Vijesti - Održani XXXII. Redovnički dani u Zagrebu

Na početku XXXII. Redovničkih dana u Zagrebu, u petak 30. rujna 2016., okupljene redovnike i redovnice, njih dvjestotinjak, u franjevačkom samostanu u Dubravi pozdravio je predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica i kapucinski provincijal fra Jure Šarčević. Otvarajući Dane na temu "Kultura milosrđa" fra Jure je podsjetio na riječi pape Franje: "Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav." Papa ističe: "Crkva ima poslanje naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe. (...). Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navještaja od presudne je važnosti da ona sama živi i svjedoči milosrđe." (MV, 12) Milosrđe je ključna tema pontifikat pape Franje koji svaki dan govori o milosrđu kao poruci Crkve suvremenom svijetu, svakom čovjeku. Na kraju svojih uvodnih riječi i blagoslova Dana fra Jure se prisjetio i pape Ivana XXIII. koji je na otvorenju II. Vatikanskog koncila poručio da Crkva u svijetu ima odgovornost biti živi znak Očeve ljubavi, kao ona koja se koristi lijekom milosrđa umjesto oružjem strogoće.

Potom je na poseban način pozdravio donedavnog dominikanskog provincijala fr. Antu Gavrića, voditelja Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica koji je uložio puno truda i vremena organizirajući redovničke dane u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i sada Zagrebu, a i Dani u Rijeci su preda nama.

Poseban pozdrav uputio je fra Svetozaru Kraljevići i braći franjevcima Hercegovačke provincije koji tradicionalno ugošćuju Redovničke dane u Zagrebu zahvalivši im se na otvorenosti. Fra Svetozar izrekao dobrodošlicu svim redovnicima i redovnicama pokazavši radost da može biti domaćin ovome susretu.

U prvom predavanju Dana p. Nikola Stanković izložio je temu "Kultura milosrđa u samostanu" podnaslovivši je "Milosrđe oživljuje, hrabri, preobražava i uskrisuje" što su djela milosrđa.

Pitajući se mogu li se naši samostani pokazivati kao mjesta u kojima je milosrđe na djelu p. Nikola je nastojao protumačiti milosrđe kao jedno do Božjih imena. Podsjetio je na govor okružnice Kongregacije za UPŽ i DAŽ "Kontemplirajte" koja govori o ljepoti redovništva, redovništva koje ispunjava svoju bit. Uspoređujući vrednote istine, dobrote i ljepote, vrednote koje su i imena Boga, ustvrdio je da istinom dolazimo do dobrote i ljepote.

Nastojeći odgovoriti na pitanje kako bi se u samostanu kvalitetnije njegovalo milosrđe, samostansko milosrđe, ustvrdio je da milosrđe treba najprije pokazivati u samostanu/obitelji kako bi mogli milosrdno djelovati i vani. Milosrđe se ne da sakriti u samostanu. Ono nužno ide i van. U samostanu/obitelji se postiže osnovni cjeloviti životni uvjet. Obitelj je tako prva škola milosrđa.

Milosrđe, upravo kao i istinu, treba njegovati. Njegujući ga postajemo milosrdniji u samostanskom zajedništvu. To je naše cjeloživotno samostansko školovanje. Stoga se treba vraćati u obitelji, u svoje klauzure. Milosrđe treba kultivirati. Tek djelujući milosrdno postajemo svjesniji plodova milosrđa. U samostanima se ne smije odustati od njegovanja milosrđa.

Bog koji je oduvijek, oduvijek je djelatan u ljubavi. Da Bog nije ljubav ne bi se moglo objasniti stvaranje. Stvaranje je iz ljubavi, darežljive ljubavi i svatko od nas je na svoj način istinsko Božje čudo. Bog je ljubav, takvo mu je i djelovanje – iskazivanje ljubavi na milosrdan način. Onima koji su tu ljubav iznevjerili treba iskazati milosrdnu ljubav. Zato je papa Franjo Bogu dao ime Milosrđe.

Naše iskustvo je iskustvo ograničenog bića, ali otvoreni smo prema ljubavi samoj. Milosrđe se aktiviralo samim činom stvaranja ograničenih bića, njihovom grešnošću. Čin milosrđa nije čin stvaranja, no s Božje strane nema velike razlike. Milosrđe je otvoriti srce bijednima, onima koji su se sami nagrdili.

Prijepodnevni dio završio je misnim slavljem u crkvi Bezgrješnog začeća Bl. Djevice Marije u 11.15 sati, a predvodio ga je salezijanski provincijal don Pejo Orkić u zajedništvu sa redovnicima i redovnicama. U propovijedi se don Pejo prisjetio poruka i plodova Godine posvećenog života i Godine milosrđa. Prisjetio se poziva i ohrabrenja pape Franje redovnicima i redovnicama pitajući se jesmo li ta ohrabrenja i pozive zaboravili nakon zatvaranja Godine. Don Pejo se prisjetio sv. Jeronima i njegovih riječi da tko ne poznaje Pismo, ne poznaje Krista. Prisjetio se Lectio divina i plodova slušanja Riječi, ostajanja u onome u čemu smo podučeni na što nas poziva i apostol Pavao. Božja riječ je važna u našem životu. Svi utemeljitelji naših zajednica reagirali su na potrebite te su iz toga nastajale naše zajednice. Na to nas je posjetio i papa Franjo. Plodove i pozive Godine posvećenog života treba nastaviti živjeti i saživljavati u našim životima i samostanima.

U popodnevnom dijelu u 16 sati predavanje na temu "Milosrđe i sud (Iv 9)" održala je dr. s. Silvana Fužinato iz Družbe Presvetog Srca Isusova.

Nakon rasprave i Večernje molitve završen je prvi dan Redovničkih dana u Zagrebu.

DRUGI DAN

Drugi dan Dana počeo je pozdravom predsjednika Konferencije koji je predstavio program, čestitao imendan svim Terezijama posebno pozdravivši o. Vinka Mamića i misionara fra Iliju Barišića među prisutnim redovnicima i redovnicama. Zatim je kratko predstavio prvog predavača fr. Antu Gavrića posebno naglasivši njegov dugogodišnji doprinos radu Konferencije.

Govoreći na temu "Milosrđe – neuspjeh – oprost" fr. Ante je ustvrdio kako je govor o milosrđu često olak. No, podsjetio je da papa Franjo svojim govorom o milosrđu nastavlja govor svojih prethodnika koji su govorili o Crkvi kojoj je bit naviještati i svjedočiti milosrđe.

Potom je razdijelio pojam milosrđa od pojmova oproštenja grijeha, empatije i humanitarnog čina navodeći riječi pape Franje da je milosrđe "kao izvanjsko djelovanje najveća od svih kreposti". Milosrđe je uvijek djelatno i zahtjeva čin naše volje. Ono je duboko božansko i ljudsko. Bog je milosrdan do mjere da ga ne možemo umoriti. S Njime se uvijek ustajemo, uvijek nas prima u povjerenju i strpljivosti – povjerenju i strpljivosti, vrlinama koje su potrebne i u našim redovničkim životima. Posebno ih j važno gajiti u formaciji.

Govoreći o neuspjehu citirao je Radost Evanđelja: " Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura. Ako nam nešto treba unositi sveti nemir i brinuti našu savjest, onda je to činjenica da mnoga naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez zajednice vjere koja ih prihvaća, bez obzora smisla i života. Više od straha od pogreške nadam se da nas pokreće strah od toga da se zatvorimo u strukture koje nam daju lažnu zaštitu, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo mirni, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja: 'Dajte im vi jesti.' ". Neuspjeh i grijeh mogu postati nova prigoda ako se ne zazidamo u spiralu bolnog iskustva života. Mogu postati prigoda za konceptualnu promjenu slike Boga u kojoj neuspjeh nema i neće imati posljednju riječ. Neuspjeh je dio naše povijesti, konstitutivan našoj naravi, no on nas može otvoriti budućnosti. Potrebno je samo se ohrabriti ponovo započeti, povjerovati obećanjima da više nikada čovjek neće biti sam.

Nakon rasprave redovnici i redovnice su imali prigodu za sakrament pomirenja, a potom je pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić predslavio misu u crkvi Bezgrješnog začeća Bl. Djevice Marije u 11.15 sati. (Homilija)

OKRUGLI STOL

Na okruglom stolu u 16 sati na temu "Kultura milosrđa: komunikacija i mediji, bolest, ovisnost i starost, formacija i odgoj" sudjelovali su: Siniša Kovačić, v. d. ravnatelj HRT-a; doc. dr. Marijana Braš, spec. psihijatar, predstojnica Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb i voditeljica Odjela za palijativnu medicinu Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta u Zagrebu; Ljilja Vokić, prof., bivša ministrica obrazovanja i bivša ravnateljica VII. gimnazije u Zagrebu te s. Danijela Koprek, Kćeri Božje Ljubavi, ravnateljica DV Sveti Josip u Zagrebu (Grenešina). Moderatorica Stola je bila dr. Tanja Baran.

Govoreći o milosrđu u medijima g. Siniša Kovačić je ustvrdio da su mediji pali na ispitu milosrđa bez obzira na različite humanitarne akcije koje su provedene na televiziji. To je nedovoljno jer nije sustavno uređeno. Mediji su često licemjerni i služe stvaranju dojma, ali odmaknemo li se od te crne slike medija, možemo ih shvatiti kao priliku koju treba kroz sustav izgraditi. Mediji često spominju zajedništvo, ali to zajedništvo treba svakodnevno promovirati, a ne amo za blagdane. No, napomenuo je, da su mediji ipak samo oni koji prenose sadržaj, ne stvaraju ga. Dodao je i da je očita želja običnih ljudi pomoći, ali ima i onih koji kroz darivanje peru savjest. Mediji su suočeni s velikim aktivizmom kojeg se treba osloboditi kao bi se novinarski posao obavljao profesionalno.

Govoreći o bolesti, ovisnosti i starosti dr. Marijana Braš je istaknula milosrđe kao jako bitno u medicini, a posebno u palijativi. Odgoj budućih liječnika u obitelji je jako bitan za njegov budući profesionalni rad, jer biti liječnik nije samo zanimanje, već poziv. Istaknula je da veliki dio posla liječnika zapravo spada na brigu, a manji dio na izlječenje. Stoga se toj brizi za pacijenta treba više posvetiti i kod izobrazbe liječnika što kod nas dugo nije bio slučaj. Dodala je kako u Hrvatskoj još prije par godina nije bilo niti jednog palijativnog kreveta ili tima. I liječnici i drugi ljudi su nastojali to izmijeniti, ali im sustav nije dozvoljavao. I danas je slična situacija. Tako još uvijek nemamo do kraja zakonski regulirano volontiranje u palijativi, a ono čini oko 40-50% palijative. Stoga je potrebno rješavati administrativne i zakonske zapreke za kvalitetnu palijativnu skrb. Kao primjer je navela da u KBC-ima nije moguće organizirati palijativne odjele i timove isključivo zbog manjkavosti zakona, a posljedica je da cijele obitelji proživljavaju vrlo velike traume.

Govoreći o milosrđu u odgoju gospoda Ljilja Vokić je naglasila kako se može odgojiti za milosrđe, a najbolji način je primjerom. Mladi su ono što mi napravimo od njih. Obitelj će ih oblikovati, a često i učitelj donekle preuzima ulogu roditelja. Učitelj može puno pomoći ali mora imati senzibilnost prema potrebitima. Ukazala je i kao je često nemogućnost da se nosimo sami sa sobom zapreka da se otvorimo potrebama drugih i milosrđu. Zaključila je riječima da se "nikada ne smiju zatvoriti vrata pred bilo kojom osobom".

Sestra Danijela Koprek je govoreći o milosrđu u odgoju i formaciju u vrtiću istaknula kako se od najranije dobi formira osoba. Kratko je predstavila program i sadržaje vrtića koji rade po katoličkom programu na formaciji djece u empatiji, zajedništvu i milosrđu. Posebno je istaknula ulogu obitelji u odgoju djeteta. Podijelila je i iskustvo kao su djeca često ona koja evangeliziraju svoje roditelje na način da se posredno preko djece uključuju u život vjerničke zajednice. Govoreći o sebi kao redovnici u vrtiću samo je poželjela da njena posvećenost i molitva daju ploda i u poslu koji obavlja.

Uslijedila je dinamična rasprava s slušateljima, redovnicima i redovnicama, koje je najviše zanimala uloga medija i kultura milosrđa koja se kroz njih (ne)prenosi.

XXXII. Redovnički dani u Zagrebu završeni su zahvalom predsjednika Konferencije i večernjom molitvom.

Ovogodišnje Redovnički dani završit će se 8. listopada u Đakovu.

HOMILIJA POMOĆNOG BISKUPA ZAGREBAČKOG VALENTINA POZAIĆA

Kad me neki dan pograbio p. Anto Gavrić osjećao sam se kao onaj janjac koga orao pograbi  na livadi, bez milosrđa, i odnese u zrak, do daljnje destinacije.

Fra Anto se smatrao dovoljnim snažnim da me ugrabi i odnese na Redovničke dane u Dubravu. Na upit što bih trebao raditi, što se od mene očekuje, rekao je: 'Sv. Misa i propovijed. Tema propovijedi: Milosrđe.' Velim ja: 'Sav je svijet pun milosrđa. Sad da još i ja zborim o milosrđu'.

Svima vam je poznato kako se u posljednje vrijeme mnogo govori o plagiranju i plagijatima. Čim sam čuo 'milosrđe' odmah sam se pobojao: Bit će to neki plagijat – i teško si ga meni. Sasvim ozbiljno: može li se nakon svega – prošle godine i ovih prošlih dana – još nešto drugo novo i drukčije govoriti o  milosrđu, i to kod redovnika i redovnica. Berba upravo ide kraju a oni su kao nove mješine pune novoga vina?

Vidici života i milosrđa su mnogostruki, spojivi i nespojivi. 'Kultura milosrđa – u samostanu'. To bi još nekako išlo. Ali odmah zatim slijedi 'Milosrđe i sud'. Kako se to da i može integrirati, uskladiti i živjeti. Nekada nam je to bilo lako. Molili smo jednostavno: 'Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome'!

Ako je to bila kakva-takva žarka molitva, osjećao je plodove molitelj i oni oko njega. Blagost i poniznost preobražavala se u svakodnevno milosrđe. Bog nas milosrdno oslobađa od grijeha – i to je prva teologija oslobođenja, iz koje slijede mnoge druge: čovjek uči prihvaćati da njegova sloboda počinje s Bogom i o njemu ovisi. Isus je bio je dobrostiv, ali istovremeno nije nudio jeftine popuste na istinu (JG Müller).  

I opet natrag u samostan, tema: 'Milosrđe – neuspjeh – oprost'. Oprost nam i nije veliki problem. Još je Ivan Pavao II podsjetio: Danas se ljudi pozivaju na svoju narav kao na ispriku za propuste i grijehe i nemarnosti, ali ne kao na poziv na uzvišeno djelovanje u skladu s biblijsko-teološkom antropologijom.

Naime, Drugi vatikanski je definirao moralnu teologiju kao izrazito plemenitu znanost, kad veli: 'Ona treba rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u Kristu njihovu obavezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta? (0T 16).

Tu je, u tom tropletu 'milosrđe-neuspjeh-oprost' očito zaobiđena jedna nit vezilja. Iz društvenog, profesionalnog, pa i crkvenog života znamo: 'Sve se može oprostiti samo - uspjeh ne'. Je li to područje isključeno iz milosrđa. Smijemo li u eri milosrđa čeznuti za uspjehom? I što ako ga postignemo? Trebamo li biti spremni na okršaj sredine: 'Ne ćeš, majčin sine!'

A ima i drugih izazovnih tema za kulturu samostana, kako to tu piše: mediji i bolest, ovisnost i starost. Ti binomi kao da idu zajedno. Jedno je sigurno: biće samostana, oboružano godinama i boleštinama, lako se privikava na stanje biti bolestan. A biti bolestan vrlo je ugodno,  kod drugih izaziva osjeća sućuti i milosrđa a kod individue krepost lijenosti i nemarnosti.

Bilo kako bilo, moram završiti ovo govorenje. Među nama ima i onih karmelićanske karizme, mnogovrsne. Blagdan je svete Male je Terezije. Pisala je, u svom osebujnom stilu: 'Mislim da Srce moga Zaručnika pripada samo meni, jednako kao što i moje pripada samo Njemu  i razgovaram s Njim u osami ovog divnog Srca s mojim srcem dok iščekujem gledati Ga jednog dana licem u Lice' (http://karmelbsi.hr/blog/2014/10/01/sv-mala-terezija/).

To smijemo, i svaki od  nas poželjeti, od Božjeg milosrđa.