Vijesti - Održana korizmena duhovna obnova za redovnice grada Zagreba

U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica Hrvatske redovničke konferencije u bazilici Srca Isusova u Zagrebu u nedjelju 7. travnja održana je Korizmena duhovna obnova za redovnice. Na obnovi su sudjelovale redovnice raznih službi koje žive i djeluju u Zagrebu i okolici.

Nakon pozdravne riječi voditelja Povjerenstva fra Ive Martinovića, provincijala Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, slijedila je molitva Večernje koju su predvodile školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca.

Nagovor s temom „Na kraju puta moga stojiš Ti“ mr. sc. fra Tomislav Glavnik, vikar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca započeo je podsjećanjem na tekst himne redovnika „Hvala redovnika“. Naglasio je, kako himna govori o redovničkom identitetu i poslanju i životnom uviru/ušću, koji je Bog. To je ujedno bio i odgovor na poziv i odluku pape Franje da 2014./2015. proglasi godinom Posvećenog života. „Njemu, papi kao iskusnom redovniku bilo je stalo bez sumnje do poslanja posvećenih osoba u nutrini naših zajednica. Sveti Otac pita glasom Crkve: Kakvu kvalitetu ima naš posvećeni život?“ rekao je fra Glavnik, te u tom kontekstu posvijestio kako „bit, srž ili srce zajedničkog života stavlja pred nas jedno puno bitnije egzistencijalnije pitanje: Ljubimo li bezuvjetno svoju subraću ili susestre, koji dan za danom s nama žive?“

Oblici zajedničkog života postaju u trenutnom društvenom kontekstu različitiji, izazovi postaju veći. Zajednički život isto tako ne postaje lakši. Tradicionalni oblici redovničkog zajedništva i generacijama stečene navike  često se pokazuju kao vremenom pregažene i nadiđene. Zahtjevi za brigom jednih prema drugima postaju sve veći. Dok se sve čini kao da je u stalnoj promijeni, jedno pitanje ostaje uvijek aktualno: Voliš li ti svoju braći? Voliš li ti svoje sestre? Danas je prilika napraviti jednu provjeru zajedničkog života i za tu prigodu uzet ćemo poznati Pavlov Hvalospjev ljubavi, koji je postao „šlagerom“ na slavljima vjenčanja, gdje ljubavi ima napretek. Mi, iako nismo u crkvenom braku poput zaručnika i zaručnika, ipak smo u drugačijem savezu s Gospodinom i sa sestrama i braćom po našim kućama i zajednicama. To neka bude ujedno i stanoviti ispit savjesti pred svetu ispovijed i misu koja će uslijediti, rekao je fra Glavnik, te se osvrnuo na pojedine retke hvalospjeva koje je svrstao u dvije skupine po sedam.

Uz redak „ljubav je velikodušna“ naglasio je potrebu strpljenja sa svakim bratom/sestrom, jer „velikodušnost znači: puno strpljenja, a ne samo nešto malo strpljenja“. Nadalje „ljubav je dobrostiva“ progovara o bratskoj i sestrinskoj ljubavi na koju svi i to bez izuzetka imaju pravo. „Ljubav se raduje istini“ znači da istina pojedinog brata/sestre leži u vlastitom zvanju. „Gospodin, koji je i mene pozvao, pozvao mi je u život i brata ili sestru i vjerojatno će i dalje pozivati. To je ista bezgranična božanska ljubav Gospodnja, koja nas je sve pozvala“. Redovnički život nije za slabe živce. „Subraća i susestre će ih sigurno potrošiti, ako već nisu. No, ne zaboravimo da oni to čine sa svojim ljudskim promašajima, a ne sa svojim talentima, koji moje 'moći i znati' nerijetko stavljaju u sjenu. U podnošenju sebe čuči umjetnost međusobnog odgajanja i otvorenosti za biti jedno drugome od pomoći“. To vezujemo uz redak „ljubav sve podnosi“.

„Ljubav sve vjeruje“ posvješćuje kako je jedinstveni vez redovničkog zajedničkog života ljubav, koja se utvrđuje u zajedničkoj vjeri. Susreti/susretanja stoga ne moraju biti samo istiniti istinoljubivi, oni štoviše moraju biti prožeti vjerom. „Znamo li uopće jedni o drugima u što vjerujemo? Molimo li uopće jedni za druge?“

Razmjenjujemo li mi međusobno iskustva o vlastitim strahovima i nadanjima, upitao je fra Glavnik, te posvijestio kako se „ljubav svemu nada“, jer „u zajedničkom nadanju leži rast i naša budućnost“.

Uz redak „ljubav sve podnosi“ upozorio je, kako nije sve prihvatljivo, no podnošenje neotvorenosti i nepristupačnosti pretpostavlja međusobno uvažavanje i pozornost. 

Nasuprot spomenutomu nalazimo i sedam točaka izuzetno ljudski naglašenih, koje zajednički i zajedničarski život i zajedničko poslanje otežavaju, a ponekad čak čine nemogućim.

„Ljubav ne zavidi“ podsjeća da ne treba na svoga brata ili sestru biti zavidan; „ljubav se ne hvasta i ne nadima se“ ukazuje na činjenicu „da karizme i darovi koje imam ili sposobnosti koje su mi dane ne čine me boljim od onoga ili one koji sa mnom žive u zajednici i u njoj rade. Nitko pred Bogom nije ostavljen bez darova. Moje sposobnosti, moje znati i umijeti ne pripadaju samo meni, već cijeloj zajednici“. Spominjući pak redak „ljubav nije razdražljiva“ upozorio je, kako sva subraća/susestre imaju pravo na uvažavanje na respekt, „čak i u za mene teškim situacijama“.

„Ljubav ne traži svoje“: U zajedničkom životu stvari i život se ne vrte samo oko mene. Uvijek se radi o nama. „Ja“ smo zamijenili s „mi“ i to svjesno. Kada „Mi“ stoji na čelu, ono osobno „ja“ nikad neće biti uskraćeno za apsolutno ništa. Nikoga od braće ili sestara ne treba izbjegavati.

„Ljubav nije nepristojna“: Vlastita gorčina, vlastita ljutnja i vlastita žalost dio su mojeg osobnog života, kojeg treba dijeliti sa svojom braćom i sestrama.

Nadalje je posvijestio, kako nepravda zahvaća zajednički život iznutra i izvana. „Bitno je znati zajedno se držati, i zajednički se zagovarati, jer zajednički život je Božja volja, a tome smo rekli „da“ u svojim zavjetima i obećanjima. Na to nas podsjeća redak 'ljubav se ne raduje nepravdi'“.

Naposlijetku, „ljubav ne pamti zlo“, stoga „ono što je opraštanje neka bude opraštanje. Zajedljivost, provokacije razne vrste se ne traže niti očekuju. Više nego li zajednička prošlost bitnija je budućnost, koja ima zajednički cilj u Bogu“.

Četrnaest jednostavnih rečenica teže toliko puno! To je stoga, što kvaliteta našega života i našega poslanja pred Bogom također imaju toliko veliku težinu i važnost. Apostolski i redovnički, posvećeni život uopće nije lagan život, a to potvrđuju i same stranice Svetog pisma, kada daju naputke kako postupati i kako se odnositi jedni prema drugima crpeći mudrost iz Božje riječi. Zajednički život koji je nemoguće slijediti jest onaj sveopći, koji bi se mogao opisati kao „životna zajednica muškaraca odnosno žena“, koji zajedno stanuju, zajedno blaguju, zajedno upravljaju molitve i slijede svoj posao, jednostavno rečeno rade, rekao je fra Glavnik, jer „budućnost je potrebna nečeg drugoga i posebnoga: Svima nam je potrebno vjerničko zajedništvo/zajedništvo u vjeri! Muškarci i žene, koji potpuno svjesno zajedno i jedni za druge žive svoju vjeru i nju svjedoče. S četrnaest jednostavnih rečenica Sveto pismo nam ocrtava stazu/put, kojom treba ići. Tom putu nema alternative, ako život u zajednici teži tomu da to bude radostan i ispunjen život ili ako redovnički život želi nadvladati vlastite  krize i krize onih koji zajedno sa mnom žive ili ako taj naš redovnički život želi donijeti ploda“.