Vijesti - Održana korizmena duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

Povjerenstvo za trajnu redovničku formaciju Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica organiziralo je korizmenu duhovnu obnovu za redovnice i redovnike u Zagrebu, na petu korizmenu nedjelju, 13. ožujka, u bazilici Srca Isusova, Palmotićeva ulica 33, Zagreb. Voditelj korizmene duhovne obnove bio je isusovac prof. dr. sc. Nikola Stanković, profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Program je započeo u 15.30 sati pjevanom Večernjom, a slijedio je duhovni nagovor i sakrament pomirenja.

P. Nikola Stanković, DI

POSVETIMO SE ONOMU ŠTO NAS POSVEĆUJE! 

Završetak Godine posvećenog života i početak Godine milosrđa vremenski su se djelomično preklopile - ali i stvarno. To, valjda, i nije slučajno. Slučajnom pojavom držimo, naime, onu kojoj ne znamo dovoljan uzrok postojanja, a s druge pak strane, i po naravnom razumijevanju i po vjerskom uvjerenju, ništa se ne događa bez dovoljnog razloga – bilo da nalazi svoje opravdanje u skrivenim zakonitostima prirode, bilo u ljudskoj samovolji, bilo pak da sam Bog intervenira iz nama nedokučivih razloga. U svakom slučaju Božji promisao je dopustio da papa Franjo proglasi te dvije godine koje se barem u vremenskim okvirima donekle preklapile.  

Najprije riječ-dvije o terminu „posvećeni život“. Nema života koji nije nečemu posvećen – od lijenosti do veoma zauzete brige, nastojanja i rada oko nečega do čega nam je stalo. Lijenost i nezainteresiranost nećemo odviše razlagati i obrazlagati – jer to je, zapravo, kočenje pa sve do posvemašnjeg suspregnuća ostvarivanja i umnažanja talenata koje nam je Bog dao - po naravi, ili nas je pak stavio u posebne okolnosti u kojima se očituje njegova darežljivost i blagonaklonost. Tako imamo prigodu posvjedočiti svoju odanost pa i razviti svoju kreativnost. 

Da najprije razlučimo temeljna raspoloženja ili usmjerenost našega bića koje sveti Pavao razlikuje, primjerice u 6. poglavlju Poslanice Rimljanima. Prema toj poslanici, važno je razlikovati dva osnovna usmjerenja, izbora, predanja, prihvaćanja ili posvećenja (to jest, čemu smo se posvetili, posvetili svoje sile i svoje vrijeme), Jedno usmjerenje oslobađa, izgrađuje i čini svetim – posvećuje - umilostivljuje, a drugo pak porobljava, razgrađuje, uništava, čini grešnim, posve  zadimljuje i zagaravljuje našu dušu i sliku Božju u nama, kako bi sveti Anzelmo rekao. 

Dva su, dakle, načina postojanja: posvetiti se onomu što nas izgrađuje i posvećuje ili pak onomu što nas razara i upropaštava. Treći zamislivi put je lijenost, ali on se slijeva i sjedinjuje s drugim. Tako ostaju samo dva puta, odnosno, jedan je Put, a drugi je bespuće - ne vodi nikamo nego u propast. Nisu se uzalud Isusovi sljedbenici u ono vrijeme zvali Oni od Puta.

Prema Pavlu, u smrt smo Kristovu kršteni, to jest uronjeni smo zajedno s njime u smrt njegovu. Ne zato da budemo mrtvi, nego živi – mrtvi grijehu, a živi Bogu. Isus izokreće naše pojmove: smrt okreće u život. I zato valja moliti da nam Gospodin pomogne da naučimo njegov način razmišljanja, govora i vladanja te da imamo snage boriti se s navalama koje nas hoće zarobiti kako ne bismo postali sinovi slobodne milosti nego robovi grešne požude.

Ukopani smo, dakle, s Kristom. Ukapaju se oni koji su umrli. Dakle, mrtvaci se ukapaju. A mi nismo stvoreni da budemo mrtvi nego da živimo. Poštovane redovnice i poštovani redovnici, niste došli ovamo slušati o smrti, nego o životu. Nije li nam Bog odavno rekao svoj stvaralački „Ti budi!“ Zašto sada govorimo o smrti i to o smrti koja nas vodi ukopu zajedno s Kristom. Ako smo ukopani s Kristom, ima nade da ćemo s njime nadvladati smrt i uskrsnuti na život. No, Pavao ne govori samo o onom krajnjem našem događaju na zemlji kad ćemo zaista umrijeti, iseliti se iz ove zemaljske kuće, nego govori o tome da mi hodajući svijetom i živeći u svijetu, ipak hodimo i živimo kao mrtvaci grijehu, dakle, mrtvi onome što ometa naš puni duhovni život.

Da bi čovjek živio, uvijek se mora nečim hraniti. Nismo neovisni od pripomoći kako bismo se mogli uzdržavati i živjeti. Sad je pitanje što se čime uzdržava? Ako nam u tijelu nedostaje željeza, onda moramo jesti hranu koja njime obiluje. Ako ni to ne pomaže, onda nam daju injekcije kaje bi trebale poboljšati našu krvnu sliku.

Pavao svakako kaže da ne smijemo hraniti i jačati staroga čovjeka. On se hrani grijehom, a i samostanskim slabostima. Zato mu ne treba davati tu njegovu omiljelu hranu pa će on malo po malo odumirati, a jačat će novi čovjek, čovjek milosti i milosrđa Božjega. Ne smije u nama vladati grijeh koji nas podvrgava požudama koje žele posve ovladati našim smrtnim tijelima, treptavim i mlitavim voljama te nestalnim odlukama i pametima. Zato sebe valja držati mrtvima grijehu a živima Bogu. Nije, dakle, riječ o ubijanju čovjeka, nego onog grešnog u njemu. A to mi ponekad teško razlikujemo. A redovnici bi trebali postati vičnici razlikovanja dobrih misli od loših ili umješnicima, kako kaže sveti Ignacije, razlikovanja duhova. U svakom slučaju, naši udovi ne smiju biti sredstvo i oruđe nepravednosti u služi grijeha, nego oružje pravednosti u službi Boga.

Od ropstava k milosti - Kad bismo se iz dana skoncentrirali na grijeh i iz dana u dan tukli po njemu da bismo ga usmrtili i ubili, a ne bismo imali slobodu djece Božje za svrhu, cilj i osmišljenje svojih čina, vjerojatno bi nas grijeh opet osvojio, il, bolje rečeno, ne bi se dao ni istjerati iz naših prizemnih misli i još zemaljskijih požuda. 

Pavao kaže da smo robovi onoga čemu se ili komu pokoravamo. Ako se pokoravamo grijahu, onda smo njegovi robovi. Ako li smo pak robovi slobode, onda smo sluge pravednosti. Zanimljivo je konstatacija: ono si čemu robuješ. Ako robuješ grijehu, onda si grešan, ako, i ukoliko, robuješ slobodi, onda si slobodan. To potonje nije više ropstvo nego izbavljenje i oslobođenje od njega. Zato svoje udove i sposobnosti valja podložiti pravednosti koja nas posvećuje. Drugim riječima, ono čemu svoje vrijeme posvećujemo, ne mora nas posvećivati. Zato se posvetimo onomu što nas posvećuje! 

Materijalisti su govorili da je čovjek ono što jede, a možda bi se to i moglo donekle primijeniti i na intelektualno stanje. Ono si čime se hraniš, što čitaš, gledaš, slušaš, upijaš, razglabaš… Ali, glede duhovnosti, zasigurno je točno ovo: Čemu se klanjaš to si. Ako se, dakle, klanjaš životu Kristovu, njegov će život tobom ovladati. Milosni dar Božji jest život. Zato u svom kršćanskom, a napose redovničkom, životu ne smijemo biti skučene pameti i uronjeni samo u trenutak koji živimo nego svoju duhovnost pokazujemo i time da mislima o cjelini svoga životu i njegovu završetku na zemlji u otvorenosti i hodočašću prema susretu svih susreta – s uskrslim Kristom. 

Pitanje se samo po sebi postavlja: Čemu posvećujemo svoje vrijeme? Opet se nameću dva značenja riječi „ posvećenje“: jedno značenje koje posvećuje, a drugo koje nas upropaštava. 

Ne trebamo biti nikakvi subjektivisti i relativisti ako kažemo da naše vrijeme nije posve neovisno o nama. Kakvo će biti moje vrijeme? Ne misli se na klimatske uvjeta – premda, vidi čuda, papa Franjo kaže da i na njih utječemo, a pogotovo utječemo na ono što zovemo „u svoje vrijeme“, „u moje vrijeme“ to je bilo tako, a sada je ovako. Kako? Tako kako se ponašaš, takvo je tvoje vrijeme. Fizičari kažu da vrijeme ima samo jedan smjer i nepovratno je kao što se i događaji zbivaju samo jednom – jednom smo se rodili i jednom ćemo umrijeti, a između toga dvoga curi naše vrijeme, bolje rečeno, redaju se događaji koji čine naše vrijeme. Je li redovnik žrtva događaja, ili ih on obilježava. Tko koga obilježava. Čije je to vrijeme? 

Površni ljudi drže da drugi ljudi posve određuju njihove vrijeme. (Ja volim reći: Čovjek koji nerazumno živi, drži da su mu svi krivi) Imao poglavare kakve god imao, redovnik mora obilježiti svoje vrijeme. Vrijeme se naime ravna prema događajima koji se zbivanju, a ne događaji prema vremenu. Oni koji su puni Duha Božjega uvijek imaju otvorena vrata ili prozor prema slobodi. Da spomenemo drastičan slučaj! Maksimilijanu Kolbeu nitko nije mogao ni u bunkeru gladi oduzeti slobodu djeteta Božjega. Budući da je bio jak i slobodan, obilježio je svoje vrijeme. Zašto je fra Maksimilijan bio tako jak? Zato što je sam sebi najprije iskazao milosrđe. Je li ovo kriva tvrdnja? Sebi iskazati milosrđe?! Tvrdim i ponavljam, tko najprije sebi ne iskaže milosrđe, neće ga moći iskazati drugima. Ne bi se Kolbe mogao smilovati drugom da se nije najprije smilovao sebi. Smilovao se sebi i prihvatio onu milost Božju od koje čovjek živi. Ne može se, naime, dati ono što čovjek nema. Ako u čovjeku nema milosrđa ne može ga dijeliti drugima. 

Na osnovne ljudske potrebe valja misliti i u samostanima, ako želimo da se milosrđe šeće našim hodnicima, sobama i dušama. (sav je problem u tvojoj sobi – ćeliji, reče Pascal, a Brat Dario napisa da je tako rado napuštamo). Pa neka milosrđe dođi najprije u tvoju sobu! Ako se tamo ne navrati sve su priče o njoj uzaludne.
Prisjetimo se osnovnih ljudski potreba! 1. Prve su fiziološke, to jest potrebe živog tjelesnog bića da bi uopće preživjelo – primjerice, bez hrane znamo da ne može dugo izdržati - bez zraka i vode puno kraće. 2. Zatim nadolazi potreba za sigurnošću, a nju bi trebalo doživjeti i u redovničkoj zajednici gdje svi jedni druge podupiru i podržavaju, naravno i svojom zajedničkom imovinom. 3. Budući da je čovjek biće razuma i riječi, govora, potrebno mu je istinska komunikacija i povezanost s drugima (danas su se tu umiješala i sredstva komunikacije – koja mogu biti od velike koristi, ali, nažalost, i od štete, upravo zbog duge i površne komunikacija). 4. Isto tako čovjeku, pa ni redovniku, nije na odmet određeni ugled u društvo, naravno, najprije u svojoj zajednici – da je dobar u onom statusu u kojem jest – novak, novakinjina, studenta, vršitelje ove ili one službe… čovjek bez nekog većeg ugleda treba izdržati kušnju i zaslužiti da bude cijenjen (tko ne trči za ugledom, on će trčati za njim). 5. Isto tako, svatko se od nas želi i pred sobom opravdati i potvrditi ostvarenjem svojih sposobnosti i mogućnosti. Nikome nije do toga da bude ništarija. Pritom ne valja izgubiti mjeru i razbor. Psiholozi obično nabrajaju tih pet osnovnih ljudskih potreba i tu se zastave. Međutim, zaboravljaju da ima i šesta potreba, a ona je najvažnija i nekako nazočna u svim našim potrebama i pokretima. A to je potreba za transcendencijom. Zadovoljenje onih pet potreba traži krajnje utemeljenje i opravdanje u onom koji je sama dobrota, sigurnost, trojstvena i savršena komunikacija u ljubavi. Pritom se misli na ispunjenje ljudskih mogućnosti koje se, prema kršćanskom shvaćanju, u najvišem stupnju i potpuno zbiva u Bogočovjeku. U tom smislu, ispunjenje osnovnih ljudskih potreba istodobno je i oslobođenje od njih tako da nas ne zatvore u uski obor i tako nam, umjesto slobode, oduzmu mogućnost da budemo slobodni.

Redovnici moraju biti profesionalci ljudske slobode, a ne ugnjetavana bića s pojačanom ljudskom kontingencijom (nenužnošću, ograničenošću, potrebitošću, ranjivošću, prognanošću, nesigurnošću, izgubljenošću, dezorijentiranošću, bez radosti, zadovoljstva postojanja, korisnosti, poželjnosti, bez uporišta i opravdanja svoga bića i statusa) Je li redovnik zaslužio sućutnost i samilost zbog toga što je redovnike tako da na njega svrnu svoj pogled svi koji prolaze i vide ima li ičija bol kolika je njegova. Ostvaren redovnik, naravno, Ne! 

SMISAO ZAVJETA

Zato ćemo se ukratko dotaknuti redovničkih zavjeta koji ne smiju značiti (obilježiti) trokut ljudske ćoškaste komunikacije, ograničenja i zatvorenosti nego upravo tronožac na kojem počiva ljudska i redovnička sloboda – sloboda onih koji teže prema savršenosti – Ako želiš biti savršen, prodaj, podaj i razdaj sve što te opterećuje!

Ako je u redovničkoj zajednici sve jasno i prozirno, ili što je jasnije i prozirnije, mnogo će se lakše održavati i siromaštvo i poslušnost i čistoća. Što je manje jasnoće i prozirnosti, život po zavjetima imati će manje šanse. Naravno, od zajednice se ne može stalno samo dobivati – valja i pridonositi zajednici pod raznim vidicima, a najviše će joj se pomoći ukoliko se sam redovnik učini redovnikom i redovito živi po pravilima zajednice – kako političari vole reći - transparentno. U uređenoj zajednici moguće je uredno i redovito živjeti redovničke zavjete.

Zavjet svete čistoće - Zbog Isusa stradali su potpuno nevini. Nevinost je izazovna. Ne samo dječja nego svakoga nevina čovjeka. Iskustvo pokazuje da nevini nisu dobrodošli u ovaj svijet. Čuli smo mnogo puta da je to ljudima nerazumljivo. Nije riječ samo o čistoći koja se odnosi na zavjet svete čistoće i na šestu zapovijed Božju nego o onoj nevinosti koja graniči s naivnošću.

Naivnost i nevinost veoma su blizu, ali su istodobno neizmjerno daleko. Jako se razlikuju – na suprotnim su stranama – za 180 stupnjeva. Jedan monah iz Makedonije rekao je p. Marijanu Gajšaku, svećeniku, isusovcu i akademskom kiparu, da zbog  njegove "naivnosti" nama sunce grije i kiša pada. Dakako, mislio je na nevinost. Nevinost nikako nije naivnost. Nevin može biti onaj tko živi na bistrini i čistini misli, želja, djela i osjećaja. Bog jest nevin jer je potpuno priseban i isto tako posve proziran sam sebi, ali zato uopće nije naivan. Tko je sam sebi proziran, lakše razumije što ne spada u njegovu narav. Reagira odmah na svaku nečistoću i grijeh. 

Nevinost pokreće svijet. Pred nevinošću i čistoćom djeteta iz Betlehema

pokrenuše se silnici i drznici kad vidješe da su im zadimljena i zamračena prijestolja ugrožena. Nisu mogli ostati ravnodušni. Za svaki slučaj pobiše mnogo nevine djece da bi likvidirali svjetlo što prosvjetljuje nebo i zemlju i na kraju ubiše i njega, nevinog Jaganjca koji ih pobijedi upravo tamo gdje su mislili da su ga konačno svladali – iz groba im je izmakao.

Ljudi se instinktivno opiru nevinim ljudima. Boje se za svoja ostvarenja, ali i za svoje utvare, kule, sanje, svoja kraljevstva, svoje konstrukcije, svoja mišljenja, svoje kriterije, sisteme, nauke i ideologije. Pred nevinima sve se to lako može pokazati lažnim.

Zato nitko pred Isusom ne može ostati ravnodušan. Slabašno dijete i nevina djeca oštrija su od mača dvoresca. Nevini, čisti ljudi Božjom snagom razdvajaju ono što izgleda nerazdvojivo, a zapravo se samo prividno držalo zajedno. Zašto li su u ratu najprije stradavale Crkve i proglašavane spomenicima nekakva mračnog i tamnog neprijateljstva?! Zapravo, rušitelji pred takvim spomenicima nebeskoga svjetla nisu mogli izdržati u svojem mraku. Isto tako, žene i muškarci takozvanog slobodnijeg vladanja upravo pobjesne kad im se počne pripovijedati o čistoći. 

Ako se budemo držali pravila čistoće, i nama će biti povjeren Isus na čuvanje. Moći ćemo ga i pokazati drugima. U vrtićima katkad naglase da čuvaju dijete ovog ili onog poznatoga čovjeka, a nama je povjereno Božje dijete da ga čuvamo. Sačuvati ga možemo samo u čistoći, a onda ga je, naravno, moguće i pokazati drugim ljudima koji su ga potrebni kao i mi.

Zavjet siromaštva - Siromaštvo nije tu zato da ubije čovjeka. To jedanput treba shvatiti. Njemu nije svrha mučiti ljude, rezati im rep malo-pomalo kao Rudi svojemu psu, da bi ga, navodno, manje boljelo. Siromaštvo nije zato da proizvodi zakržljale ljude, priječeći im da napreduju, rastu, ostvaruju se i izobražavaju, uvježbavaju se i stječu vještine, znanost i mudrost.

Siromaštvo nije zato tu da se čovjeku stavljaju granice, nego upravo da se one  otvore. Put valja krčiti, ići naprijed. A to se, čini se, ne može s velikom prtljagom na leđima. Na put valja ići s točno odmjerenim i prilagođenim provijantom. Onim što je za put potrebno. Ni više ni manje. Bio sam u planinama u Alpama. Tamo se točno zna što ti je potrebno. Poneseš li više – umoriš se noseći, a neke uspone uopće ne možeš svladati. Poneseš li pak premalo, opet je opasno – ima pomagala bez kojih se jednostavno ne može. Bez sajle, ruksaka i prikladne odjeće i obuće ne ide se penjati i verati se po planinama. 

Nekad su i redovnicama određivali koliko mogu imati košulja i ostalog. Naravno, sve je trebalo biti funkcionalno i čitavo. Tako je redovnik bio pokretan. Lako se mogao seliti. Selidba im nije izgledala kao da se seli, recimo,  Zagrebačka filharmonija (sa puno velikih i malih kutija). Neupotrebljive su stvari, zapravo, nekorisne stvari. Možda bi one u nekim situacijama nekad, negdje i mogle dobro doći. Takve se situacije ne događaju često pa mnoge stvari samo smetaju. Stoga ih se valja osloboditi. Mudri savjeti kažu: ako nešto ne rabimo dvije godine, velika je vjerojatnost da nam to i ne treba.

Cilj i svrha siromaštva jest čovjekovo ostvarenje. To se katkad u redovništvu zaboravlja. Ne zaboravljaju to samo poglavari nego i oni koji to nisu. Čini mi se da se u tome griješi. Ostvaren čovjek najveća je Božja slava. (Sveti Irenej veli: "Živ čovjek slava je Božja".) Lešine nitko ne treba: ni tjelesne ni duhovne. Zašto naši redovnici i redovnice danas ne prednjače u izobrazbi, u kulturi? Jer su siromašni? Čime? Duhom? Da su bogatiji duhom, sigurno bi bilo bolje i nešto drukčije. Čini se ipak da se stvari mijenjaju na bolje. Samo što nema previše novih redovnika i redovnica – no, bolje ikad nego nikad.

Moguće da kod redovnika postoji neki strah, a on se očituje trostruko pa zato dolazi do nesporazuma: strah od previše, strah od premalo, strah od umjereno. A načelo bi trebalo biti: Ukoliko nam stvari pomažu, utoliko ih valja upotrebljavati (sv. Ignacije). To je ono što je teško, ali oslobađajuće. Ovdje ne treba mnogo pričati, u tome se valja vježbati! 

Zavjet poslušnosti

Redovnička poslušnost uopće nije lagana! Tko se pravi da mu je poslušnost lagana ili je, možda, takvom doživljava, jednom će doći u krizu. Doživjet će malo težu krizu nego oni koji redovničku poslušnost od vremena do vremena osjete teškom. Naime, redovnička je poslušnost zahtjevna. Traži da sve sile stavimo na raspolaganje redovničkoj zajednici, a ona ih onda treba usmjeriti prema nekom zadatku.

Može li poslušnost ubiti redovnika? Do nesporazuma dolazi u procjenjivanju sila, ali i zbog oklijevanja da sve predamo na raspolaganje. Često je riječ o borbi za identitet. Misle neki da, ako radiš samo ono što od tebe traže, nikada nećeš postati čovjek od karaktera. Znajući da nema lova, ako se "psa silom u lov tjera", sveti je Ignacije ispitivao o pojedinom redovniku što želi raditi i često bi mu upravo to i dodjeljivao. Znao je da će čovjek najviše napraviti na području koje voli i za koje je sposoban. No, kažu da je znao rasporediti ljude na poslove za koje nisu bili previše voljni i upućeni. To je katkada iziskivala potreba. Ima kadšto poslova za koje nitko nije stručnjak, a ipak se mora napraviti ono najbolje što umijemo. 

Uvijek je pitanje postavljanja granica poslušnosti. Obično smo na iskušenju jer, prema našoj prosudbi, ne možemo odgovoriti svim zahtjevima na zadovoljavajući način. Glavni uzrok poteškoća, međutim, nisu poglavari. Istina je da oni od nas katkad zahtijevaju više nego mi objektivno možemo. No mi smo dužni činiti samo ono što možemo. Ali, poteškoća je u tome što nitko ne želi da se uz njegovo ime veže neuspjeh pa, kad osjetimo da je on na vidiku, izbjegavamo slušati. 

Ovdje bi valjalo imati vjere u providnost. Povjerenje u providnost i iskušavanje Boga nisu nam uvijek sasvim jasno odvojeni. Ima zabluda. Sigurno je jedno: neposluh ubija redovnika, a posluh možda može biti nerazborit i sa strane redovnika i sa strane njegova poglavara, ali, zasigurno, puno manje škodljiv od neposluha. Naime, redovnik je dužan brinuti se da njegova zajednica o njemu bude dobro informirana tako da teže dođe do zapovijedi koje su preko njegovih sila.

JEDINO RJEŠENJE

Kao i ko druga dva zavjeta, RJEŠENJE JE U LJUBAVI  - Redovnici trebaju imati na pameti da su se izvrgli posluhu, i to, možda, na milost i nemilost, poglavaru. Ako je na nemilost, teško redovniku, jer on je praktično nezaštićeno područje. Neće ga štititi ni UNPROFOR ni SFOR ni ikakav stvor, pa ni neke međunarodne snage. 

Potpuno i bez sustezanja predati se u poslušnost moguće je samo u povjerenju, a u povjerenju se onda može i zapovijedati. Čim se osjeti određena manipulacija ili kakav regionalizam, kastizam, rasizam, staležizam, izobrazizam ili neko drugo strano tijelo i dijeljenje, u zajednici nastaje razdor. 

Redovnik se ni s kim ne natječe osim sa samim sobom i povjerenim mu talentima i mogućnostima. Mora gledati kako je iskoristio svoje darove. A drugi pak ima svoje darove. 

Jedino mjesto gdje uspravni i ispravni redovnici rastu jest zajednica zasnovana na ljubavi, razumijevanju i povjerenju. Redovnik je nezaštićeno biće, gol i bespomoćan kao Isus u Betlehemu. Samo ga ljubav njegove zajednice može spasiti. Čuvajmo jedni druge pa će i Bog čuvati naše zajednice! Tako zavjeti neće biti u začaranu krugu. 

Posvetimo im se pa će oni posvetiti naš život! Ako tako budemo radili, zaista će biti istinske radosti (ne tek otkačenog veseli). Bit ćemo zahvalni za svoju prošlost, u nadi ćemo iščekivati budućnost, a sadašnjost ćemo živjeti s velikom ljubavlju. Amen!