Vijesti - Propovijed nadbiskupa Vukšića na svetkovinu sv. Ignacija u Sarajevu

Župa svetog Ignacija Loyolskog u sarajevskom naselju Grbavica proslavila je u petak, 31. srpnja, svetkovinu svojeg zaštitnika i utemeljitelja Družbe Isusove. Svečanu koncelebriranu misu predslavio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski Tomo Vukšić, čiju propovijed donosimo u cijelosti.

Sveti Ignacije: Krist u središtu života i djelovanja

Draga braćo i sestre!

Danas kad ovom svetom Misom zahvaljujemo Božjoj Providnosti za dar Ignacija iz Loyole, za njegov svetački primjer i njegov doprinos izgradnji Kraljevstva Božjega među ljudima, okupljeni smo oko oltara Kristova. Na taj oltar će Isus, pod prilikama kruha i vina, svojim tijelom i u svojom krvlju ponovno doći među nas. A prije toga već smo saslušali Riječ i poruku Božju koja nam je naviještena. Tako je svaki put kad slavimo svetu Misu. Odnosno svaki put iznova Isus je prisutan među nama i svaki put iznova Isus nam govori. Govori nama kao svojim okupljenim učenicima. Odnosno, gledano očima vjere, na takav način svaki put iznova okupljamo se kao „družba Isusova“ oko njega živoga, koji nas pri tomu svojim živim govorom poučava.

I.

Naziv „družba Isusova“, primijenjen na sve okupljene vjernike na Misi, večeras ovdje ili bilo gdje i bilo kada u svijetu, vrlo je prikladan osobito na blagdan sv. Ignacija iz Loyole, koji je upravo pod tim imenom osnovao zaseban svećenički red. Stoga braći isusovcima, koji vode pastoralnu skrb za ovu župu, ponajprije čestitamo blagdan njihova osnivača. Zahvaljujemo im za sva dušobrižnička i karitativna nastojanja radi dobra vjernika, koje im je Crkva povjerila u ovoj nadbiskupiji, i radi izgradnje povjerenja i prijateljstva među svim ljudima. I molimo dragoga Boga da ih, po zagovoru sv. Ignacija, uzdrži u provođenju svih plemenitih nakana u ovoj župi. Molimo i za blagoslov svakomu od njih na putu vlastitoga osobnog posvećenja.  A sve na veću slavu Božju, što su riječi koje na svoj način sažimaju duhovnost sv. Ignacija. To su riječi, koje je ovaj veliki svetac posudio od jednoga drugog sveca, sv. pape Grgura Velikoga, a ovoga je nadahnula misao apostola Pavla: „Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite“ (1 Kor 10,31).

Misao o potrebi da svaki Isusov učenik bude u službi širenja slave Božje, i da je to njegovo osnovno poslanje i najveća čast, čuli samo također u netom naviještenom odlomku sv. Pavla iz njegova Pisma kršćanima u Efez, kojima je pisao: „Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje. Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen“ (Ef 3,14-21).

II.

Nasljedovanje Krista u kršćanskom životu tema je odlomka iz Matejeva evanđelja, koji nam je upravo naviješten. Taj izraz „nasljedovanje“ ustalio se u hrvatskom jeziku, makar nije posvema sigurno da se radi o baš najsretnijem prijevodu onoga što je osnovna biblijska misao u tom smislu jer ne izriče posvema i sav njezin sadržaj. Naime, „nasljedovanje“ o kojemu se ovdje radi, ne može nikako biti hod za Isusom iz nekog interesa ili zbog koristi, nego je to aktivno i svjesno životno pristajanje uz Isusa, prije svega na način oponašanje njegova primjera. Oponašati Isusa znači činiti i misliti kao što je Isus činio, voljeti na njegov način, naviještati i svjedočiti kao što je on radio. Upravo takvo pristajanje i poziv na oponašanje znače Isusove riječi: „Hajde za mnom“, koje je on uputio kao svoj odgovor na pitanja bezimenoga pismoznanca (Mt 8,22). A po takvu pristajanju uz Isusa bio je prepoznatljiv svetac, kojega danas štujemo, u čiji primjer se ugledamo i iz čije duhovnosti bismo htjeli nešto naučiti.

Najvažniji način „nasljedovanja Krista“, kao što preporučuje i sv. Ignacije, sastoji se u tomu da se upravo Krista stavi i drži središtu života i svih nastojanja. A tamo gdje, i uvijek kada, sebe stavlja u središe, kršćanin griješi. I naravno, zajedno s Kristom ide i njegova Crkva, njegovo mistično tijelo i s tim tijelom svaki pojedini ud toga tijela. Jer kršćanin ne može „nasljedovati Krista“ osim u Crkvi i s Crkvom. To jest, zajedno sa svim ostalim njezinim članovima, koji su jednako ukorijenjeni u Krista, i na isti način dijelovi toga Kristova tijela. A time što je kršćanin pristao biti „izmješten“ iz središta, i prepustio ga Kristu, cijepljen je protiv oholosti, nakalemljen na poniznost, stavio se u službu Krista i svih ostalih Božjih stvorenja. Naime, u Crkvi ne može postojati usporedan ili izoliran hod pojedinaca, bez brige za druge, koji bi bio pravo „nasljedovanje Krista“. To je moguće jedino ako je Krist na prvomu mjestu, kao što je u središte svoje duhovnosti sv. Ignacije stavio upravo Krista, pa je to na simboličan način prikazano i u službenom grbu njegova reda u kojemu dominiraju tri slova IHS. To je skraćenica za Isusovo ime i jedan od kriptonima, koje su kršćani koristili u vrijeme progona (IHS su latinizirana prva slova Isusova imena na grčkom jeziku ΙΗΣΟΥΣ, što se čita Jesūs, pa je IHS ustvari JES).

Drugi korak kršćanske duhovnosti, koju preporuča današnji svetac, sastoji se u tomu da kršćanski vjernik dopusti Kristu da ga ovaj zahvati i osvoji. Tako je dati se osvojiti najbolji put, da se na osobnoj razini živi s Isusom i Crkvom u središtu svoga života i vrijednosnoga prosuđivanja. Točno onako kako to piše sveti Pavao kršćanima u gradu Filipima: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista“ (Fil 3,8-12).

I treće, prema nauku sv. Ignacija, prepustiti se da me Krist osvoji znači biti uvijek usmjeren prema onomu koji mi je ispred, prema cilju koji je Krist i pitati se iskreno: Što sam učinio za Krista? Što činim za Krista? Što trebam učiniti za Krista?

„Hajde za mnom!“, kaže Isus u današnjem Evanđelju (Mt 8,22). Tim riječima on poziva i mene i svakoga čovjeka. Pri tomu smo svjesni također, da Isusova poruka samo po našemu naviještanju i „nasljedovanju“ njegova primjera stiže do onih koji ga nisu upoznali. To pretpostavlja naš ponizni ponos što smo zahvaćeni Isusom, što smo njegovi, što mu vjerujemo, što mu se povjeravamo i što sve njegove darove i poruke želimo podijeliti s drugima. Pri tomu također priznajemo svoja ograničenja, slabosti i grijehe, posebice što nismo uvijek bili ponizni pred Isusom i braćom i sestrama. Što smo barem ponekad bili u napasti ne priznati Isusa u središtu. Zato je važno moliti Gospodina Boga da nam, po zagovoru sv. Ignacija i u skladu s  njegovom duhovnošću, udijeli milost srama zbog takva ponašanja. Svetoga srama jer je on osnov i polazište za razgovor s Božjim milosrđem, početak našeg obraćenja i posvećenja te nas dovodi u sklad s Isusom i u stanje svakodnevnoga „nasljedovanja“ našega Gospodina.

III.

Ignacijeva duhovnost utemeljena je na uvjerenju da je Bog aktivan u svijetu te ga kršćanin treba tražiti i pronalaziti u svim stvorenjima, a posebice u čovjeku kojega je stvorio čak kao sebi sličnoga, u kojima ga susrećemo i po kojima nam se on uvijek iznova obraća i po kojima je aktivan. Pri tomu Kršćanin stalno ostaje pritjelovljen Kristu i njime zahvaćen. A po toj zahvaćenosti Kristom i razmatranju te po istovremenom djelovanju, koju ovaj svetac predlaže, Ignacijeva duhovnost traži, kao što su neki davno zapazili, da kršćanin bude kontemplativan u akcijama i aktivan u kontemplaciji.

Sv. Ignacije se ugledao u primjere drugih svetaca. Tako je u jednom času, na putu obraćenja, sebi postavio pitanje: „Što ako bih i ja učinio ono što je učinio blaženi Franjo? Ili pak ono što je učinio blaženi Dominik?“ Stoga je posvema prikladno, a i potrebno, po uzoru na ovaj njegov primjer postaviti pitanje: Što ako bih i ja, kao sv. Ignacije, pošao putom obraćenja i svetosti?

I na kraju: Po zagovoru sv. Ignacija, molimo za blagoslov da Krista uvijek imamo u središtu, koji neka nas zahvati i vodi kako bismo i uvijek hodili za njim, drugima ga naviještali i postigli vlastito posvećenje. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.