Vijesti - Na svećeničkoj rekolekciji u Zadru o. Jeronim Marin izlagao o Lectio Divina

O temi „Lectio Divina – cjeloviti prikaz meditativnog čitanja Svetog pisma“, na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 8. studenog u dvorani sjemeništa „Zmajević“ u Zadru izlagao je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha – Adalberta.

Tim izlaganjem na toj svećeničkoj rekolekciji počeo je ciklus predavanja o temi Lectio Divina čiji će se aspekti sustavno razmatrati i na sljedećim rekolekcijama u Godini molitve, prema dogovoru zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i nadbiskupijskog Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života, a prigodno u pripremi za Svetu Godinu jubileja.

Lectio Divina određuje se kao drevna, monaška molitva. Naziva se i benediktinskom molitvom koja se u proteklom razdoblju dugo nije spominjala. Bila je sačuvana jedino unutar samostanskih zidina, a sad je opet aktualna. Ponovno ju je otkrio Drugi vatikanski koncil koji je izdao i dogmatsku konstituciju Dei Verbum o božanskoj Objavi. Na Lectio Divina osobito je ukazao i papa Benedikt XVI. svojom postsinodalnom apostolskom pobudnicom Verbum Domini – Riječ Gospodnja.

Prior Marin predstavio je povijesni razvoj te prokušane svetopisamske molitvene prakse, što o njoj kažu crkveni dokumenti te je i iz vlastitog iskustva realno opisao osjećaje koje osoba doživljava u susretu s Božjom riječju i dok čita Sveto Pismo.

„Crkveno učiteljstvo u svojim dokumentima kaže da je temelj svake autentične duhovnosti Sveto Pismo. Mora krenuti od Svetog Pisma, mora živjeti u stalnom odnosu s Božjom riječi. Dei Verbum potiče vjernike da često čitaju božanska pisma, da pobožnim čitanjem rado pristupaju svetom tekstu i da čitanje Svetog Pisma prati molitva, da to postane razgovor između Boga i čovjeka. Lectio Divina je dobar mogući odgovor na potrebe današnjeg čovjeka – da čovjek ima Boga s kojim može ući u dijalog! To je poanta.

U pobudnici Verbum Domini kaže se da sve kreće i usmjerava, polazi i vodi prema želji da se dogodi dijalog između Boga i čovjeka i da se događa na temeljima Svetog Pisma. Da u potrazi za odgovorima i traženju svoga sugovornika, koji je naš Gospodin, krenemo od Svetog Pisma“, istaknuo je o. Jeronim, upozorivši da čovjek današnjice „ne nalazi baš čvrstu vjeru pred stavom: Bog mi govori, Bog mi želi govoriti u mojoj svakodnevnici. Bog mi želi ponuditi odgovore na moja svakodnevna pitanja, na moje probleme, čežnje, strahove, što god nosim u sebi“.

„Lectio Divina doslovno znači ‘božansko čitanje’ i bila je praksa za monahe koji često nisu znali čak ni čitati. U početku je to bilo učenje napamet psalama, biblijskih knjiga. Ponavljajući ih, monasi su natapali svoje srce Božjom riječju“, rekao je o. Jeronim.

Živimo u vremenu kad je trend koristiti stare stvari, ljude privlače drevne, tradicionalne stvarnosti, no Lectio Divina nije dio toga trenda, istaknuo je predavač. Njeno značenje, a najbolje je obavljati je nad tekstovima svakodnevne liturgije, puno je dublje. P. Bonaventura Duda piše da je „Lectio Divina božanska u dvostrukom smislu: po izvoru i po dodiru. Od Boga proistječe i čitatelja pobožanstvenjuje“.

„Cilj, zadatak, smisao, svrha Lectio Divina je dovesti osobu pred Gospodina i uvesti osobu u dijalog s Božjom riječju. Naglasak u Lectio Divina je na ‘biti’ – biti u odnosu, biti s Riječi. To ‘biti’ je teška riječ za sve nas, za ljude općenito –  biti u odnosu. Staviti naglasak na biti, ne na činiti. To je teško za svećenike, za ljude koji žive u obiteljima, jednostavno biti jedni s drugima; biti u obiteljima, biti s djecom od strane roditelja. Puno lakše je nešto činiti. Nije lako biti“, izrazio je o. Jeronim razumijevanje za životno iskustvo mnogih, poručivši: „A naglasak u Lectio Divina je na jednostavno molitveno biti s Gospodinom. To se želi ostvariti“.

Koraci Lectio Divina, molitvenog razmatranja Svetog pisma

Sistematizaciju prakse Lectio Divina u četiri koraka prvi je odredio kartuzijanac Guigo u 12. stoljeću. Tada je Guigo u pismu kolegi kartuzijancu opisao četiri točke te metode: čitanje (Lectio), razmatranje (Meditatio), molitva (Oratio) i kontemplacija, koju je „najbolje prevesti biti pred Gospodinom“, rekao je prior.

O. Jeronim ističe da je najvažniji korak ulazak u molitvu, koji se čini prije četiri koraka i početka Lectio Divina. „Ako želimo dobre plodove našeg molitvenog čitanja, najbolji je polagani ulazak u Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Upozorio je da osobu prevari želja i osjećaj kad u brzini, naglo prione uz biblijski tekst, misleći da će nam Božja riječ odmah uzvratiti onim što bismo htjeli i kako bismo mi željeli. Polaganom, sabranom ulasku u molitvu će pomoći i ako osoba ima vrijeme i prostor za svoju redovitu molitvu.

U prvom koraku, čitanju, razmatra se što kaže biblijski tekst u sebi. „Da u našem traženju Boga i istine krenemo od Boga, od njegove riječi, od onoga objektivnoga što je u Bogu i što je iz njega došlo pred nas. Da se ispraznimo od onoga što mi nosimo i što mi mislimo, od naših rješenja, od naših odgovora koje dosada imamo. Da se možemo otvoriti novome. Da možemo ostaviti po strani svoje misli, svoje odgovore, svoje načine rješavanja i krenuti od onoga što nam Bog nudi. To je naše spuštanje u Riječ Božju i bavljenje tom Riječju takva kakva jest“, opisao je o. Jeronim, rekavši da i u odnosu osobe sa Svetim Pismom treba prihvatiti ono što nam se, na prvu, čini odbojnim, „kao što je potrebno prihvatiti ludost, skandal križa“.

„Treba biti spreman na sablazan Svetog Pisma koje nam je često daleko, nerazumljivo, nedokučivo, nelogično, neshvatljivo. U konačnici, neki put nam ništa ne nudi za hranu. Za mnoge je to jedna od najvećih poteškoća u čitanju Svetog Pisma – što ćemo doći pred njega, stajati pred njim i pokušati iz njega nešto izvući, ali puno toga neće se dogoditi. Treba izdržati skandal Riječi Božje, ponekad i njenu šutnju“, poručio je prior Marin, rekavši da je u prvom koraku,  čitanju, naglasak na traženju.

„Pažljivo čitamo tekst, od riječi do riječi. Zato je važno polako ući u Lectio Divina, da bismo bili sabrani. Nama koji svakodnevno imamo u ruci Sveto Pismo veliki problem je što ga poznajemo, što znamo tu riječ. Već smo je toliko puta pročitali, toliko puta smo o njoj govorili. Zar još uvijek, zar mi opet može nešto novo reći, zar ću otkriti nešto novo? Redovito ćemo naći nešto novo“, poručio je o. Jeronim. Preporuča da osoba tekst pročita i drugi, treći put, ako je u prvom polaganom i pažljivom čitanju ništa nije dotaknulo.

„Ako ti ništa ‘ne zapne’ za srce prvi put, čitaj tekst i drugi put. Ako se ni drugi put ne dogodi, pročitaj ga i treći. Nikad mi se nije dogodilo da treći put ne bih našao nešto u tekstu. Nekad se čovjek iznenadi kako je moguće da ovo nisam prije vidio, kako je moguće da mi je ovo dosad promicalo, ovaj detalj“, naglasio je o. Jeronim.

U drugom koraku, razmatranju, počinju pitanja. „Razmatranje nas dovodi da pročitano usvojimo, uspoređujući to sa sobom. Tu se otvara knjiga života. S jedne strane, osoba promatra sliku koja je ponuđena u Svetom Pismu, a s druge strane, čovjek promatra svoj život, ono što živi, što prolaze on i njegova zajednica, župa kojoj želi govoriti. Osoba ih stavlja jedno pored drugoga. Želi vidjeti sličnosti, otkriti poveznice, rasvijetliti jednu sliku detaljima iz druge“, rekao je o. Jeronim.

„U prvom koraku naglasak je na našim osjetilima – želimo čuti, vidjeti riječ. U drugom koraku naglasak je na našem umu koji pokušava naći, traži odgovore. U trećem koraku u igru ulazi srce, čežnja. Iz toga što sam vidio, upoznao u tekstu, pitam se, što ja sad želim od Gospodina? Čega se bojim, čega me strah? Što želim moliti od njega? Ući u dijalog s Gospodinom, s obzirom na ono što se u tom tekstu u meni pokrenulo. Sada srce dobiva trenutak da se izrazi“, rekao je prior Marin.

Za četvrti korak, kontemplaciju, najmanje je opisa što bi to trebalo biti. „Katekizam Katoličke Crkve kaže da je kontemplacija, odnosno unutarnja molitva šutnja, znak svijeta koji dolazi ili govor šutljive ljubavi“, rekao je predavač, preporučivši da se čita dio KKC-a koji govori o molitvi.

Lectio Divina povezuje i sjedinjuje ljudsku i božansku dimenziju

Prior je citirao i fra Marija Cifraka: „U Lectio Divina naglašavaju se poštivanje dviju dimenzija Pisma: da je ono Božja i ljudska riječ. Ta metoda pokušava uspostaviti jedinstvo vjere i života, egzistencije i molitve, ljudskog i duhovnog, izvanjskog i nutarnjeg“.

„Lectio Divina ima snažnu moć sjedinjavanja, ujedinjavanja, povezivanja. Ona želi povezati ljudsko s božanskim, ući u dijalog s Bogom. Srce i um, tijelo i duša – sve to je dio te molitve. Lectio Divina sve to želi povezati“, poručio je o. Jeronim, istaknuvši da je u našem vremenu mnogih podijeljenosti, već od pojedinca u njemu samome, Lectio Divina „pogođena i daje dobar odgovor na potrebe ovoga vremena“.

Uz citat Hans Urs von Balthasara: „Nebeske ljestve kontemplacije započinju riječima Pisma. Kao što u razmatranju ne možemo iza sebe ostaviti Isusovo čovještvo, tako ne možemo ostaviti ni njegovu ljudsku riječ. U čovještvu nalazimo Boga, u osjetima duha“, prior je istaknuo da je lijepa misao „što nikad ne ostavljamo Isusovo čovještvo iza sebe, ni u jednom trenutku – ni u najvećoj ni u najdubljoj kontemplaciji. I kad stojimo pred Presvetim sakramentom i promatramo njegovo tijelo ili kad stojimo pred njegovom riječju – mi se nikad ne udaljujemo od te riječi. Ne možemo se udaljiti, ako poštujemo princip da se Riječ utjelovila. S druge strane, ono što cijelo vrijeme prožima molitvu, molitva nas stalno potiče i vuče, nosi prema onome što je iznad, što je gore, prema duhovnome, prema duševnom. Lectio Divina stalno povezuje te dvije stvarnosti.

Zato mislim da je važna, jer to se u Lectio Divini može živjeti, može vježbati, to je potrebno današnjem čovjeku! U fragmentiranosti našeg života, čovjeka koji živi rascjepkanost svoje nutrine, svega što mu donosi dan, u Lectio Divina ljudima se može ponuditi način prepustiti se riječi, promatrati je, ‘žvakati’, pokušati izvući slatkoću i sokove iz nje, hraniti se, piti; pustiti da nas Božja riječ vodi i dovede u Božju prisutnost. To će nas također dovesti bliže samima sebi, bliže Bogu, bliže zajednici s kojom živimo, bliže onima kojima smo poslani“, poručio je o. Jeronim.

Metoda Lectio Divina ima dugu povijest, neki kažu već u Starom zavjetu. Psalam 119 može se uzeti kao jedan Lectio Divina nad Riječju Božjom, rekao je predavač. U kršćanskoj tradiciji Lectio Divina počinje s Origenom čije iskustvo, pristup i način preuzima sv. Ambrozije; prenosi se na sv. Augustina i širi polako kroz Zapad, živeći u monaškoj tradiciji, u samostanima, kao vrlo jednostavna molitva.

„Sistematizacija te molitve javlja se u 12. st. s kartuzijancem Guigom, no ta je metoda brzo potisnuta. Javljaju se isusovci, pa razdoblje kad se naglasak stavlja na emocije, pobožnost koje diraju i pokreću srce. Nakon Srednjeg vijeka, u modernom vremenu, Lectio Divine nema u uporabi. Ponovno će je otkriti Drugi vatikanski koncil u želji da se potakne vjernike da se druže s riječju Božjom, da je ponovno otkriju za svoj život“, rekao je o. Jeronim, citirajući misao iz pobudnice Verbum Domini: „Čovjek je stvoren po riječi i živi u njoj. On ne može razumjeti samoga sebe ako se ne otvori tom dijalogu. Riječju u dijalogu s Bogom shvaćamo sami sebe i nalazimo odgovor na najdublja pitanja koja su u našem srcu. Riječ Božja doista se ne suprotstavlja čovjeku, ne suzbija njegove autentične želje. Naprotiv, osvjetljava ih, pročišćava i dovodi do ispunjenja. U naše vrijeme, nažalost, raširila se ideja, posebno na Zapadu, kako je Bog stran životu i problemima čovjeka. Štoviše, da njegova nazočnost može biti prijetnja čovjekovoj autonomiji“.

„Kao nijedan drugi Papa, Benedikt XVI. pridonio je da se Lectio Divina, taj način čitanja i pristup Svetom Pismu, ponovno stavi u prvi plan. U dosta dokumenata spominje se Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Preporuča se svećenicima u Direktoriju za službu i život prezbitera gdje se kaže kako je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikad ne budu izostavljeni euharistija, ispovijed, Časoslov i Lectio Divina. Upute su dane i u Homiletskom direktoriju Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i u pobudnici ‘Radost evanđelja’ pape Franje, osobito u kontekstu pripreme homilije.

„U jednom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji, papa Benedikt XVI. je 2005. rekao: ‘Crkva ne živi od sebe same, nego od Evanđelja i u Evanđelju uvijek traži smjerokaz na svom putu. Koncilska konstitucija Dei Verbum dala je snažan poticaj vrednovanju Riječi Božje, iz čega je proizašla duboka obnova života crkvene zajednice, osobito u propovijedanju, katehezi, teologiji, duhovnosti, ekumenskim odnosima. Doista, upravo Riječ Božja, djelovanje Duha Svetoga, vodi vjernike prema punini istine. Među mnogostrukim plodovima toga biblijskog proljeća, rado spominjem širenje drevne prakse nazvane Lectio Divina, tj. duhovno čitanje Svetog Pisma’“, istaknuo je prior Jeronim Marin.