Vijesti - Pismo Učitelja dominikanskog reda

Učitelj dominikanskog reda fr. Gerard Francisco Timoner III, OP uputio je pismo članovima dominikanske obitelji u prigodi svetkovine sv. oca Dominika. Osvrnuo se na kreativne načine kojima su dominikanci nastojali u vrijeme pandemije “biti zajedno” i biti “s našim ljudima”.

Christus in vobis, spes gloriae (Kol 1,27)

Draga braćo i sestre,

O Spem Miram! Divne l’ nade! To je naš himan sv. Dominiku, ocu i prvom bratu našega Reda.

Uobičajene slike koje bude nadu su novorođeno dijete, sjajna zora, cvijeće i plodovi proljetnog vremena, prikazi novog života i novih početaka. Možda bi u ovo doba globalne pandemije odgovarajuća slika nade bila provjereno cjepivo protiv Covid-a 19! Stoga bi se drugima moglo činiti čudnim da naša pjesma nade komemorira trenutak kad je Dominik napuštao ovaj svijeta, trenutak kada braća imaju suze na očima umjesto osmijeha na usnama – O spem miram quam dedisti mortis hora te flentibus. Dominik je pobudio nadu u njihovim srcima jer je obećao da će nastaviti biti od pomoći braći i sestrama, zavjetovao se da će za nas posredovati i tako prebivati s nama po svojim molitvama. Ali to je samo jedna strana priče. Prisutnost braće koja mole u trenutku njegove smrti morala je i Dominiku uliti nadu. U tom posljednjem trenutku ljudske konačnosti, Dominik nije bio sam. Prisutnost braće i Dominikova obećana prisutnost onkraj smrti pružila je svakome od njih nadu i utjehu. „Latinska riječ con-solatio, ‘utjeha’ … pretpostavlja biti s drugim u samoći, tako da ona prestaje biti samoća“ (Spe Salvi, 38).

Karantena i izolacije koje smo doživjeli ili nastavljamo doživljavati u različita vremena i na razne načine prijetili su donošenjem očaja i otuđenja. Činilo se da proturječe našem pastoralnom nagonu da budemo s ljudima. Ali primijenili smo te mjere poradi čvrstih znanstvenih i etičkih razloga. Pa ipak, čak i uz ova ograničenja, drago mi je čuti o kreativnim načinima kojima smo pokušali „biti zajedno” i biti „s našim ljudima”. Sigurno da nema zamjene za osobnu nazočnost, ali smo našli druge načine da drugima budemo prisutni. Mi smo se u Generalnoj kuriji uspjeli sastati s provincijalcima iz svih regija, regensima studija i nekim povjerenstvima bez poteškoća sa sigurnosnim provjerama u zračnim lukama! Naši profesori i studenti završili su akademsku godine putem virtualnih sredstava. Za mnoge naše obrazovne ustanove sljedeći će semestar biti provedba kombiniranog sustava učenja, tj. kombinacija osobne i virtualne prisutnosti na predavanjima. U jednom samostanu sveučilišnog kampusa vidio sam fotografiju braće koja su davala sve od sebe da svladaju ‘Blackboard’ sustav za vođenje učenja. Herojska nastojanja ovih profesora (od kojih neki nisu tako mladi) da postanu kompetentni „digitalni migranti“ poradi učenika znak su nade!

Postoje braća koja su hrabro ušla u opasnost od zaraze brinući se za bolesne, pridržavajući se potrebnih mjera predostrožnosti kako bi se spriječio prijenos virusa u njihovim zajednicama. Naša braća u samostanu Santa Maria Maggiore ovdje u Rimu, nastavila su kao zbor ispovjednika slaviti sakrament pomirenja čak i tijekom prve faze ograničenja. Fr. Chris Gault, liječnik prije nego što se pridružio Redu, dobio je dozvolu od nadređenih da se privremeno vrati u medicinsku praksu pružiti ruku pomoći iscrpljenim liječnicima koji liječe bolesnike Covid-a 19. Ima i braće i sestara koji su putem telefonskog savjetovanja ponudili riječi ohrabrenja i nade. Bio sam u telefonskom razgovoru s fr. Brunom Cadoréom na njegov rođendan prošloga 14. travnja kada mi je pažljivo rekao kako bismo morali završiti naš razgovor jer će, kao volonter savjetnik, uskoro primati pozive preusmjerene na savjetodavnu telefonsku liniju u Francuskoj. Većina braće i sestara propovijedala je i molila s ljudima putem različitih digitalnih inicijativa. Doista, trenuci krize mogu postati prigode milosti i trenuci kreativnosti. Bilo je to u vrijeme talijanske kuge (1629.-1631.) kada je fr. Timotej Ricci († 1643.) uspostavio Bussola del ora perpetua del Rosario u dominikanskom samostanu u Bologni 1629. godine.[1] Pobožnost Vječnog ružarija rođena je usred kuge. Svima sam vam zahvalan što ste nam se pridružili u Međunarodnoj krunici dominikanske obitelji 29. travnja 2020. u organizaciji fr. Lawrencea Lewa, Generalnog promicatelja krunice.

Naša braća iz cijelog svijeta objavila su teološka i biblijska razmišljanja o različitim aspektima pandemije, liturgijske vodiče za proslavu Vazmenog trodnevlja kod kuće, smjernice za sigurno i dostojno slavljenje sakramenata itd. Podsjetimo se što je fr. Timothy Radcliffe napisao u knjizi The Wellspring of Hope[2]: „Proučavanje je samo po sebi čin nade, budući da izražava naše uvjerenje da postoji smisao za naše živote i za patnje naših ljudi. I ovo nam značenje dolazi kao dar, riječ nade koja obećava život.“ Intelektualno poslanje Reda i njegovo poslanje propovijedanja Veritasa važan je protuotrov još jednoj pogubnoj pandemiji – lažnim vijestima i polu-istinama koje su zapravo polu-laži.

Vi ste, draga braćo i sestre, znak nade za Crkvu i ljudsku obitelj dok nastojite nahraniti „gladi“ pojačane pandemijom: glad za euharistijom (i sakramentima), glad za solidarnošću i suosjećanjem, glad za hranom i pićem. Postoje članovi Dominikanske obitelji koji su prikupljali sredstva za potrebe bolesnih i onih koji za bolesne skrbe. Naša braća i sestre u mnogim zemljama trude se ublažiti patnje uzrokovane pandemijom i, kao konkretno u Brazilu, razaznati socijalne boljke koje pogoršavaju širenje zaraze.

Izgubili smo braću i sestre u ovoj pandemiji. U „normalnim“ vremenima okupljamo se oko kreveta umirućeg člana. Jedan je mladi brat posvjedočio kako je tužan i šokiran jer nisu mogli reći zbogom bratu koji je umirao u bolnici. Naša su srca rastrgana tom mišlju da smo prije bili u mogućnosti biti prisutni umirućima i njihovim srodnicima; dok sada nismo u stanju učiniti isto za brata i sestru zbog medicinskih ograničenja. Ipak ostajemo u nadi. Nada je utemeljena u sigurnosti da nas Bog nikada neće napustiti. Ona je jamstvo da Bog ostaje u „otajstvima radosti, žalosti, slave i svjetla“ naših života. Jedan je svećenik ožalošćenoj obitelji ubijenog tinejdžera kazao: „Ako želite znati gdje je Bog kada nam se događaju ovako tragične stvari, mogu samo reći da je tu te da s vama plače, trpi i umire.“ Papa Franjo nas podsjeća: „Nada ne istječe, jer se temelji na vjernosti Božjoj“. Nada je Krist u nama (Kol 1, 27).

O Spem Miram! Dominik je odvažno obećao da će nam biti koristan jer je imao veliku nadu da će biti bliže Kristu, u zajedništvu blaženih. Iduće ćemo godine proslaviti osamstotu obljetnicu tog obećanja. Poteškoće s kojima se trenutno susrećemo navele su nas da ponovno revidiramo plan koji smo poslali u siječnju 2020., te se nadamo da ćemo uskoro dostaviti revidirani.

Vaš brat,

fr. Gerard Francisco Timoner III, OP

Učitelj reda

[1] Viliam Štefan Dóci OP, Die seelsorgliche Tätigkeit der Kaschauer Predigerbrüder. Ein Dominikanerkonvent im Ambiente von Pfarrei, Stadt und Staat im 18. Jahrhundert, Berlin-Boston 2018, str. 113 (Viliam mi je dao engleski prijevod).

[2] hrv. prijevod: Izvor nade