Vijesti - Održana korizmena duhovna obnova za redovnice grada Zagreba

Korizmena duhovna obnova za redovnice grada Zagrebu u organizaciji Povjerenstva za trajnu redovničku formaciju Hrvatske redovničke održana je u nedjelju, 18. ožujka  u bazilici Srca Isusova.

Nakon pozdravne riječi predsjednika povjerenstva fra Ive Martinovića, TOR, sestre i postulantice Kćeri Božje ljubavi predvodile su Večernju.

Duhovni nagovor „Poziv, poučljivost i vjera sv. Josipa kao izraz Bogu posvećenog života“ održao je o. Stjepan Vidak, OCD. Odmah na početku je podsjetio, kako smo na kraju proslave Godine sv. Josipa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a k tomu razlog odabir primjera sv. Josipa je poticajan za redovništvo, jer „ako je ičiji život uz život BDM bio na tako intenzivan način posvećen Bogu, bio je to svakako njegov, a mi smo ti koje nazivaju Bogu posvećene osobe“.

Sv. Josip ima svoje jedinstveno mjesto u Božjem naumu spasenja. Milosrdni Bog je naumio po svome Sinu, Isusu Kristu rođenu od Marije pridobiti grešnike za svoje prijatelje. U tom naumu sv. Josip mora izvršiti svoj dio, izvršiti svoj poziv, ono što je njemu povjereno u tom naumu spasenja, rekao je o. Vidak, te posvijestio kako mi, kršćani vjerujemo da ni jedan čovjek nije izvan nauma Božjeg. „Svi smo pozvani u život, nitko to od nas nije određivao. Samim tim što postojimo, što je Bog providio da ćemo živjeti ima svoju vrijednost i važno je da mi to znamo. Možda netko to ne zna od onih koji ne vjeruju kao mi, ali mi znamo i tako moramo promatrati svakoga čovjeka. Nitko od nas nije bez veze na ovome svijetu. Mi k tome, imamo još jedan poseban poziv: mi smo Bogu posvećene osobe, redovnici i redovnice. Dano nam je kako Crkva govori: jedno posebno posvećenje koje ima izvor u krsnom posvećenju. Mi smo prepoznali da nas Bog zove na jedan intimniji suživot s Njim i rekli smo mu 'da'. Moramo biti uvjereni u tu temeljnu istinu pozvanosti da bismo mogli protumačiti svoj život.

Moramo vjerovati, moramo si stalno posvješćivati da ne bismo pali u malodušje. Mi imamo veličanstvenu ulogu, mi smo svi spašenici po Isusu Kristu našem Spasitelju, ali smo zajedno s njime mi, vjernici svojim životom i suspasitelji, nastavljamo njegovo djelo spasenja. Naravno, bez Njega nam to ništa ne bi vrijedilo. No, mi svojim angažmanom nismo pasivni promatrači toga spasenja i bez Njega ne bismo mogli učiniti ništa, ali sudjelujemo zajedno s Njim u Božjem naumu spasenja. Ali da bismo bili suspasitelji, što je okrenuto prema drugome, prvo se moramo sami osjećati spašenima. Tu se postavlja pitanje smisla života, koje je temeljno ljudsko pitanje, jer čovjek odvajajući se od Boga, stavljajući se izvan nauma spasenja gubi smisao, ne zna zašto postoji. Pitanje smisla života nije samo pitanje ovoga vremena, ovoga trenutka, iako mi sada itekako možemo osjetiti jedno beznađe, da čovjek ne vidi ni smisao svoga života, a onda sve to ima određene konkretne sastavnice zalaganja za dobro, zalaganja za izgradnju čovječnijega, boljega svijeta, gledati vrijednost čovjeka“. Posvijestio je, kako redovnici i redovnice trebaju vidjeti smisao u življenju redovničkih zavjeta, truda oko sestrinskog, odnosno bratskog zajedništva. „Naš poziv je nadnaravni, i zato ima nadnaravni smisao kojeg svijet ne treba razumjeti, ali ga mi moramo razumjeti da bismo ga mogli živjeti. Mi moramo znati da naš život ima smisao i ne smijemo pokleknuti jer onda smo prazni, sol koja je bljutava po kojoj će ljudi gaziti“. U tom je kontekstu podsjetio kako je sv. Josip živio svoj poziv. „Na Božji poticaj on se dokraja ulaže u otajstvo utjelovljenja riječi, on Marijin zaručnik bit će poočim Isusov, bit će na čelu Nazaretske obitelji, uzdržavati je svojim radom, braniti je i štiti, a pri tom, neće biti glavni lik, nego to mora prepustiti Bogu“. Posebno naglašavajući to „ne biti glavni lik“, o. Vidak je ustvrdio „kako je to suprotno mentalitetu ovoga svijeta, ali počesto smatram i mentalitetu redovništva, jer je duh svijeta na široka vrata ušao u naše samostanske prostore. Koliko i među nama ima želje za čašću, hvaljenjem, prvim mjestima?“.

Nikad ne smijemo smetnuti s uma, da smo mi ipak stvorenje, a Bog Stvoritelj pred kim treba gajiti stav poniznosti i poslušnosti. „Josip je shvatio bitnu stvar, da se Bogu uvijek kaže 'da' i to 'da' u poniznosti i 'da' u poslušnosti. Na taj se način Josip ostvario kao čovjek i zato je bio uključen u otajstvo utjelovljenja kao onaj koji je uz BDM u punini vremena također rekao svoje 'da' puno vjere i predanja“.

Kada smo i mi rekli svoj 'da' Bogu, kad smo se javnim činom u crkvi zavjetovali Bogu to nije bio svršen čin, nego jedno od mnogih započinjanja u našem životu, začinjanja u Kristu, po Kristu i s Kristom na putu koji vodi u život, na putu koji je sam život, jer Isus je rekao za sebe „ja sam Život“, naglasio je o. Vidak, te nastavio „potrebna je trajna suradnja s Bogom kako bismo ispunili svoju misiju, svoj poziv, svoje poslanje svjesni da se trebamo svakodnevno obnavljati, te prepustiti Božjem vodstvu, biti poučljivi, stalno živjeti iskustvo izlaska, ne okretati oči k egipatskim loncima, ne zaustavljajući se na prolaznim, propadljivim stvarima i sve to poradi hoda k Bogu, odnosno, hoda s Bogom“. U tom je vidu istaknuo, kako se sv.  Josip dao zahvatiti od Gospodina i povesti otajstvenim stazama, „odrekao se poimanja, i prihvatio se vjerovanja, odrekao se posjedovanja i pristao da bude posjedovan, odrekao se zapovijedanja i prihvatio se slušanja. Mogli bismo ga nazvati stvorenje bez zahtjeva. Međutim s vjerom se prepustio da ga Gospodin vodi, te ga je on uveo na osobito prisan način u otajstvo utjelovljenja i spasenja koje on sam nije htio, to nije bio njegov životni plan, u njega je bio upleten, ali za druge. Bio je kao sjena koja štiti i ublažava otajstvo, a onda kad je izvršio svoje poslanje, sjena se povlači, otišao je u naručje Božje. Za preispitati nam je kakvo je naše predanje, naše prepuštanje Bogu i njegovim planovima, naša vjera i povjerenje“.

Povezujući promišljanje o Josipovu životu i ispit savjesti, o. Vidak je postavio niz pitanja „odričemo li se mi svjetovnog poimanja redovničkog života. Ne prevladava li dobrano i kod nas mjerilo da vrijedimo onoliko koliko činimo, koliko smo aktivni, javno zamijećeni, piše li se o nama. Gubimo li smisao za ono „biti“, ne postajemo li dobrim dijelom kao svjetovne institucije, jedino što se bavimo vjerskim pitanjima, i pitanjima duhovnosti. Kakva je naša vjera kao Bogu posvećenih osoba? Jer s vjerom stoji ili pada smisao našeg redovničkog posvećenja, naših zavjeta i truda oko zajedničkog života, a posvećenje po redovničkim zavjetima i zajednički život su dva najbitnija elementa redovničkog života. Preobražava li nas naš odnos s Bogom, mijenja li nas razgovor s Bogom, molitva? Trudimo li se živjeti u Njegovoj prisutnosti drugujući s Njim, živeći od vjerovanja da je On stalno uz nas, da je On onaj koji jest, uvijek tu prisutni i da Njemu vrijedi darovati sav svoj život“.

Također, podsjetio je, kako je Josipov život bio život za druge, možemo reći za Isusa i Mariju. „I mi smo za druge, no često puta vođeni smo svjetovnim načinom 'biti za druge'“ rekao je o. Vidak, te u tom vidu ukazao na Apostolsku pobudnicu Vita consacrata koja u br. 38 govori o kušnjama.

Da bismo mogli biti poučljivi Bogu potrebna nam je onakva vjera kakvu je imao sv. Josip. On se nije raspravljao s Bogom, on je dopustio da Bog bude Bog, da bude Gospodin, onaj koji najbolje zna što je za nas dobro. Vjera nam je dana za ovaj život da bismo živjeli po njoj i od nje, jer „pravednik će od vjere živjeti“ čitamo u poslanici Hebrejima, a sv. Josip bijaše muž pravedan, rekao je o. Vidak, te upozorio, kako je velika zapreka za vjeru oholost našega duha koja se očituje bilo na razini misli, bilo na razini naše tvrdoglavosti. „Da bismo vjerovali trebamo se dati voditi od Boga. Vjera nije nešto statično. Moramo hodati u vjeri, kako nas potiče Enciklika Svjetlo vjere. K tomu, vjeru moraju pratiti djela, inače je mrtva u sebi. Da bismo bili uvjereni u ono što vjerujemo trebamo prihvatiti Božju ruku poput Josipa i dati da nas vodi, trebamo hoditi s Bogom i to ponizno naklonivši glavu, ne raspravljajući s Bogom tražeći da nam podrobno čeka na tom putu. Trebamo hoditi s povjerenjem, biti poučljivi Božjem vodstvu, trebamo dopustiti da Bog bude veći od nas, da nadilazi naša viđenja, našu volju i naše želje. I to treba živjeti svakodnevno. Josip nije znao kuda ga Bog vodi, što mu sprema, kroz kakve mu je nevolje i tjeskobe proći, on jednostavno kaže 'da' Bogu svojim životom. On nije bio neki navođeni robot koji je bio lišen osjećaja, promišljanja, nedoumica, brige za sve što ga čeka, ali sve ono neshvatljivo što je bilo pred njim nije mu bilo prepreka da kaže Bogu 'da'. Nije se povukao zbog straha, nerazumijevanja ljudskih obzira, zahtjevnosti puta i nesigurnosti koja se javlja kad se ide u nešto novo ili nepoznato. Evo nam primjer i poticaj“. Nagovor je o. Vidak zaključio Molitvom sv. Josipu iz himna grčke tradicije.

Po završetku nagovora, okupljenima se obratila predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović zahvaljujući Povjerenstvu koje je priredilo ovaj duhovno-molitveni susret.

Prisutnim pak redovnicama zahvalila je na odazivu. „Želim da nam sv. Josip bude uzor kako naše živote staviti Bogu potpuno na raspolaganje. Molimo jedna za drugu da i današnji dan i dani koji su pred nama budu dani priprave za najveći blagdan koji slavimo, kako bi mogle ući u otajstvo slavlja Vazmenog otajstva sa dubokom vjerom, ljubavlju i pobožnošću, te da slavlje Uskrsa bide novo rođenje ljubavi, radosti, slobode i našim vjerničkim i posvećenim životima“.