Vijesti - Proslava 100. obljetnice djelovanja Sestara bazilijanki u Hrvatskoj

Sestre su započele proslavu redovnički skromno u četvrtak 27. kolovoza susretom i zajedničkim razmatranjem o sadašnjem stanju u Viceprovinciji. U petak 28. kolovoza žumberački biskupski vikar protojerej stavrofor Željko Pajić iz Karlovca održao je prigodni nagovor o monaškom životu. Istog dana navečer pridružila nam se generalna glavarica iz Rima protoarhimandrinja Dija Stasiuk. U subotu 29. kolovoza prebendar prvostolne crkve zagrebačke i naslovni arhimandrit marčanski dr. Zvonimir Kurečić odslužio je u samostanskoj kapeli Veliku večernju i održao prigodnu propovijed u kojoj je pozvao sestre da ne klonu zbog malog broja, nego da starije sestre budu podrška i poticaj mladim sestrama kako bi iz vjere, nade i ljubavi, pod vodstvom Svetoga Duha, bile duhovne osobe i kao takve prepoznatljive od onih koji ih susreću. Nakon večernje na križevačkom gradskom  groblju, nad grobovima sestara bazilijanki, arhimandrit Zvonimir Kurečić u zajedništvu s protoarhimandrinjom Dijom Stasiuk i sestrama otpjevali su panihidu – bogoslužje za mrtve. Zahvala Bogu, naime, na osobit način uključuje sve generacije Sestara bazilijanki, pokojnih i živih. Dok molimo za pokojne sestre mi zahvaljujemo za njihov hrabri odaziv na Božji poziv u redovničko zvanje, za sve što im je Gospod darovao i u čemu ih je vodio u njihovom redovničkom svjedočkom životu, ali također molimo da u blaženstvu i svjetlu Lica Božjega uživaju vječni pokoj i mole za nas žive koji čuvamo trajan spomen na njih.  

Glavna proslava bila je u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u nedjelju 30. kolovoza svečanom arhijerejskom liturgijom koju je predvodio križevački biskup mons. Nikola Kekić uz susluženje salezijanskog provincijala don Peje Orkića iz Zagreba, stojdraškog župnika protojereja stavrofora Milana Vranešića, žumberačkog biskupskog vikara i karlovačkog župnika protojereja stavrofora Željka Pajića, križevačkog katedralnog župnika protojereja stavrofora Mihajla Simunovića, neojereja Aleksandra Hmilja i prebendara i marčanskog arhimandrita dr. Zvonimira Kurečića iz Zagreba. Liturgijsko pjevanje predvodio je križevački katedralni zbor pod ravnanjem Ozrena Bogdanovića. U svojoj homiliji vladika Nikola ukratko je ocrtao stogodišnji povijesni pregled rada Sestara bazilijanki u Križevcima, u Žumberku, Zagrebu i Karlovcu. Vladika Nikola je na osobit način povezan s Bazilijankama: među prvim sestrama bile su tri tete njegove majke Anđe, rođene Smičiklas, a u njegovom svećeničkom radu pomagale su mu ponovno tri njegove tete, majčine sestre. Vladika je potaknuo sestre da ne gledaju samo u prošlost već da pune nade gledaju u budućnost.

Na završetku arhijerejske liturgije najprije se okupljenima na ukrajinskom jeziku obratila generalna glavarica Sestara bazilijanki iz Rima protoarhimandrinja majka Dija Stasiuk, koja je na temelju arhivske građe prikazala dolazak bazilijanki iz Slovite u Galiciji (danas Ukrajini) u Križevce. Generaličine pozdravne riječi s ukrajinskog na hrvatski prevodila je s. Anastazija Pitka, provincijalna glavarica Ukrajinske provincije Sestara vasilijanki svetoga Mihaela Arkanđela u Osijeku.

Nakon generalne glavarice riječi pozdrava i zahvale uputila je s. Febronija Rapljenović, viceprovincijalna glavarica Hrvatske viceprovincije sv. Bazilija Velikog i sv. Makrine koja je istaknula da, dok zahvalu i slavu iskazujemo Bogu i njegovim svecima, sestre ujedno zahvaljuju vladiki mons. Nikoli Kekiću za služenje zahvalne Svete liturgije, za prigodnu i poticajnu propovijed kao i za svesrdnu pomoć koju pruža Sestrama bazilijankama. S. Febronija je istaknula: „Naša zajednica mala je brojem zavjetovanih redovnica; uz starije sestre radost i nadu nam donosi prisutnost vedrine mladih sestara. U vrijeme opće krize redovničkih zvanja na Zapadu, kamo i mi pripadamo, mi Sestre bazilijanke ne gubimo nadu. Povezujući svoj redovnički ideal s monaškim životom svete Makrine običavamo se nazivati najstarijim redom u Crkvi. Zato, dok zahvaljujemo Bogu na stogodišnjoj nazočnosti u Hrvatskoj, dok molimo za Sestre koje su djelovale i svjedočile svoje redovničko zvanje u prošlosti i sadašnjosti, s punim povjerenjem očekujemo i našu opstojnost u budućnosti. Zato smjerno molimo s vjerničkim pouzdanjem Gospoda Isusa Krista da pozove djevojke i žene kao nova redovnička zvanja u našu Hrvatsku viceprovinciju. Svoju nadu polažemo u moćni zagovor presvete Bogorodice, svetoga oca našega Bazilija Velikoga i svete majke naše Makrine.“ Na kraju je s. Febronija kao viceprovincijalka svima zahvalila na molitvenoj podršci i dodala da zahvala u prvom redu pripada križevačkom vladiki Nikoli, generalnoj glavarici iz Rima časnoj majci arhimandrinji Diji Stasiuk, svim svećenicima, redovnicama, katedralnom zboru i svim prijateljima Hrvatske viceprovincije koji su dali podršku ovoj proslavi svojom nazočnošću. To su u prvom redu Ukrajinske bazilijanke s provincijalnom glavaricom s. Anastazijom Pitka iz Osijeka, sestre Službenice Bezgrješne na čelu s provincijalnom glavaricom s. Veronikom Graljuk iz Novog Sada, te predstavnicama Sestara milosrdnica iz Zagreba i Sestrama Naše Gospe iz Bjelovara. Hvala također pripada pjevačima i svima onima koji su kao prijatelji htjeli sa sestrama iskazati zahvalnost Bogu i podijeliti radost sestarskog zajedništva o 100. obljetnici.

Dolazak Sestara bazilijanki iz Galicije u Hrvatsku

Početkom dvadesetog stoljeća, 1908. godine, križevački biskup dr. Julije Drohobecki poslao je nekoliko grkokatoličkih djevojaka na odgoj i školovanje u Slovitu u Galiciji (danas Ukrajina) kako bi u ženskom bazilijanskom grkokatoličkom samostanu bile odgojene i eventualno zamonašene. Ovu biskupovu ideju u svemu je podržao i ujak triju djevojaka generalni vikar kanonik dr. Dane Šajatović. Nastupom Prvoga svjetskoga rata samostan u Sloviti našao se na poprištu borbe između Austro-ugarske i Rusije te su mlade sestre i njihove štićenice bile prisiljene napustiti samostan. Sestre i djevojke iz Križevačke eparhije vratile su se u Hrvatsku i u Križevce su stigle 26. kolovoza 1915. Tadanji apostolski administrator Križevačke eparhije dr. Dionizije Njaradi ih je prihvatio i smjestio u biskupski konvikt Julianeum u neposrednoj blizini grkokatoličke katedrale u Križevcima. To je početak bazilijanske sestarske prisutnosti u Hrvatskoj, najprije pod upravom samostana Slovita u Galiciji, a zatim od 1920. kao samostalan samostan pod jurisdikcijom križevačkoga biskupa. S pravnom centralizacijom Reda sestara bazilijanki s generalnom kućom u Rimu 1951. godine u Križevcima se najprije otvara Delegatura hrvatskih sestara, a 1963. uspostavljena je Hrvatska viceprovincija svetoga Bazilija Velikog i svete Makrine. U Križevcima su, naime, ostale sestre Hrvatice, a 1920. sestre Rusinke i Ukrajinke po naputku križevačkoga biskupa dr. Dionizija Njaradija odlaze na biskupsko imanje u Šid i tamo otvaraju  novicijat i osnivaju sirotište. U Šidu je početak Ukrajinske provincije Sestara vasilijanki svetoga Mihaela Arkanđela koje danas ima svoje sjedište u Osijeku. Ukrajinska provincija je uspostavljena 1951. godine.

Matični samostan i sjedište Hrvatske viceprovincije u Križevcima

Svoju redovničku i odgojnu djelatnost hrvatske Sestre bazilijanke vrše neprekinutih sto godina u samostanu u Križevcima. Sestre žive od svoga odgojno-obrazovnog rada u internatu, a nakon Drugog svjetskog rata bile su prisiljene uzdržavati se isključivo od poljoprivrede. Sestre Hrvatice i Ukrajinke zajedno su pomagale u Generalnoj kući u Rimu te u Vatikanu vodile domaćinstvo kod kardinala Josifa Slypija nakon njegovog puštanje s osamnaest godišnje robije u Sibiru. Godine 1968. sestre otvaraju u dijelu križevačkog samostana Dom za stare i bolesne gospođe. Od godine 1977. ugovorom s beogradskim nadbiskupom i apostolskim administratorom križevačkim dr. Gabrijelom Bukatkom sestre preuzimaju u svojstvu „čuvarica“ brigu za križevačku katedralu i biskupsku rezidenciju. Nakon adaptacije stare zgrade za starački dom sa starom kapelicom Pokrova ili zaštite presvete Bogorodice, od  1985. do 1989. sestre grade novu zgradu za matični samostan s polujavnom kapelom Uzvišenja časnoga Križa Gospodnjega. Od 1997. adaptira se gospodarska zgrada u samostanskom dvorištu u Dom za nezbrinutu djecu. Samostan u Križevcima matični je samostan hrvatskih Sestara bazilijanki, kuća novicijata i sjedište Hrvatske viceprovincije Sestara bazilijanki.

Misijski samostan u Sošicama

Neposredno pred Drugi svjetski rat, godine 1939., Sestre grade i osnivaju samostan u Sošicama u Žumberku, jer većina sestara potječe iz tog prekrasnog hrvatskog parka prirode. Godine 1940. samostan u Sošicama dobiva samostalnu upravu pod jurisdikcijom križevačkoga biskupa. U njemu je polujavna kapela Krista čovjekoljupca (presvetog Srca Isusova). Samostan je doskora 1942. bio spaljen od partizana, ali je nanovo obnovljen 1959., a u potpunosti dovršen 1999. Od 1976. u dijelu prizemlja sestre čuvaju Žumberačku etnografsku zbirku koja je osnovana brigom mons. Ivana K. Pavkovića, rektora grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Sošički samostan dolaskom demokracije i uspostavom Hrvatske države od 1990. postao je mjesto susretišta mnoštva hodočasnika i poklonika žrtvama koje su partizani, zadojeni komunističkim idejama, bacili u zloglasnu jamu Jazovka iznad Sošica. Sestre svojom gostoljubivošću dočekuju goste u etnografskoj zbirci, vode ih po samostanu, s njima mole i pjevaju u grkokatoličkoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla i susjednoj rimokatoličkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, njegujući i potičući na taj način međuobredno upoznavanje i zajedništvo. Hodočasnici  i poklonici žrtvama komunizma produžuju do jame Jazovka, a mnogi planinari se penju na vrh Svete Gere. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neposredno prije napada partizana i spaljivanja samostana 1942. po želji križevačkoga vladike dr. Janka Šimraka sestre kao izbjeglice iz spaljenog samostana u Sošicama kratko djeluju u privremeno prijelazničkoj župi u Plavšincu u Podravini, zatim u sirotištima u Karlovcu i Zagrebu, od 1946. djeluju kao katehistice i sakristanke u župi sv. Ćirila i Metoda, od 1955. vode kućanstvo u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu. Od 1968. do 1971. pomažu u organizaciji nove grkokatoličke župe krista Kralja u Stenjevcu (Zagreb), a kraće vrijeme sestre su djelovale kao katehistice u župi sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju u Žumberku.

Sestarske kuće u Zagrebu (Grkokatoličko sjemenište i Jurjevska) i Karlovcu

Godine 1957. Sestre bazilijanke otvaraju svoju kuću u Jurjevkoj 53A u Zagrebu s kapelicom posvećenoj bezgrješnom Začeću presvete Bogorodice. Godine 2004. jedan dio kuće u Jurjevskoj preuređen je za boravak vanjskih djevojaka studentica.

Godine 1972. Sestre otvaraju svoj samostan i podržavaju Grkokatolički pastoralni centar u Karlovcu uz crkvu predragocjene Krvi Kristove (Ranjeni Isus) na Dubovcu. Sestre ostaju u Karlovcu do 2010., a sada u samostanu boravi grkokatolički župnik.

Sestre bazilijanke su od samoga početka svoga djelovanja u Hrvatskoj uz liturgijsko-asketski život razvijale djelatnost u odgoju i obrazovanju. Nakon Drugog svjetskog rata, u komunizmu, sestre su bile prisiljene baviti se poljoprivredom, ali nisu zaboravile pomagati po župama Križevačke eparhije predvodeći liturgijsko pjevanje i držeći vjeronauk te tako bile prve katehistice u Hrvatskoj. Za Sestre bazilijanke u Zagrebu rektor grkokatoličkog sjemeništa o. dr. Ivan Đuro Višošević, i sam redovnik bazilijanac, izradio je početkom 1946. Pravilnik za sestre katehistice i župne pomoćnice. Pravilnik je odobrio Ordinarijat križevačke eparhije, pregledao ga metropolita zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac te kasnije dobio pohvalu Biskupskih konferencija. Tako su Sestre bazilijanke bile prve župne katehistice, sakristanke i župne pomoćnice. Zadnjih desetljeća Sestre pružaju njegu staricama i bolesnicama, a u matičnom samostanu u Križevcima vode također brigu za nezbrinutu djecu. 

Zagreb, na Uzvišenje časnoga Križa, 14. rujna 2015.
Dr. Zvonimir Kurečić, prebendar,
naslovni arhimandrit marčanski