Vijesti - Na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopan fr. Marijan Biškup

U nazočnosti rodbine, redovničke braće dominikanaca i sestara dominikanki, profesorica, profesora, studenata, zaposlenika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te mnoštva prijatelja, suradnika i svih onih koji su ga voljeli i poštovali, na zagrebačkom groblju Mirogoj 9. prosinca pokopan je profesor i teolog fr. Marijan Biškup, član Hrvatske dominikanske provincije, koji je preminuo u jutarnjim satima 5. prosinca u dominikanskom samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu u 79. godini života, 60. redovništva i 53. svećeništva.

Sprovodne obrede vodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, koji je na početku obreda rekao kako su se okupili kao suputnici, dionici Božjega dara besmrtnosti, „da bismo sproveli, da bi nas Bog učinio dionicima sprovoda kojim redovnik, dominikanac, profesor, prijatelj, naš brat svećenik Marijan Biškup, s ovoga svijeta odlazi k našemu Stvoritelju, svome nebeskomu Ocu u zagrljaj".

Potom je uime zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, izrazio sućut, ispunjenu blagošću i žarom kršćanske nade, ponajprije provincijalu Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavku Sliškoviću, braći dominikancima, svoj rodbini, akademskoj obitelji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, suradnicima i prijateljima, ljudima u čijemu životu posebno mjesto ima i pogled i riječ, i zapis i osmijeh pokojnoga oca Marijana.

„U kardinalovo ime i uime Zagrebačke nadbiskupije posebno zahvaljujem ocu Marijanu za njegovo služenje i ugrađenost u našu mjesnu Crkvu", istaknuo je biskup Šaško i dodao: „Svatko tko poznaje Marijana nosi u sebi spomen na njegovu blagost i dobrohotnost, dječačku vedrinu, susretljivost i uljudnost, marljivost i predanost u ispunjavanju dužnosti. I to neka nam bude poticaj u našemu kršćanskom pozivu i crkvenomu služenju".

Opraštajući se od pokojnika, provincijal Slišković uvodno je podsjetio na njegove biografske podatke, istaknuvši njegov plodan redovnički, svećenički i profesorski život. Naime, osamdesetih godina XX. stoljeća, nakon povratka sa studija u Rimu, fr. Marijan svoj redovnički život provodi u samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, a pastoralno je bio uglavnom vezan uz crkvu Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici, rekao je provincijal i dodao: „U samostanu je redovito imao brojna zaduženja. Više je puta bio biran za samostanskog priora i lektora, a službu supriora povjeravalo mu je više priora te ju je obnašao sve do smrti jer je svojom stalnom prisutnošću i odgovornim pristupom bio jamstvo redovitog odvijanja samostanskog života".

Na razini Hrvatske dominikanske provincije višekratno je obnašao službe člana provincijskih skupština, provincijskog vijećnika, promicatelja kanonizacije i štovanja naših svetaca, člana Povjerenstva za ispitivanje ređenika i kandidata za ispovjedne ispite te Liturgijskog povjerenstva. Svojim znanjem i iskustvom uvelike je pridonio sastavljanju brojnih akata Provincije, ali i oblikovanju njezinih članova u intelektualnom, liturgijskom i pastoralnom vidu. Od 1979. do 1999. obnašao je službu prosinodalnog suca Nadbiskupskog ženidbenog suda, a nakon toga suca Međubiskupijskog suda prvog stupnja u Zagrebu. (…) Nad lijesom je križ s imenom Marijan Biškup, a ispod njega je malena crta koja spaja godine: 1939. i 2018.

„U njoj su skrivene brojne radosti i žalosti, uspjesi i manje uspješni događaji koji su obilježili život dragoga nam pokojnika. Poznajući ga već gotovo četvrt stoljeća usuđujem se istaknuti nekoliko životnih niti vodilja koje sam kod njega prepoznavao. Prva je nesumnjiva ljubav prema rodnom kraju i obitelji iz koje je potekao. Možda je rani odlazak u dominikansko sjemenište u Bolu na Braču, bez modernih sredstava komunikacije i mogućnosti češćih susreta, još snažnije povezao Marijana s varaždinskim krajem i obitelji. Slikovito govoreći, oni su bili stalna oaza gdje je nalazio hlad i okrepu nakon žege dana. No, oni su ga i oblikovali kao čovjeka i redovnika. Čini se da se u riječima koje je nerijetko ponavljao: 'Moj je otac bio rudar!', nalazi izvor njegove redovničke skromnosti, ali i ljudske upornosti u svakom pothvatu koji je započinjao. Druga vodilja bila mu je pripadnost Redu propovjednika. Treća odrednica bila je ljubav prema studiju i Katoličkom bogoslovnom fakultetu, što mu je u našim krugovima pribavilo nadimak 'Veleučeni'. Odlazak na Fakultet doživljavao je kao radost, ali i stanovitu svečanost kojoj je ozbiljno pristupao, što se osjetilo u nutarnjoj pripravi i vanjskom izgledu. Čini se da ga onaj početni zanos za učenjem i prenošenjem znanja nije napustio sve do zadnjih dana. Na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, Biškupova je ljubav prema svecima. Posebno mjesto u njegovu životu zauzimao je bl. Augustin Kažotić. Uime Hrvatske dominikanske provincije i svih njezinih članova, oče Marijane, izričem zahvalnost za Tvoj život, a Boga molim da Te primi u zajednicu svetih s kojima si već ovdje na zemlji bio u zajedništvu sentimenta i intelekta", rekao je provincijal Hrvatske dominikanske provincije.

Potom je uime Katoličkog bogoslovnog fakulteta riječ zahvale i oproštaja uputio dekan prof. dr. Mario Cifrak koji je podsjetio na pokojnikov plodan znanstveni rad.

Nakon sprovodnih obreda na zagrebačkom groblju Mirogoj, u samostansko-župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice slavljena je misa zadušnica koju je predvodio fr. Zvonko Knežević, prior samostana.