Vijesti - Održana korizmena duhovna obnove za redovnice grada Zagreba

U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u nedjelju, 6. travnja u bazilici Srca Isusova održana je korizmenu duhovnu obnovu na kojoj je sudjelovalo dvjestotinjak redovnica. Duhovna obnova započela je pjevanom Večernjom koju su predvodile školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Prigodni nagovor s ispitom savjesti održao je dr. sc. fra Darko Tepert, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

U prvom dijelu nagovora, fra Tepert se osvrnuo na odlomak iz Poslanice Hebrejima, u kojem čitamo što nam je Bog namijenio „slobodan ulaz u svetinju“. Pojasnio je, kako Hebreji nisu mogli ni zamisliti da bi itko osim velikoga svećenika jednom godišnje ušao u svetinju na svetinjama gdje je bio kovčeg saveza. Sada pak, u Isusu Kristu imamo slobodan ulaz svi mi, ali ne u onu svetinju koja je bila na zemlji, Jeruzalem, nego u nebesku svetinju, u nebeski hram. U taj hram nas Bog poziva, rekao je, te naglasio, kako ono što je redovnicima na poseban način poslanje je „da posvijestimo ljudima našega vremena, jedni drugima, a najprije sebi samima da smo mi već u tom nebeskom svetištu, da već živimo taj nebeski život. Iz te svijesti, iz takvog novog promijenjenog života proizlaze onda naši postupci“.

Kako pak ući u to svetište govori nam psalam 15. Tako s jedne strane nas Gospodin poziva, otvara nam nebesa, s druge strane stoji naše pitanje „tko smije stupiti u tu nebesku svetinju, tko je dostojan te nebeske svetinje“. U navedenom psalmu nalazimo odgovor „onaj samo tko živi čestito, tko čini pravicu, tko istinu srca zbori, koji ne kleveće“. Fra Tepert je upozorio, kako su tu neki zahtjevi koji su postavljeni pred svakoga ponaosob i propitkuju „živim li doista čestito“, jer živjeti čestito znači živjeti po Božjoj volji, živjeti čestito znači živjeti točno onako kako me Gospodin zamislio, točno ondje gdje me je on smjestio, živjeti čestito znači živjeti na sliku Božju.

Prisutne je uputio da zamisle ogledalo i razmisle ogledaju li u njemu Boga, Boga koji je dobar, milosrdan, koji je ispunjen ljubavlju, Boga koji sve prašta, Boga koji je strpljiv za svakoga. Siguran sam da se u ogledalu pokazuju i sestre i braća prema kojima nismo strpljivi, za koje nemamo razumijevanja. Time umanjujemo sliku Božju sliku u sebi, time umanjujemo čestitost, time sami sebe priječimo put u nebesko svetište. Kad pogledam u ogledalo vidim li u njemu Boga koji nikome ne nanosi zlo, koji ne sramoti svoga bližnjeg, koji ne sramoti niti jednog čovjeka, ili vidim u ogledalu svoje riječi: neprimjerene, ogovaranja, klevetanja? Vidim li u tom ogledalu Boga koji sve ljubi,  ili ponekad vidim sebe u tom ogledalu koji znadem ismijavati ono što je dobro i sveto u svojim bližnjima? Kad pogledam u to ogledalo vidim li Boga koji je do kraju otvoren, do kraja jasan, rekli bismo ljudski do kraja pošten,  Boga koji je vjeran svojim obećanjima, Boga na kojeg se mogu osloniti, ili vidim sebe koji znadem prevariti, koji znadem ne biti vjeran, koji znadem i novcem loše raspolagati? I dok vidimo tako svatko od nas pomalo zamrljano ogledalo nejasno, dozvolimo Gospodinu isusu Kristu da nas utješi, rekao je.

Drugi dio nagovora, fra Tepert je temeljio na odlomku iz Matejeva evanđelja o blaženstvima. Zaustavljajući se na riječima „Isus ugledavši mnoštvo, uziđe na goru, sjede i pristupe mu učenici“. Pojasnio je, kako je mnoštvo ostalo dolje, a s Isusom su njegovi učenici, oni koji su ga htjeli iz bližega slijediti, oni koji su stalno bili s njim, slušali njegovu riječ, promatrali kako se odnosi prema ljudima.

U našim redovničkim zavjetima mi smo ti učenici koji žele iz bližega slijediti Gospodina Isusa Krista, koji ga žele promatrati u svakodnevnom životu kako se odnosi prema ljudima, kako čini čuda. Mi smo ti učenici koji iz dana u dan s njima jedemo, s njime hodamo, s njime radimo, uz njega molimo i krećemo na počinak. I nama Gospodin progovara ove riječi, te su riječ najprije za nas, i zato ih treba ozbiljno primiti, ne samo ova blaženstva, nego cijeli govor na Gori, posvijestio je važnost ovog odlomka.

Tumačeći blaženstva, fra Tepert je kako je potrebno uvidjeti ono što Isus obećava, a to je „da ćemo baštiniti zemlju“, i „ mi ćemo se sinovima Božjim zvati“. No, uz to idu i zahtjevi. Tako Isus kaže „blago siromasima duhom“, što podrazumijeva odnos prema siromasima.

Bog je uz nas, ako se oslobodimo od svega, rekao je, te uz ispit savjesti potaknuo na promišljanje „koliko toga imam, ili bez čega ne mogu bilo da je riječ o materijalnim stvarima o nekim povlasticama, pravima, čak i u svojoj volji, jesam li slobodan od toga, da bih bio slobodan u kraljevstvu nebeskom“.

Nadalje, uz „blago ožalošćenima“ istaknuo je, kako tu nije riječ je tu prepoznajemo Isusa koji znade suosjećati. To je onaj Gospodin koji je žalostan jer mu nije uzvraćena ljubav, rekao je te postavio pitanje „ima li te žalosti u meni, da bi onda našao utjehu u Njemu“. Pojašnjavajući blaženstvo „blago krotkima“ rekao je, kako je krotak onaj koji dozvoljava da i drugi njime upravljaju. Tu je posebno istaknuo  zavjet poslušnosti, te uputio na Abrahama, koji ide kuda ga Bog šalje, a njegovo „potomstvo baštini zemlji“. Treba mi takva poslušnost Božjoj riječi, znakovima koje Bog daje, poslušnost poglavarima. Ta poslušnost je ona koja me oslobađa, koja je i oslobodila Abrahama bez imalo kalkuliranja što će i kako biti,  hoću li ja to moći ili ne, posvijestio je.

Nadalje, govoreći o blaženstvu „blago gladnima i žednima pravednosti“ podsjetio je, kako je Bog pravedan. On svima daje i dobrima i zlima: sunce sije nad jednima i drugima, kiša pada jednima i drugima, Oni koji su gladni i žedni pravednosti oni žele pravedan svijet u kojem će onaj koji ima više prepoznati ne svoju mogućnost, nego dužnost da da drugome.

Mi kao redovnici kao zajednice imamo mogućnost prepoznati potrebu, ali isto tako naše je poslanje u svakodnevnim susretima s ljudima neprestano osvješćivati kako treba pogledati onoga koji nema, shvatiti da ono što ti imaš nije samo tvoje, nego je i njegovo, naglasio je, te posvijestio i važnost dijeljema talenata i darova u redovničkim zajednicama.

Uz blaženstvo „blago milosrdnima“, naglasio je, kako milosrdan nije onaj koji daje milostinju, već onaj koji znade oprostiti, koji znade s ljubavlju pogledati bližnjega. „Blago čistima srcem“ rekao je, kako je čisto srce ono srce koje se može svakome otvoriti, koje se ne treba skrivati. U tom je kontekstu uputio na propitkivanje spremnosti stati pred svoju zajednicu „proziran“, ili uvijek stajati iza nekog paravana, sakriti barem dio sebe. Uz „blago mirotvornicima“ istaknuo je, kako se uz to vežu svakodnevni odnosi, jer je „moj zadatak da u svakom trenutku budem mirotvorac“. To ne znači samo podnositi, radi mira u kući šutjeti, to znači onaj koji tvori mir, to znači aktivno djelovati, pojasnio je. Posebno pak je upozorio kako uz redak o progonu zbog pravednosti gdje treba pobjeći od svake vrste sažaljenja, osobito u redovničkim zajednicama. Žalim samoga sebe, jer me braća i sestre ne razumiju, jer me poglavari loše tretiraju, Bogu hvala, moje je kraljevstvo nebesko, nema tu više sažaljenja, nego radost, to je ono na što nas Gospodin poziva da radosno živimo.  

Neka nam Gospodin potakne da i dok se s njime pomirujemo da se doista pomirimo i jedni s drugima, da barem malo budemo dostupniji jedni prema drugima, i da naša međusobna ljubav bude veća, rekao je na kraju fra Tepert.

Riječ zahvale u ime Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica uputio je fr. Ante Gavrić, OP, a u ime domaćina prisutne je pozdravio superior o. Mirko Nikolić, DI.

(MB)