100% biti siguran u to je li Bog mene zvao. „No, ja u to vjerujem“. „Svakoga dana živeći taj poziv vidiš po primjerima i na taj način čovjek koji doista ima odaziv na taj poziv može u svemu osluškivati Božju riječ i biti onaj koji se u otkrivanju Božjega poziva uvijek oslanja na planove drugih. Poziv je dakle: biti ovdje poradi drugih. Nije poziv da se netko od nas ostvari ovdje, već da se ostvari u drugome“.

Svoje svjedočanstvo poziva s prisutnima je podijelio i fra Marko Ćosić, bogoslov druge godine teologije kojim je važnim naglasio i obiteljsko ozračje u kojem je odrastao.

Na kraju je fra Bašić rekao „moliti za duhovna zvanja nije samo molitva, već je potrebno stvoriti okruženje u kojem je moguće osluhnuti duhovno zvanje. Na to su pozvani svi, i oni koji su očevi i majke, braća i sestre“. Sve je pozvao na molitvu, jer to je zajedništvo Crkve. „Hvala svima koji molite za duhovna zvanja, koji molite za nas koji smo se odazvali Božjem poziva da nas Gospodin uzdrži da budemo oni koji će u biti otvorena Božja riječ i da tako svi zajedno možemo sudjelovati u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji“, rekao je na kraju.