Vijesti - Obilježavanje 10. obljetnice mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Papinska misijska djela u RH, Misijski ured Splitsko-makarske nadbiskupije i službenice Milosrđa obilježavaju 10. obljetnicu mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić, SM, prigodnim trodnevnim programom. Program obilježavanja započeo je, u četvrtak, 25. studenoga u kapeli samostana službenica milosrđa u Splitu, euharistijskim klanjanjem koje je predvodio don Jure Bjeliš, voditelj Ureda za duhovna zvanja Splitsko-makarske nadbiskupije.

U petak 26. studenoga u 19 sati u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu bit će upriličena svečana akademija i otvorenje izložbe koju je priredila s. Ružica Dodig, SM. Pozdravne govore uputit će: mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, s. Ivana Margarin, ravnateljica Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, don Michele Tognazzi, misionar u Burundiju za vrijeme kad je s. Lukrecija ubijena, mons. Ivica Petanjak, krčki biskup i predsjednik Vijeća za misije pri HBK.

U sklopu programa bit će prikazan kratki film o s. Lukreciji. Svečanu akademiju pjesmom će uzveličati zbor sestara službenica Milosrđa. U subotu 27. studenoga u 18 sati misno slavlje u crkvi Svete Obitelji u Solinu predvodi mons. Ivica Petanjak, krčki biskup i predsjednik Vijeća za misije pri HBK.

Sestra Lukrecija Anđa Mamić pripada broju onih osoba čiji je život bio hvalospjev Stvoritelju. To je bio život jednostavnosti i skromnosti, ali velike hrabrosti i odvažnosti, širine i velikodušnosti, molitve i rada, kontemplacije i akcije, ljubavi i žrtve za Boga i bližnjega. Rođena je 2. rujna 1948. godine u Zidinama u blizini Tomislavgrada (BiH) u katoličkoj obitelji kao sedmo od osmero djece. Osnovnu školu završila je u Dubrovniku, a srednju medicinsku u Cetinju. Odgoj u vjeri i večernja molitva postali su svakidašnjica malene Lukrecije, a kada je ostala bez oca u ranoj dobi, osjetila je, upravo u patnji, kako će jednoga dana postati redovnica.

Nadahnuta primjerom svoje starije sestre s. Kazimire i brata Luke, tadašnjega bogoslova, ušla je u samostan službenica milosrđa 15. prosinca 1962. u Dubrovniku. Svoje prve zavjete sestra Lukrecija položila je 30. kolovoza 1969., a vječne 29. kolovoza 1976. u Splitu. Nakon završene Srednje medicinske škole te Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu s. Lukrecija djeluje uspješno u raznim službama i mjestima svoje Provincije. Šest je godina radila u dispanzeru u lošinjskom mjestašcu Nerezinama. Istaknula je na jednom mjestu kako joj je to iskustvo bilo kao svojevrsna (iako neusporediva) misijska postaja. Prema njezinu svjedočenju ondje se od nje zahtijevalo da skine redovničku uniformu pod isprikom da je to turističko mjesto i da je neprimjereno da časna sestra obilazi bolesnike u svojoj redovničkoj odjeći. Jednom je dva sata raspravljala s direktorom oko toga: „Ja uniformu ne ću skinuti jer ja vidim da svi turisti  koji dolaze imaju povjerenja upravo u časnu sestru.“ I pustili su ju da radi u redovničkoj odjeći. Kada se navršilo šest godina rada u Nerezinama, došao je poziv provinciji kojoj je pripadala sestra Lukrecija za misije u Južnu Ameriku. Bilo je to 1984. godine.

Sestra Lukrecija od samog je početka redovničkog života u srcu osjećala poziv za misije i da radi s najpotrebnijima. Misijsko djelovanje sestra Lukrecija započela je 1984. godine stavljajući se na raspolaganje poglavarima zajedno sa sestrom Klementinom Banožić i sestrom Lenkom Čović za otvaranje nove zajednice u Latakungi u južnoameričkoj državi Ekvador na poziv tamošnjeg biskupa mons. Ruiza.

Nakon primanja misijskoga križa u Splitu 14. prosinca 1984. stupila je zajedno sa sestrom Klementinom i sestrom Lenkom na ekvadorsko tlo. Bio je to planinski dio Ekvadora, Palo Quemado, gdje je suptropska klima s podosta vlage. Bilo je tu sedam do osam malih pokrajina koje je trebalo obilaziti, gdje je trebalo zbrinjavati male zajednice.

Prema svjedočanstvu sestre Klementine prva stvar koju je sestra Lukrecija predložila bilo je napraviti praonicu i prostor gdje mogu oprati i urediti djecu kada dođu iz udaljenih sela. Sestre su ondje otvorile malu ambulantu kao prihvatilište težih slučajeva bolesnika. Nije bilo ni struje ni pitke vode. Šivale su rane, iskuhavale gaze, liječile opekline zbog zapaljenja nafte. Radile su nekada uz svijeću. Na konjima su išle do ostalih udaljenih naseobina, a nekad su pješačile i po nekoliko sati.

Duh velikodušnosti i žrtve omogućio je sestri Lukreciji da izgradi osobnu jakost i izdržljivost. Lijekove, posebno antibiotike, tražila je i nabavljala sa svih strana. Primjenjivala je  klasične medicinske metode koje je naučila u struci, ali je jednako tako pokušavala polako prihvatiti i domaće načine liječenja te razumjeti tamošnju svijest o potpunoj povezanosti čovjeka s prirodom: biljkama, vodom, planinom i rijekama. Nakon kratkog vremena i sama je oboljela od tuberkuloze bronhija, pa s velikom tugom prihvaća odluku poglavara da se vrati u Hrvatsku radi oporavka. U Hrvatskoj je bila do završetka Domovinskog rata. Bila je u Dubrovniku 1991. godine kada su  na Dubrovnik padale granate. Radila je tada u djevojačkom internatu Družbe službenica milosrđa. Djevojkama koje su se zatekle u okupiranom gradu pomagala je da što lakše i bezbolnije prebrode rat. S njima se u podrumu „igrala lopte“, hrabrila ih…

U Ekvador se vratila 1996. godine. Ovaj put odlazi u predgrađe glavnog grada Quito. Budući da je posjedovala medicinsku stručnu spremu, sestra Lukrecija najprije je radila u ambulanti koje su sestre otvorile odmah po dolasku, a koja je stalno bila otvorena za sve kojima je trebala pomoć; čak su se u njoj vršili i manji kirurški zahvati. Ljudi su sestre lijepo primili i ubrzo stekli njihovo povjerenje. Uviđajući pastoralne potrebe ubrzo su započele i župni apostolat. Formacija Filozofsko-teološkoga Instituta Družbe Isusove u Zagrebu uvelike joj je pomogla u pastoralnom djelovanju.

Na Sveučilištu Andina upisala je studij alternativne medicine Latinske Amerike. S velikim poletom usvaja nove metode i pred njom se otvara sasvim novo polje misijskoga rada, posebno s bolesnima i obiteljima. Ubrzo osniva skupinu laika zainteresiranih za prirodnu medicinu, te s njima pripravlja lijekove za razne vrste bolesti, neizlječivih klasičnom medicinom i tvorničkim lijekovima. Osobni pristup i kontakt sa svakim bolesnikom, sirupi i kreme od ljekovitoga bilja, masaže… uspješno liječe ljude iz raznih krajeva, a sestra Lukrecija zrači radošću jer se u potpunosti ostvaruje u svojoj novoj misiji. Sebe nimalo ne štedi, sve shvaća kao dar i ne postavlja vremenska ograničenja u svojem djelovanju koje je prožeto duhovnošću službenica milosrđa i u zajedništvu s lokalnom Crkvom i redovništvom uopće.

Kada je misija u Ekvadoru „stala na noge“ i zajednica sestara povećala se domaćim zvanjima, s. Lukrecija velikodušno je odgovorila potrebi da pomogne pri otvaranju nove misijske postaje u Burundiju u Africi. Tako je 16. ožujka 2002. u  misiji Kiremba, u biskupiji Ngozi, okrenula novu životnu stranicu. Zajedno s dvije Talijanke došla je u jednu od najljepših ali i najsiromašnijih svjetskih država – Burundi. Sestra Lukrecija pisala je o evangelizaciji koja je ovdje vrlo površna zbog nedostatka evangelizatora, ali i velikoga prirasta stanovnika. Iako djeca i mladi maju veliku želju za obrazovanjem, postižu ga uz veliki trud i vlastiti rad tijekom praznika. Učenje je u školama otežano zbog nedostatka struje i brojnih obitelji. U Burundiju žena nosi sav teret obitelji, a već od ranoga jutra odlazi obrađivati zemlju s djetetom na leđima i bez doručka. Večera je najčešće jedini obrok koji imaju. Ondje joj je u bolnici Kiremba povjerena preventivna služba i odgovornost za „Centar za neishranjene“ Doma zdravlja za prevenciju. U bolnici su godišnje pregledani, cijepljeni i liječeni desetci tisuća djece, a rađalo bi se oko 2200 djece s komplikacijama u porodu. Svakodnevno se podijeli 180 obroka, uz redovito bolničko liječenje na svim odjelima. Iz pisma od 2002. godine saznajemo da je sestra Lukrecija prala djecu čija je koža, od prljavštine i bolesti, bila nalik hrastovoj kori. A da bi imali gdje jesti barem jedan obrok dnevno, sapunom i kamenom čistila je stol.

Nakon samo tri godine od dolaska sestre Lukrecije, Centar za neishranjene promijenio je lice: obnovljen je i preuređen u službu asistencije tako da je postao centar u svemu prihvatljiv i funkcionalan, aktivan i organiziran s domaćim osobljem. U ovim centrima ljubav sestre Lukrecije nije imala granica. Kad su djeca bila otpuštena, oblačila je svakog u novo; poklanjala im je odijelca, majice, kape, natikače, pulovere, cipele… sve što bi im moglo koristiti. Majkama, uz novu odjeću, davala je brašno, grah, rižu, mlijeko u prahu i sapun za tri dana, kako se po povratku ne bi odmah našli u poteškoći.

Zbog humanosti i djelotvornosti sestre Lukrecije Centar za neishranjene bio je predmet divljenja švicarskom Crvenom križu, koji je u suradnji s Crvenim križem Burundija u Kirembu poslao svoje diplomatsko medicinsko osoblje na staž. Uvijek vedra i nasmijana, ali šutljiva i diskretna, sestra Lukrecija rado je pronalazila najpotrebnije među najsiromašnijima. Tako se uz rad u bolnici s velikom ljubavlju brinula o najzapuštenijim zajednicama Pigmeja plemena Batua koje joj je bilo posebno na srcu jer su isključeni i iz onako siromašnog društva Burundija bez prava na školovanje.

Boreći se stalno s nedostatkom sredstava za kvalitetno liječenje, organizirala je niz akcija za gradnju kuća (inače načinjenih od običnog pruća i blata). Osobito se zauzimala za pomoć djeci u školovanju (kumstva), u što je uključila i mnoge obitelji iz Hrvatske osobno i preko Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela. Kako bi svi mogli pohađati školu, na početku školske godine svakome je darivala bilježnice, olovke, kemijske olovke, gumice, ravnalo i uniforme koje im njihove majke ne bi bile u mogućnosti nabaviti. Svaki je mjesec obiteljima dijelila brašno, sapun i ručnik. Budući da je škola bila daleko od sela, svakog je tromjesečja kontrolirala prisutnost i odsutnost svakog pojedinog učenika, kako ne bi nitko bio isključen zbog neredovitog pohađanja nastave.

Sestra Lukrecija bila je neumorna: u svim se aktivnostima davala cjelovito i s entuzijazmom.  Pokrenula je i ostvarila mnoge socijalne projekte, ali je prije svega bila gorljiva animatorica zvanja. Veoma je voljela mlade i rado je okupljala grupe u župi Kiremba i studente podrijetlom iz cijelog Burundija, koji su pohađali obližnju gradsku gimnaziju u vidu internata.

Organizirala je tečaj krojenja i šivanja za grupu djevojaka uz pomoć jedne krojačice, koja je kasnije ušla u novicijat. Sestra Lukrecija držala je tim djevojkama lekcije iz vjeronauka i francuskoga jezika, a uz pomoć jedne profesorice iz gradske gimnazije lekcije iz kirundi, domaćeg jezika.

Jednom u mjesecu (nedjeljom) imala je susret na temu Riječi Božje, s posebnim naglaskom na nedjeljno evanđelje. Ljeti je organizirala trodnevnu duhovnu obnovu na kojoj je bio prisutan i svećenik.

Ubijena je 27. studenoga 2011. u samostanu časnih sestara službenica milosrđa u Kirembi, u afričkoj zemlji Burundiju. Oko 21 sat po lokalnom vremenu dva naoružana i maskirana razbojnika upala su u samostan u Kirembi tražeći novac. Nakon što su im sestre dale sav novac koje su imale, na mjestu su ubili s. Lukreciju. Metak je prošao njezinim srcem i u jedan je čas pala bez života nekoliko metara od glavnih vrata samostana, upravo ondje gdje je siromašnima pružala pune ruke darova. Ostalo je zapisano kako je ubojicama, kada su upali u samostan, rekla: „Što još želite? Već smo vam dali sve.“ Odmah nakon preseljenja u vječnost pokazalo se da je nastavila „odozgor“ ono za što se zauzimala za života.

U jednom intervju s. Lukrecija je kazala: „Svima bih se preporučila u molitve i zahvalila bih svima za sve žrtve i odricanja u korist naše siromašne braće u misijama. Sigurna sam da će takvim radosnim darivateljima Gospodin na kraju reći: „…bio sam gladan, žedan, gol .. i pomogli ste mi“ (usp. Mt 25,25).

Mlade bih pozvala da budu jaki i hrabri svjedoci vjere; da se studijem i radom ozbiljno spremaju za život, zahvalni Bogu i roditeljima za prekrasne mogućnosti koje su im stavljene na raspolaganje. Gledajući mogućnosti ove mladeži, koliko bi joj bili zavidni mladi Burundija koji bi htjeli učiti i studirati, a nemaju sredstva. Mladi su nositelji naše domaće Crkve, i neka ne zaborave da je naša Crkva misijska ne smo o Misijskoj nedjelji, u listopadu, nego kroz cijelu godinu.“