Vijesti - Održana Skupština Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica

Brojne kongregacije redovnikâ i redovnicâ organizirane su u nacionalne konferencije. Svake dvije godine te nacionalne konferencije u Europi se, pod pokroviteljstvom UCESM-a, Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica, okupljaju kako bi raspravljali neka pitanja od zajedničkog interesa koja se tiču Europe. Susreti se održavaju naizmjence u sjedištima istočne i zapadne Europe.

U ožujku 2015. (od 23. do 28.), u Godini posvećenog života, delegati su se okupili u Tirani, u Albaniji OD. Bilo je prvotno predviđeno da se 16. skupština održi u Ukrajini 2014., ali njezino održavanje nije bilo moguće. Stvarnost sukoba koji se ondje vodi je jasno izbila na vidjelo u razgovorima s delegatima iz te zemlje razdirane ratom, koji su također održali jedno predstavljanje na skupštini.

Svaka je konferencija imala mogućnost predstaviti jedno izvješće o vlastitoj situaciji, opisujući suradnju s biskupima, izazove i probleme s kojima se moraju suočiti kada je riječ o zvanjima i službama.

Redovništvo u Hrvatskoj predstavio je predsjednik HKVRPP-a i provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević i član Vijeća HKVRPP-a i provincijal Hrvatske salezijanske provincije don Pejo Orkić.

Redovništvo u BiH predstavila je s. Ivanka Mihaljević, savjetnica Unije europskih konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica.

Prvi je dan animiran dvama predavanjima direktora Centra Aletti iz Rima Marka Rupnika, DI. Slavni umjetnik koristio je slike preuzete iz povijesti liturgije i teologije da živopisno predoči svoju provokaciju sudionicima sa ciljem da ih potakne da zamisle nove načine ucjepljivanja, u Crkvi, redovničkog života koji daje autentično svjedočanstvo. Važno je izazvati prevladavajući individualizam – ili bolje narcizam – svjedočeći jedan život u zajednici, u kojoj vlada sklad kao u tijelu. Osobe koje su uključene u redovnički život predstavljaju zajedničko tijelo čije se svjedočenje za rađanje na novi život našeg vremena mora živjeti kao iskustvo istinskog dara života kakvog nam ga je Bog objavio i u dubljem otkrivanju drugoga.

Susret je održan na Katoličkom sveučilištu, koje nosi naziv Gospe Dobrog Savjeta, na kojem je u rujnu prošle godine papa Franjo govorio tijekom svoga pohoda Albaniji, pozvavši na hitno promicanje »ozračja poštivanja i uzajamnog povjerenja među katolicima, pravoslavnima i muslimanima«. Drugi dan je započeo pozdravnim govorom albanskog premijera, u čijoj je pratnji bio ministar kulture i društvenog blagostanja. Oni su se pohvalno izrazili o djelovanju redovnikâ u Albaniji tijekom povijesti. Susret je održan u Nacionalnom muzeju, nakon čega je delegatima predstavljen uvod u povijest Albanije s jednim optimističnim predstavljanjem Majke Terezije.

Taj kulturni susret se pokazao iznimno korisnim kao priprava za okrugli stol na kojem je dr. Atakhan Derelioglu s Islamskog sveučilišta Bedere na temelju surâ iz Kurana i biografskih tradicija o Proroku (hadith) pokazao zauzimanje za dijalog u abrahamovskim tradicijama: izazov da se složno prispije do »zajedničke riječi«.

Pravoslavni arhimandrit Kozma Sovjani je istaknuo tipično albanski stil u kojem su muslimani, pravoslavni i katolici oduvijek živjeli u skladu. Delegati su imali prilike razgledati u muzeju izvješćâ o zajedničkom mučeništvu koje su podnijeli pripadnici triju vjerskih zajednica. Katolički biskup George Frendo je zatražio da se napravi korak dalje u tome postojećem skladu i, u kasnijoj raspravi, upućen je apel da se ozbiljno shvati bol, predrasude i strahove koji prožimaju našu današnju europsku stvarnost. Jedan član zajednice svetog Egidija nas je pozvao da naučimo iz Asiza da je mir moguć i da počnemo ispisivati novu stranicu u međureligijskom dijalogu.

Nakon cjelodnevnih plenarnih sjednica, delegati su proveli dan zajedno s redovnicima iz Albanije u Skadru »stopama mučenikâ diktature«. Bilo je lijepo učiti i produbiti odnose s onima koji žive redovnički život u Albaniji.

Delegati su izrazili zahvalnost Albanskoj biskupskoj konferenciji na prisutnosti i zanimanju. Zahvalili su također na prisutnosti članovima Kongregacije za posvećeni život (CIVCSVA), Vijeću europskih biskupskih konferencija (CCEE), Uniji viših redovničkih poglavara (USG) i Unije viših redovničkih poglavarica (USIG), čiji je Ured protiv trgovine ljudima (RENATE) održao jednu vrlo učinkovitu prezentaciju.

Ovo se izvješće zaključuje porukom ukrajinskim redovnicima: »U ovom teškom trenutku za Ukrajinu, kao redovnici se osjećamo pozvani na jednu dublju solidarnost s ljudima i jedni s drugima. Redovnici i redovnice aktivno pomažu vojnike i njihove obitelji. Moraju se hvatati u koštac sa situacijom prognanika koji dolaze s istoka. Posjeti bolnicama su postali veoma važni, kao i služba vojnih kapelanija. Redovnici i redovnice iz Ukrajine pokušavaju biti znak onoga Boga s ljudskim licem koji sve ljubi. Molimo za Ukrajinu i molimo vas da nam se pridružite u molitvi. Amen.«

Sažeti prikaz osvrtâ na predavanje o. Rupnika i okrugli stol

Budućnost redovnika/ca u Europi: put svjedočanstva i kreativnost sjećanja

Zahvalni smo Gospodinu što nam je dao u ovim danima u Albaniji, zemlji orlova, imati pravo iskustvo zajedništva, to jest crkvenosti. Nije riječ o doktrini, već o životu. Otkrili smo da reći Crkva (ekklesia ili koinonia) znači govoriti o jednoj novosti života koji nam je darovan, bez ikakve naše zasluge. Zbog toga, razmišljati o našoj ulozi kao svjedokâ i tvoraca zajedništva u Europi, stavlja nas prije svega pred promjenu mentaliteta. Nije riječ o stvaranju naših vlastitih projekata, u kojima polazište i odredište predstavljamo mi sami, već o produbljivanju dara kojeg moramo razvijati i produbljivati. To znači visoko letjeti. Dopustiti da budemo podignuti i nošeni na orlovskim krilima, kao što nas sam Bog podsjeća (Izl 19, 4-5).

Crkveno iskustvo življeno kao novi način postojanja u Kristu je obnova sjećanja na čovjeka stvorena od Boga, to jest stvorena za zajedništvo i ljubav kao samodarivanje, to je otkriće vlastitog lica u licu drugoga. Čovjek koji je zatvoren i okrenut samom sebi ne shvaća više što je to, jer živi izoliran u vlastitom samopotvrđivanju. Tu je novu paradigmu moguće iskusiti i doživjeti ako smo privučeni ljepotom crkvenosti. Monasi, redovnici i posvećene osobe su kroz povijest bili živo iskustvo crkvenosti i zbog toga njezini svjedoci. Živimo na takav način da pokažemo da život ne bi imao smisla da Bog ne postoji, jer iskustvo Boga kao jednoga Ti pomaže živjeti u zajedništvu, u stanju izlaženja iz nas samih kako bismo potvrdili i ljubili drugoga.

Crkveni dokumenti kažu da smo u srcu Crkve (VC 3), jer smo srce crkvenog iskustva, to jest živi spomen zajedništva po kojem čitava Crkva postaje ono što već jest po pozivu i primljenom daru. U svjedočenju zajedništva, otkrivamo također ono što je čitav ljudski rod pozvan biti. Naše svjedočenje postaje tako ponizno umijeće gdje se polako i strpljivo, ali sa silnom simboličkom snagom, rađa druga stvarnost koja je uvijek nova i privlačna u našoj stvarnosti europskih redovnika, čiji broj opada, prosječna životna dob raste i koji su mnogo puta zbunjeni pred mnogim izazovima i umorni od neuspješnih pokušaja.

Nakon radova u tim danima želimo izraziti prije svega svoju vjeru u Gospodina koji nam je darovao dar posvećenog života. On »k’o orlu nam mladost obnavlja« (usp. Psalam 102, 5). S našim očima u njegovim, premda nismo više mladi kao prije, »snaga nam se obnavlja, krila nam rastu kao orlovima« (usp. Iz 40, 31). Imamo pred sobom nove izazove s kojima se moramo uhvatiti u koštac, ali također dragocjene darove koje moramo dijeliti.

Zbog toga želimo reći da:

• Vjerujemo u snagu i povijesnu djelotvornost naše molitve, koja svjedoči prije svega naše posinstvo. Imamo nadu jer imamo jednoga Oca. Postojimo zato jer nas je on pozvao na život i pobožanstvenjenje, to jest živjeti kao što Trojstveni Bog živi. U molitvi, navlastito u liturgijskoj molitvi Crkve, spominjemo se, ponovno proživljavamo i dobivamo predokus najdubljeg iskustva zajedništva i čovječanstva pomirenog s Bogom. Ali također u molitvi osjećamo kao svoje vlastite probleme našega svijeta, snove, radosti i napore, očekivanja i patnje svih ljudi. Terezija Avilska – ove godine slavimo 500. obljetnicu njezina rođenja – govorila je: »Što bi bio svijet bez redovnikâ?« (TERESA DE JESUS, Libro de la Vida, pog. 32, 11.) I nije mislila na redovnike koji se posvećuju odgojno-obrazovnom, socijalnom, misijskom ili karitativnom radu. Svijet ide naprijed zahvaljujući zajedništvu molitve vjernikâ. Jedan pravoslavni monah s Atosa potvrđuje isto to iskustvo: »Kada na zemlji ne bude više monahâ, svijet će propasti. Svijet drže molitve monahâ«.(IEROMONAJ SOFRNOIT, Starets Siluan, 169.)
• Vjerujemo u živo i simbolički djelotvorno svjedočanstvo našega bratskog života u zajednici. Osjećamo napetosti i razočaranja koje stvara naše europsko društvo i koja izazivaju sve veće nasilje. S užasom promatramo nove prijetnje jednog terorizma na svjetskoj razini. S takvom pozadinom naš europski kontinent, koji je sve više multietnički i multireligijski, predstavlja se kao vrlo složen scenarij za zajedništvo, koje će biti nešto više od sporazuma o nečinjenju agresije. Mi europski redovnici nismo ni političari ni ekonomisti, već imamo blago koje možemo sa svima dijeliti: dar života u zajedništvu. Riječ je o pravom daru, čudu, zapravo. Tijekom stoljećâ taj dar se pokazao kao nešto trajno i nešto što oplemenjuje čovjek. U ovoj godini kada se spominjemo 50. obljetnice proglašenja svetog Benedikta zaštitnikom Europe i dalje vjerujemo da je mir mogući ideal kojeg svojim rukama znalački i složno grade braća različitog porijekla i ideja i kojeg se ponizno traži u zajedničkoj molitvi. Mi redovnici moramo biti, kao što nas podsjeća papa Franjo citirajući svetog Ivana Pavla II., iskusni u zajedništvu. To je dar koji se ne može drukčije učiti već u zajedništvu s drugima. Naše će zajednice morati, dakle, biti teofanijska mjesta preobrazbe osobâ, ali, istodobno, radionice i škole novog jezika zajedništva, gdje se prednost daje drugome i uči se istinu o samome sebi u licu brata ili sestre.
• Vjerujemo u duboku ispravnost već učinjenih koraka na putu zajedništva i suradnje među nama i među našim ustanovama i nacionalnim konferencijama i našim pastirima, vjernicima laicima i crkvenim pokretima. Vjerujemo u valjanost i nužnost UCESM-a kao svjedočanstvo i oruđe zajedništva među različitim konferencijama našeg kontinenta i drugim europskim crkvenim instancama. Pred novim europskim i planetarnim izazovima, moramo započeti novi proces preispitivanja uloge UCESM-a i njegovih ciljeva kako bismo uspjeli pretvoriti ga u pravo oruđe u službi stvarnijeg zajedništva među nama redovnicima s istoka i zapada Europe, forum za raspravu i obogaćivanje ideja, koji se ne boji razlika kao i mogućih sukoba kojeg sam život konferencijâ može izazvati, koji može pokrenuti inicijative na kontinentalnoj razini u sklopu naše misije i koji će biti glas - višeglasan ali skladan - posvećenog života u Europi. Želimo da to bude složno i što sveobuhvatnije razmišljanje gdje će svi – od rimske Kongregacije do pojedinih osoba – moći izraziti svoje mišljenje sa slobodom i kreativnošću.

U ovim danima provedenim u Albaniji, zemlji označenoj mirnim suživotom među različitim religijama, ali i nasiljem državnog terorizma i jednoumlja, počinjemo hod produbljenja i obnove našega poziva da budemo svjedoci i tvorci zajedništva u narednim godinama u Europi. Neka nam Bog pomogne slušati ono što Bog želi reći Crkvama, biti pozorni i vršiti njegovu volju, u slavu Njemu, »koji je život čovjeka«.

Prikaz sastavio o. Mariano J. Sedano