Vijesti - Održana adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

Adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu u organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica održana je u nedjelju 18. prosinca u crkvi Svetog Franje u Zagrebu. 

Program je započeo pjevanom Večernjom, a potom je riječ dobrodošlice velikom broju redovnica koje su ispunile crkve, te dvoranu pokraj nje uputio je predsjednik Povjerenstva fr. Anto Gavrić, OP.

Započinjući duhovni nagovor dr. s. Stjepanka Stanić, milosrdnica zagrebačke Provincije Bezgrješnoga začeća Bl. Djevice Marije uvodno je pojasnila kako je naslov teme „Utjelovljenje milosrđa“ uzet iz enciklike Ivana Pavla II. „Bogat milosrđem“, na kojoj je nedavno doktorirala.

U svakom novom vremenu došašća Bog nam nudi šansu da u njemu istinski susretnemo Gospodina, da promislimo vlastite putove i korake, da poravnamo sve ono na što se spotičemo, na što naš duhovni korak posrće. I ne možemo reći da nismo imali sredstava i poticaja, jer samo u zadnje tri godine Crkva nam je dala obilje poticaja, rekla bih lijekova da izliječimo svoju mlakost i uljuljanost, neke običaje, strukture, okvire koji od nas čine uniformirane činovnike,umjesto radosne svjedoke, rekla je s. Stjepanka, te u tom kontekstu podsjetila na Godinu vjere (2013.), Godinu redovnika (2015.), te Godinu milosrđa (2016.), te tom nizu dodala i božićnu čestitku pape Franje Rimskoj kuriji 2014.

No, upozorila je, kako „postoji jedna zamka u koju često upadamo. A ta zamka je da uvijek kada slavimo ovakve događaje gledamo u trećem licu, govorimo: dobro da je Papa proglasio Godinu vjere, jer je sve oko nas nevjerno, Europa je izgubila svoje kršćanske korijene. Dobro da je proglasio Godinu milosrđa, jer je toliko nemilosrđa. Možda smo rekli dobro da je papa dao i takvu čestitku Rimskoj kuriji, jer da se konačno netko usudio vodstvu Crkve reći ono što nije dobro. Međutim, to je zamka,što je s nama“, upitala je, te pozvala na promišljanje o relaciji vjere i milosrđa u životu svakoga.

Bog je milosrđe, po svojoj naravi je milosrdan, neizmjerno milosrdan, a u punini vremena to božansko obilježje milosrđe, očitovalo se u punini, u Kristu. U Kristu i po Kristu Bog postaje vidljiv u svome milosrđu, Krist sam je milosrđe. Slijedom toga možemo reći da je otajstvo utjelovljenja, odnosno otajstvo rođenja Božić na poseban način očitovanje božjeg milosrđa prema ljudima, rekla je, te pojasnila da milosrđe „nije samo osjećaj, neka površna i prolazna suosjećajnost, a pogotovo nije tolerancija nečega što se ne može tolerirati. Milosrđe je sposobnost raznježiti se, biti nekomu bliz, i još više: milosrđe znači snagu i jakost volje uči u kaos drugoga i ozdraviti ga, preobraziti ga snagom ljubavi, izdignuti ga iz kaosa grijeha. Stoga otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega nisu samo puki osjećaji pjevanja pjesmica koje će razigrati naše srce i dušu, a koje čak često ne znamo staviti u pravi liturgijski kontekst. Otajstvo Božića je susret, eksplozija milosrdne ljubavi. Bog Otac iz ljubavi prema čovjeku šalje svog Jedinorođenca, Bog Sin iz poslušnosti prema Ocu i čovjeku ispunja Očevu volju, Marija iz ljubavi prema Jahvi ispunja Očevu zamisao po Bogu Duhu Svetom. Božić je dakle susret Boga i čovjeka, susret Boga bogata milosrđem s neizmjernom mizerijom grijeha, s mizerijom čovjeka. Susret Boga bogata milosrđem s čovjekom kojega Bog ljubi“.

Nadalje je naglasila, kako je „došašće vrijeme milosti, milosno vrijeme iščekivanja za proslavu godišnjeg Kristovog dolaska, Njegova rođendana. Ali svako novo vrijeme, svaki novi Božić kojega nam Bog daruje morao bi biti priprema i bliži korak za onaj konačni susret s Bogom bogatim milosrđem, za susret licem u lice, s licem milosrđa, jer milosrđe, blaženstvo milosrđa ne bismo trebali shvaćati samo kao neku nagradu, koju će Gospodin dati onima koji znaju živjeti u duhu milosrđa, nego milosrđe treba shvaćati i razumjeti kao puninu evanđeoskog duha koja mora nadahnjivati naš život. Najvjerniji smo Kristu kada smo milosrdni. Milosrđe je najprepoznatljiviji identitet kršćanina, pogotovo Bogu posvećenih, jer prva dužnost onoga koji je ljubljen jest odgovoriti na ljubav, i ne samo to , božja milosrdna ljubav mora postati moralna norma naroda i svakog pojedinca, kao što Bog nas ljubi tako moramo i mi ljubiti jedni druge. Slaviti jubilej milosrđa, slaviti otajstvo došašća znači ići ususret Kristu, otkrivati Njegovo milosrdno lice u vlastitom životu, a onda i u životu onih s kojima živimo, radimo, koje susrećemo“.

Prisutnima je s. Stjepanka posvijestila, kako i za ovo vrijeme došašća, kao i netom završenu Godinu milosrđa valja postaviti pitanja „kako smo ih proživjeli, što smo konkretno učinili i koje promjene u našem konkretnom, osobnom životu ti događaji milosrđa donose; koliko dobroga je Godina milosrđa, došašće donijelo meni i onima oko mene“.

Sigurno svaka redovnička zajednica može posvjedočiti prekrasne primjere bilo duhovnih, bilo tjelesnih djela milosrđa koja je nastojala činiti tijekom Godine milosrđa, kao i tijekom ovog došašća. No, ponekad mi se čini da sve sile uložimo u iskazivanje milosrdne ljubavi prema potrebnima, onima vani, što nije nevažno, no kao da često zaboravimo na one s kojima dijelimo svakodnevni konkretni život, ili ako i ne zaboravimo kao da ljubav i milosrđe u našim bratskim, redovničkim zajednicama jednostavno shvaćamo olako,kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, ali često ostaje samo na onom“podrazumijeva“, upozorila je, te nastavila „svjedoci smo da je milosrdnu ljubav najteže dijeliti i iskazivati upravo s onima s kojima živimo“.

Stoga, ako Godina milosrđa nije najprije promijenila moj unutarnji svijet, da bi po meni zajednica u kojoj živim, a onda i svijetu donijela nešto novo, onda je ona za mene promašena, jer milosrđe,milosrdna ljubav mora započeti najprije u vlastitoj kući, s onima s kojima dijelimo svakidašnjicu ukoliko doista želimo biti autentični svjedoci utjelovljenog milosrđa,ustvrdila je, te podsjetila kako liturgija došašća pred nas stavlja biblijske uzore Marija, Josipa i Ivana Krstitelja koji nisu bili osobe od velikih riječi, već djela „malo su govorili, ali čitav njihov odnos prema Bogu i ljudima govore više od riječi“.

Naš redovnički život služi da milosrđe čuva osnovnu vrednotu čovjeka, njegovo dostojanstvo, da objavljuje drugome njegovu vlastitu ljepotu. Kada naš redovnički život ne bi ničemu drugom služio, nego da po njemu svaki dan sve dublje otkrivamo sebi i drugima neizmjerno otajstvo Božjeg milosrđa već bi to bila jedna njegova dragocjena vrijednost. Trebali bismo doista unutar naših zajednica nanovo otkrivati milosrđe. Možda i kod nas Bogu posvećenih, suhoća u odnosu s Bogom ovisi o stanovitoj tvrdoći u bratskim odnosima, jer iskustvo bratskog milosrđa postaje dragocjeni put da otkrijemo Božje milosrđe. Naše bi zajednice trebali biti prostori gdje se osobe dobro osjećaju, jer udišu milosrđe. Duh redovništva, duh Bogu posvećenih jest voljeti ljude, voljeti jedni druge i gasiti mržnju i sve ono što ona sa sobom nosi. Otkrivati drugima njihovu vlastitu ljepotu, jer vjerojatno i sami znaju svoju neizmjernu mizeriju. To možemo jedino ako poput Marije i Josipa dopustimo da nas i same zahvati utjelovljeno milosrđe, rekla je na kraju nagovora s. Stjepanka.

Uslijedio je ispit savjesti, a redovnice su imale prigodu za sakrament pomirenja.

Na kraju duhovne obnove riječ zahvale uputio je predsjednik HKVRPP-a fra Jure Šarčević, OFMCap.