Vijesti - Održana konferencija za novinare u povodu dana Posvećenog života

U povodu dana Posvećenog života, u sjedištu Hrvatske redovničke konferencije u Zagrebu u petak, 2. veljače održana je tradicionalna konferencija za novinare. Ove godine, hrvatsko je redovništvo pred javnost stavilo temu „Karitativno djelovanje redovničkih zajednica". O temi je govorila vrhovna poglavarica Kongregacije Svetih Anđela čuvara sestara dominikanki s. Katarina Maglica.

Na konferenciji su uz predsjednicu Hrvatske redovničke konferencije s. Anu Mariju Antolović, ASC, i dopredsjednika fr. Slavka Sliškovića, OP, sudjelovali predstavnici medija, više viših redovničkih poglavara i poglavarica te oko pedesetak redovnika i redovnica. 

Pozdravljajući medije i okupljene redovnike i redovnice, predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović je podsjetila kako je Dan posvećenog života 1997. utemeljio papa Ivan Pavao II., te naglasio tri motiva za tu odluku. Prvi motiv je poziv Crkvi da slavi Gospodina i zahvaljuje za veliki dar posvećenog života koji mnoštvom karizmi obogaćuje i oživljava kršćansku zajednicu. Drugi motiv je da se svim ljudima približi i pomogne upoznati vrijednost i uloga posvećenog života, s treći je poziv posvećenim osobama da zahvaljuju i slave Gospodina za čudesa koja čini u njima, te u otvorenosti Duhu s pogledom vjere postaju svjesni svoje uloge i poslanja u Crkvi i u svijetu. 

U ovoj prigodi s. Antolović je predstavila sažetu statistiku stanja u redovništvu danas. Tako, HRK okuplja članice 39 ženskih redovničkih zajednica i članove 24 muške redovničke zajednice. Uz to je i 17 klauzurnih ženskih samostana, te 4 muške monaška samostana. Broj redovnica je oko 3090, a redovnika 955 od toga 894 redovnika-svećenika.

Na tragu promišljanja poslanja posvećenih osoba u suvremenom svijetu, odabrana je i tema ove konferencije, a poticaj za izbor teme dolazi od pape Franje koji „od početka svoje službe riječima i osobnim primjerom neumorno poziva i potiče na djelotvorno svjedočenje ljubavi. Neposredni povod je utemeljenje Svjetskog dana siromašnih" rekla je s. Antolović.

Upravo smo mi, posvećene osobe pozvane iz bližega slijediti Krista, biti poslanici njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. Uzalud nam pravila, dokumenti, znanstveni traktati, ako oni koji dotiču naš život ne mogu prstom u nas pokazati i zadivljeno uskliknuti "gle kako se ljube", ili još bolje "vidi kako nas ljube", rekla je uvodno, te naglasila kako je karitativno služenje nedjeljivo je povezano s temeljnim poslanjem zajednice i bitni je kriterij njezine vjerodostojnosti. „Karitas je zapravo životni zakon jedne zajednice. U izvoru i uzoru Ljubavi, Isusu vidimo more ljubavi prema Bogu i čovjeku, a mi smo ti koji smo za Njim pošli, mi smo ti koji želimo biti otisak bića Njegova. Dakle, mi smo ti koji ga želimo što bolje i vjernije nasljedovati. Sve zapovijedi sazdane su u jednoj: ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Karitativni rad nalazi svoje uporište upravo u toj zapovijedi i ona ga određuje. Trebao bi biti natopljen ljubavlju, nježnom brigom za drugoga" rekla je s. Maglica, te nastavila „svjesni smo da taj osjećaj u nama odrasta paralelno ili proporcionalno s urastanjem pojedinaca u zajednicu. Ako ga nemamo za one koji nas okružuju, neće ga biti ni za one dalje od nas. Pružanje nasušnoga komada kruha i čaše vode nije dovoljno. Ljudi trebaju osjetiti da o njima iskreno brinemo, da nas zanimaju kao osobe, a zato treba žrtvovati vrijeme i biti kreativan u iskazivanju ljubavi. Možda im treba netko kome će ispričati svoju životnu priču, pokazati svoje rane i ožiljke koje im je život ostavio u baštinu. Ponekad treba ljudima obećati molitvu i moliti da i oni za nas mole, i za našu zajednicu. Time se uspostavlja dublja veza. Ponekad im ne treba ni milostinja ni dar: treba im naša prisutnost i doživljaj Kristove ljubavi koja se po nama na njih izlijeva. Oni su gladni čovječnosti, gladni su ljubavi".

U nastavku s. Maglica iznijela je neke konkretne oblike karitativnih aktivnosti redovništva koje je prikupila od redovničkih poglavara i poglavarica čiji članovi žive i djeluju na području Hrvatske, te upozorila kako nema namjeru iznositi statističke podatke, jer se „ljubav i dobrota ne mogu izmjeriti niti prikazati niti brojkama, niti dijagramima", no „željela sam imati potvrdu onoga što već od prije znam: htjela sam da se moja sigurnost temelji na svjedočanstvu onih koji to svakodnevno žive". Tako je temeljem prikupljenih odgovora naglasila kako redovnici i redovnice u gotovo svim zajednicama dijele hranu potrebnim pojedincima i obiteljima mnogi djeci plaćaju tople obroke u školi, financijski pomažu ekonomski sabije obitelji i obitelji s brojnom djecom, nekima plaćaju račune za režije, nabavljaju knjige i školsku i sportsku opremu učenicima, stipendije studentima, nabavljaju ogrjev za obitelji i potrebi, pripremaju hranu za pučke kuhinje, novčano i u vidu namirnica pomažu socijalne samoposluge, redovito šalju pomoć misionarima, uključuju se i humanitarne projekte kad su ljudi pogođeni prirodnim nepogodama, pomažu potrebnim članovima obitelji svojih braće i sestara, sudjeluju i troškovima pogreba bliske rodbine i onih za koje se brinu, ako je potrebno, novčano pomažu razne udruge. Također pomažu u vrtićima, internatima, studentskim i domovima za starije i nemoćne gdje žive djeca i stariji koji ne mogu potpuno, ili djelomično podmirivati troškove. Svoje prostorije otvaraju za rodbinu i druge pratitelje bolesnih osoba, posjećuju starije u bolnicama, domovima za starije i domovima gdje se nalaze osobe s posebnim potrebama, zatvorenike u zatvorima, traže smještaj starcima, vode ih liječniku, traže posao došljacima, pomažu pri nabavi skupih lijekova i ortopedskih pomagala, a sudjeluju i u troškovima operacija ako se izvode u inozemstvu. 

Važan oblik djelovanja je i socijalizacija osoba s posebnim potrebama i siromašnijih koji se povlače iz društva. Spomenula je i mrežu ustanova za potrebe najpotrebnijima koju su razvili franjevci u Bosni. Upozorila je i na činjenicu, da dosta redovničkih zajednica izvan Zagreba sufinancira katoličke dječje vrtiće koje same vode, kao i domove za starije. 

„Zanimljivo je spomenuti, kako klauzurne sestre i Male sestre koje same žive od milodara, prenose dar ljubavi" dodala je s. Maglica. Spomenula je i zaklade kojima su osnivači pojedine redovničke zajednice, odnosno udruge preko koji se odvija karitativno djelovanje. No, naglasila je, kako karitativno djelovanje obično ide direktno potrebitima. Govoreći o sredstvima za karitativno djelovanje, rekla je kako su ta sredstva vlastita, tj. zajednica i njezini članovi se odriču ili odvajaju od sredstava, ali se dio sredstva prikuplja senzibiliziranjem na različite načine (dobrotvorne večeri, putem medija, od gospodarstvenika, različitim proizvodima i sl.). No, uvijek je važno posvijestiti da je karitativni rad ljubav, a ljubavi nema bez žrtvovanja, dodala je s. Maglica.

Osvrnula se i na pitanje je li bolje karitativno djelovanje institucionalizirati ili ne. Odgovorila je: „karitativna djelatnost i zauzetost ne smije postati samo jedan socijalni servis, ili akcija za ublažavanje nevolja u svijetu, gdje su profesionalni kriteriji i stručnost jedini uvjeti uključivanja u dotične institucije. Posebno vlastite institucije toga tipa, Crkva i redovništvo u njoj ne smiju se svoditi isključivo na socijalne strukture čiji je glavni motiv djelovanja humanost. Svjesni smo da praktično djelovanje koje ne počiva na molitvi, razmatranju i sakramentalnom životu postepeno gubi svoj sjaj i snagu, jer će se svesti na rad, posao, prestat će biti sredstvo prenošenja i otkrivanja Božje ljubavi i milosrđa, njegove blizine i brige za svako njegovo stvorenje. Jer sama ljudska snaga bez pomoći Božje nema trajnosti i ustrajnosti".

U tom je kontekstu s. Maglica posvijestila kako je karizma svake redovničke zajednice u početku imala jasan cilj i djelovanje, „polazište je bio čovjek, čovjek tražitelj, čovjek patnik, čovjek ponižen u svom dostojanstvu, prezren čovjek, izgnan, izgubljen u prostoru i vremenu. Možda je to razlog što su zajednice uspjele preživjeti. Od redovništva se očekuje da postane snažan faktor pomirenja svijeta i to svojim življenjem i propovijedanjem evanđelja posebno vršeći tjelesna djela milosrđa. Dok bude ljudi uvijek će nam ostati klanjanje, krunica, zagovorna molitva, uvijek ćemo moći doći do čovjeka saslušati njegovu patnju i bijedu, uvijek ćemo moći biti osobe kojima će se ljudi bez pridržaja moći povjeriti, jer će znati da će njihova tajna nama biti svetinja. A vjerujte sve više ima ljudi kojima treba upravo to, da mogu izgovoriti, da mogu osjetiti da netko s njima pati, da je spreman obrisati suzu".

Zaključujući osvrt na temu, rekla je, kako uvijek ostaje pitanje „radimo li dovoljno". Odgovor je „ne znam, ali znam da radimo koliko možemo. Istina to je kap u oceanu ljudskih potreba. Nikada nećemo iskorijeniti svu bijedu svijeta, otrti svaku suzu, ni izliječiti svaku ranu, ali radimo koliko možemo. Uvijek nam ostaje biti znak, i budimo to".

Nakon predavanja fr. Slavko Slišković se zahvalio s. Katarini na predstavljanju karitativnog djelovanja redovničkih zajednica. Sve redovničke zajednice nastale su iz milosrđa. Utemeljitelji su osjetili trenutak i htjeli su pomoći gladnima, bolesnima, obespravljenima i svim onima koji su u potrebi, rekao je fr. Slavko dodajući da je sestra Katarina govorila i izvan okvira Konferencije, govorila je o cijeloj Crkvi u Hrvata pa i o Crkvi u Bosni i Hercegovini i nije u svome govoru govorila samo o karitativnom djelovanju redovničkih zajednica već o milosrđu molitve i blizine. Dodao je potrebu da se koordinira rad i transparentnost redovničkog karitativnog djelovanja. Bilo bi dobro da se na razini Konferencije nastoji koordinirati karitativni rad redovničkih zajednica kako bi se lakše djelovalo, a time bi i javnosti bilo jasnije što redovništvo radi u Crkvi i u društvu. Sestra Ana Marija je, nadovezujući se na fr. Slavka, rekla da se redovničke zajednice trebaju umrežavati i dijeliti unutar Konferencije. 

Kapucinski provincijal i donedavni predsjednik Konferencije fra Jure Šarčević je intervenirao potrebom da se u redovničkoj formaciji kandidati trebaju formirati za karitativno djelovanje kao bitnu sastavnicu svoga redovničkog poziva. Sestra Katarina je odgovarajući fra Juri na pitanje rekla da od zajednice treba započeti formacija kandidata da osjeti ljepotu dijeljenja. Često i same zajednice ni unutar sebe nisu dovoljno transparentne po ovom pitanju. Dodala je da dokument "Za novo vino nove mješine" upravo govori o potrebi povezivanja i transparentnosti.  

Pri kraju je fr. Slavko spomenuo da je danas Dan posvećenog života te da posvećeni život ne završava s redovništvom, da ima puno oblika posvećenog života, instituta, trećih redova i pokreta. Dodao je i da ljudi žive posvećeno u svojim obitelji i da je danas možda potrebnije svjedočiti posvećeni život u obitelji, nego li naš redovnički. Postoji puno mogućnosti suradnje s osobama koje u svojim poslanjima nadilaze redovnički život, a danas je i njihov dan, a ne samo naš. Na kraju se zahvalio svima na sudjelovanju. 

Na kraju se predsjednica Konferencije zahvalila medijima, redovnicama i redovnicima na sudjelovanju pozivajući ih na misno slavlje u zagrebačkoj katedrali. Podsjetila je na poruku "Siromaštvo i zajedništvo" koju su u prigodi proslave Dana posvećenog života redovnicama, redovnicima i posvećenim laicima uputili predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, msgr. Zdenko Križić i predsjednica Hrvatske redovničke konferencije, s. Ana Marija Antolović, ASC.