Vijesti - Objavljena monografija „Stoljetne kapi milosrđa“

Svečarsku monografiju o blaženoj Mariji Propetog Isusa Petković i o stoljeću Družbe Kćeri Milosrđa „Stoljetne kapi milosrđa“ napisala je s. M. Vianeja Kustura, sabravši povijesne događaje, teološko značenje i vrednovanje Družbe.

Monografija je podijeljena u pet poglavlja s dodatkom, prilogom o beatifikaciji bl. Marije Petković i kronologijom, „Stoljetni hod Družbe“. Monografija je prevedena i na tri svjetska jezika, talijanski, španjolski i engleski, jezike zemalja u kojima djeluju sestre Družbe, na ukupno 576 stranica.

Godina 2020. obilježena je u svijetu patnjom i neizvjesnošću potaknutom pandemijom koronavirusa, izolacijom i ekonomskim gubitcima koji su počeli stvarati nove siromahe našega vremena. A godine 1920., u Blatu na Korčuli, utemeljena je Družba Kćeri milosrđa Trećega samostanskog reda svetoga Franje, Božjom providnošću, kao odgovor na situaciju sličnu današnjoj i na njezine posljedice.

Početak Družbe seže u godinu 1919., kada je blažena Marija Propetoga Isusa Petković, 25. ožujka 1919. godine, započela rad sa siromašnom djecom Blata u redovničkoj kući sestara Ančela. Te godine začeta je Družba Kćeri Milosrđa, a iste godine sestre Ancelle della Carita napuštaju Blato ostavljajući Mariji Petković i Mariji Telenti brigu za siromašnu djecu. Družba je službeno potvrđena 1920. godine, a tako je i 2020. godine proslavljena milosrdna Božja ljubav u sestrama „Blataricama“ koje već 100 godina djeluju u Hrvatskoj i svijetu.

Monografija prati život Blaženice, od puta njezinoga života do puta života njezine Družbe. Povijesni pregled obuhvaćaju prva tri poglavlja. U prvome poglavlju autorica opisuje povijesno-socijalne prilike početkom 20. stoljeća u Dalmaciji i Blatu. Nekada jedno od najvećih i najbogatijih jadranskih otočkih naselja, u prvim desetljećima 20. stoljeća postaje mjesto siromaštva i napuštenosti. Vrijedan je podatak da je val iseljavanja potaknut siromaštvom, Blato doista učinilo „blatom“ te da je upravo takvo društveno stanje zahtijevalo Božju intervenciju u brizi za siromašne, nepoučene i osamljene. U takvom društvenom okruženju rođena je 10. prosinca 1892. godine Marija Petković, kći Antuna Petkovića Kovača i Marije rođene Marinović. U obitelji iskrenih vjernika, dobrostojećih, ali poniznih roditelja, odrastala je Marija tražeći svoj životni put. Svoje djetinjstvo u Blatu provela je u okruženju katoličkih udruga koje su njegovale sakramentalni život. Ondje je Marija upoznala svetoga Franju i njegov Treći svjetovni red, u kojemu je isprva bila zavjetovana. U ranoj mladosti Bog je pred nju stavio dva puta: pomoći siromašnoj djeci ili povlačenje u zatvoreni samostan. Duhovnom i očinskom brigom mons. dr. Josipa Marčelića, dubrovačkoga biskupa, Marija je razlučila put na koji ju Gospodin zove: odgoj i poučavanje siromašne djece i pomoć bijednima. Stoga, kada su se spojile socijalne prilike u Blatu i Božja intervencija duhovnim pozivom Marije Petković, rodila se Družba Kćeri Milosrđa. Životopis blažene utemeljiteljice popraćen je teološkim komentarom o proročkoj, eklezijalnoj, eshatološkoj i misijskoj dimenziji njezina života. Njezin život u samim temeljima Družbe predstavlja odgovor na potrebe Crkve i vremena. Kada se pomno pročita drugo poglavlje monografije, o portretu utemeljiteljice, stječe se dojam sličnosti sa životopisom asiškog siromaška – svetoga Franje.

Nastanak Družbe opisuje treće poglavlje, kojem je zajednički nazivnik krepost poslušnosti. Marija Petković poslušna je svojim roditeljima, odgojena u katoličkoj vjeri, a poslušnošću Bogu u njoj se rodila ljubav prema bližnjima. Poslušnost ju je dovela do dubrovačkoga biskupa Marčelića koji ju je savjetovao, nakon što je otišla u zatvoreni samostan u Splitu: „Zato te molim i savjetujem da se vratiš i zauzmeš se za tvoje mjesto i odgoj djevojčica; mogla bi s vremenom otvoriti višu redovničku kuću, ali sve u svoje vrijeme“ (str. 43). Krepost poslušnosti je 25. ožujka 1919. dovela Mariju u samostan sestara Ančela, gdje je Marija izvršila dio savjeta biskupa Marčelića. Poslušnost je i krepost koja je Mariji dovela prve tri sestre: Mariju Talentu, Palmu Bačić Fratrić i Mandaljenu Šeparović s kojima je 4. listopada 1920. obukla redovničku odoru i položila zavjete po pravilu franjevačkog Trećega samostanskog reda. Poslušnost, konačno, blaženu Mariju Propetoga Isusa potiče da „izveze na pučinu“ te svoje predanje Bogu i bližnjima proširi po krajevima tadašnje Jugoslavije i preko Atlantika, u zemljama Južne Amerike. Poslušnost je u samoj srži i identitetu Družbe, u središtu koje „Isus, ljubljeni Sin Očev, utjelovljeni, raspeti, uskrsnuli i euharistijski, želi promicati njegovo kraljevanje i ljubav prema njegovu Božanskom srcu“ (str. 50). Upravo radikalno življenje evanđeoskih savjeta potiče sestre na življenje milosrdne ljubavi Očeve prema svakome čovjeku, posebno prema trpećima, a što se ogleda u povijesti i sadašnjosti Družbe. O tome i sama blaženica piše: „Milosrdna Očeva ljubav trajni je izazov Kćerima Milosrđa. Stoga smo pozvane biti prave slike milosrđa nebeskoga Oca, jer čovjek današnjice više vjeruje svjedocima nego li učiteljima, a njima vjeruje samo ukoliko su svjedoci. Tako ćemo i druge poticati na sudjelovanje u djelima milosrđa“ (str. 54).

Četvrto poglavlje naslovljeno „Apostolsko-misijsko djelovanje Družbe“, opisuje sudjelovanje Providnosti u društvenim prilikama, kako samoga Blata gdje nastaje družba, tako i svijeta potrebnoga milosrdne ljubavi Božje. Od 1928. godine, kada su prve sestre počele širiti svoju redovničku kuću u Blatu, do poraća II. svjetskog rata, godine 1954. kada se stvaraju prve delegature, Družba prati društvene i crkvene potrebe sredina u kojem sestre konkretno djeluju. Širenje Družbe počinje među siromašnom i napuštenom djecom na području tadašnje Jugoslavije između dva svjetska rata. Na poziv hrvatskog misionara u Argentini, fra Leonarda Ruskovića 1936. godine otvara se novi horizont milosrdnog djelovanja Družbe. Za sestrama 1940. godine odlazi i bl. Marija Propetoga i ondje ostaje, zbog vihora II. svjetskog rata, sve do 1952. godine. Ondje se Družba širi u Čile, Peru i Paragvaj, dolaze nova zvanja. Istovremeno, na hrvatskom tlu, unatoč odsutnosti majke utemeljiteljice i komunističkom režimu, sestre otvaraju nove redovničke kuće, sudjelujući u pastoralu i apostolatu sukladno svojoj karizmi. Povratak bl. Marije u Europu 1952. godine bio je znakovit. Ne vraća se u Hrvatsku, nego odlazi u Rim, vidno oboljela i izmorena, da od pape Pija XII. 6. prosinca 1956. dobije potvrdu Ustanova i Družbe. Papinska potvrda Družbe svojevrsni je znak ispravnosti puta poslušnosti na koji je odgovorila bl. Marija Propetoga 1919. godine i ispravnosti apostolata njezinih sestara. Kratki posjet domovini, od 31. kolovoza do 22. studenoga 1959. godine ujedno je oproštaj od zemlje koja je Crkvi darovala blaženicu i njezinu družbu. Bl. Marija, radi zdravlja, napušta mjesto vrhovne poglavarice družbe 1957. godine, te umire 9. srpnja 1966. godine. U iščekivanju beatifikacije, njezino je tijelo vraćeno u Blato na Korčuli 21. studenoga 1998. godine. I nakon smrti utemeljiteljice, družba nastavlja živjeti karizmu koju je zacrtala Božja ruka perom života bl. Marije Propetoga, te danas živi u 13 država svijeta vodeći katoličke škole i ustanove za odgoj djevojaka, vrtiće, služeći u apostolatu zdravlja i župnom pastoralu. Mariju Propetoga Isusa Petković proglasio je blaženom sv. Ivan Pavao II., 6. lipnja 2003. u Dubrovniku.

Peto poglavlje monografije bilježi imena crkvenih dostojanstvenika i vrhovnih predstojnica u stoljeću postojanja Družbe. Pored suutemeljitelja, mons. dr. Josipa Marčelića, dubrovačkog biskupa, čiji spomen družba treba čuvati kao svetinju, autorica monografije nabraja pape, svećenike i kardinale koji su izravno bili povezani s družbom od njezina nastanka do danas. Kronotaksa vrhovnih predstojnica započinje sa M. Julijanom Franulović, a nastavlja imenima sestara koje su nastojale držati živim spomen na Majku utemeljiteljicu i na temeljnu karizmu družbe tijekom obnove Crkve i redovništva po II. vatikanskom saboru i u vremenima novih izazova krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Aktualna vrhovna predstojnica, sedma u kronotaksi, argentinskog je roda, M. Cristina Orsillo.

Čitati povijest jednoga života predanog Bogu, čitanje je evanđelja. Mnogi događaji iz života Blaženice nedvojbeno podsjećaju na život sv. Franje Asiškoga, u sličnim društvenim okolnostima, ali drugom stoljeću. Ili na život sv. Vinka Paulskog, svete Male Terezije, sv. Terezije iz Kalkute. Toliko životnih priča koje su ogledalo evanđelja. Povijest družbe svjedočanstvo je radosne domišljatosti Božje Providnosti za siromašne i potrebne, čije lice odražava Krista Patnika koji traži svoga milosrdnog Samarijanca ili Šimuna Cirenca. Ova monografija je prilog očuvanju spomena na bl. Mariju Propetoga Petković živim, poticajnim i ohrabrujućim. Kako njezinim duhovnim kćerima u ustrajnosti redovničkog posvećenja i pouzdanju u Božju Providnost dok iščitavaju evanđelje u životu svoje majke utemeljiteljice, tako i svim štovateljima bl. Marije Propetoga koji na njezinu primjeru nalaze nepresušni izvor za svoj duhovni i vjernički život. Stoga i izdavanjem ove monografije autorica prepoznaje i svjedoči o providnosti nebeskoga Oca koja je ispisala povijest družbe, jer i monografija je ugledala svjetlo dana samo zahvaljujući plemenitim štovateljima bl. Marije Propetoga i prijateljima družbe, napisao je u recenziji vlč. dr. Kristijan Kuhar.