Vijesti - Posljednji dan devetnice u svetištu bl. Marije Propetog u Blatu

Posljednji dan devetnice, u utorak, 8. srpnja na uočnicu blagdana blažene Marije Propetog, program je započeo polaganjem vijenca na rodnu kuću Blaženice. Svećenici i časne sestre u procesiji koja je krenula iz kuće Matice, a predvodili su je bratimi bratovština Svih svetih i sv. Vincence pod zaštitom Srca Isusova, prošli su ispred župne crkve a zatim blatskim ulicama sve do svetišta. Procesija je prošla pored rodne kuće bl. Marije Propetog Isusa Petković.

Vijenac su nosila djeca iz vrtića Marija Petković obučena u narodne nošnje: Katarina Bačić Živo i Petar Bačić Posinak koji ga je, uz pomoć župnika don Nikole Berišića, položio na spomen ploču. Procesiju je pratilo pjevanje župnog zbora i sviranje Hrvatske glazbene udruge »Sv. Vincenca«. Po dolasku u svetište predvoditelj slavlja fra Diego Deklić, izložio je blaženičine moći, a bratimi i časne sestre u dva kora ispjevali su Večernju. 

U misnom slavlju uz fra Diega bio je domaći župnik don Nikola Berišić. Donosimo dio propovijedi fra Diega: 

"Evanđelista Matej kaže: 'Obilazio sve gradove i sela, učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje i liječeći svaku bolest i nemoć. Drugim riječima, Isus je govorio o Bogu ali i konkretnim činima pomagao čovjeku. To je ono što je bl. Marija Propetog ostvarila u svome životu. Još od djevojačkih dana kada je osjetila žar da ono što je ona doživjela s Bogom, ne može ostati samo u njezinoj intimi, nego je o tome htjela govoriti, djeci, mladima, tolikim društvima koja su onda bila u Blatu, Kćeri Marijine, Počasna straža, Dobri pastir, Treći franjevački red, i tako redom. Gotovo je vodila kažu u isto vrijeme po četiri takva društva u kojima je bilo mnogo blaćana i blajki. Marija je govorila o Isusu i nije mogla šutjeti jer joj je u srcu gorio neki oganj koji ju je tjerao da naviješta, onako kako je to nekad činio Isus, ali Marija nije ostala samo kod nekih velikih i lijepih riječi i nekih mudrih pouka, nego je osjetila da treba i zaći u sirotinjske kuće. Kad čitamo njezine spise i dođemo do jednog djela gdje djevojka, još tada, Marija, ulazi u jednu kako ona tad kaže, gotovo spilju a ne kuću gdje je jedna žena umirala na svojoj bolesničkoj postelji a svi su je ukućani ostavili jer su se bojali da je tuberkulozna, da je zarazna, pa su je ostavili da umre onako bez igdje ikoga. Pa kad je Marija čula njezin krik i vapaj: 'Gdje su? Zar nema nikoga da mi se smiluje? Gdje su svećenici koji govore o milosrđu? Neka slučajno netko ne dođe da me ispovijedi prije smrti'. I ta Marija koja je čula taj glas, gotovo krik te umiruće, ostavljene žene, pristupa joj, bez straha od zaraze. Bojimo li se mi, šporkati ruke, staviti se da pomažemo u tuđim životima, da se angažiramo ili ćemo nekako mirno proći pored potreba? To je naš današnji izbor. I ta Marija koja kada vidi ono dvoje napuštene djece, koje nemaju ni oca ni majke, nego ulicama Blata po kišnim pločama hodaju bosi, i kada je njezina majka odbila da tu djecu prime pod njezin krov, kaže: 'O Bože, daj mi kuću u koju ću skupiti tu sirotinju'. To je Marija, koja čini kao i Isus i govori o Bogu, ali čini vrlo konkretne stvari. Djela ljubavi, to je njezino velebno djelo koje je počelo onda kada se zaljubila u Isusa, a nije se završilo do dana današnjega. Na kolikim mjestima njezine duhovne kćeri nastavljaju to djelo milosrđa. Ali nije to dosta, nije dosta da samo tamo neki ili neke odabrane duše čine ono što je činio Isus. Isus kaže: 'žetva je velika ali je radnika malo'. Mogli bi smo mi reći: 'puno je kršćana, ali je Isusovih učenika malo', onih učenika koji žele zasukati rukave i učiniti nešto konkretno, ne samo prigodno, ispovijediti svoju vjeru nedjeljnom misom, pokojom procesijom, nego konkretnim svakodnevnim živim zalaganjem za ono što je Božje i evanđeosko. Treba nam takvih počevši od naših duhovnih pastira, pa sve do posljednjeg vjernika u Crkvi koji neće ostati mirno snivajući i umirujući svoju savjest, da eto, što mi mali ljudi tu možemo, nego koji će svaki na svoj način u svoje vrijeme i kako nas Bog potakne učiniti nešto, rekla bi bl. Majka Terezija 'Učiniti nešto lijepo za Boga'. A lijepo za Boga može se učiniti samo onda kada se učini nešto dobro za čovjeka."

Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je Mješoviti župski zbor Svih Svetih pod vodstvom s.M. Danijele Lisica, a po završetku vjernici su imali mogućnost častiti moći Blaženice.

(s. M. Jasminka Gašparović)