Vijesti - Proslava 155. obljetnice djelovanja sestara milosrdnica u Daruvaru

Svečanim euharistijskim slavljem Sestre milosrdnice su u četvrtak 6. svibnja 2021. proslavile 155 godina svoga djelovanja u Daruvaru. Tom prigodom blagoslovljena je nova kapelica i samostan.

Euharistijsko slavlje u novoj kapelici predslavio je preuzvišeni mons. Antun Škvorčević, biskup požeški.

Uz preuzvišenog biskupa i njegovog tajnika vlč. Meteja Silukovića, u euharistijskom slavlju sudjelovali su daruvarski župnik vlč. Zdravko Radoš i svećenici Pakračkog dekanata zajedno sa dekanom vlč. Jozom Zorićem. S posebnom radošću u srcu i zanosnim zahvalnim pjevanjem sudjelovale su sestre milosrdnice na čelu sa provincijalnom poglavaricom s. M. Elizabetom Peršić, provincijalnom ekonomom koja je vodila gradnju s. M. Mirnom Matić i četrdesetak sestara koje su došle iz Zagreba i iz drugih samostana Zagrebačke provincije. Ovoj svečanosti nazočili su gradonačelnik Daruvara g. Damir Lneniček i predstavnici drugih gradskih vlasti te brojni vjernici koji su se raširili okolnim parkom i uključili se u svetu Misu prateći je uz pomoć razglasa.

Blagoslovom ovog samostana i kapele nastavlja se djelovanje sestara milosrdnica u Daruvaru u duhu milosrdničke karizme svetog Vinka Paulskoga i svete Lujze de Marillac na istom prostoru, samo nekoliko metara dalje od prijašnjeg samostana, u djelatnostima i prema mogućnostima koje sada imaju sestre milosrdnice. Zahvalne smo Gospodinu koji je sestrama dao priliku da mu služe i doprinose Njegovoj slavi u ovoj slavonskoj sredini dugi niz godina.

Povijest ovog samostana počela je prije 155 godina, kada je, videći odgojno-obrazovno djelovanje sestara milosrdnica u Požegi, plemenita grofica Ljudevita Janković dala na svom imanju u Daruvaru sagraditi školu i samostan za sestre milosrdnice sa željom da on ovdje postane rasadištem zdravoga kršćanskoga odgoja ženske mladeži. Za početak rada i blagoslov zgrade izabran je 1. svibnja 1866. godine. Radom su započele tri sestre, no s vremenom njihov se broj povećao razmjerno povećanju broja djece. Uz školu je u dijelu samostana  otvoren Konvikt – Internat u koji su već prve godine primljene 72 djevojčice te se odmah popunio njegov kapacitet.

Do 1870. godine samostan i škola bili su grofovsko vlasništvo, a 1. kolovoza iste godine sve je darovnicom predano u vlasništvo sestara milosrdnica. Nakon deset godina grofovska obitelj Janković preselila je u Austriju, a škola je od Kraljevske zemaljske vlade 26. studenoga 1880. dobila pravo javnosti. Kako se broj učenica stalno povećavao i stigao do 150, zgrada je postala nedostatna i neprikladna za nove potrebe, te je samostan dao srušiti spomenutu školu, dokupio još potrebnog zemljišta i 1910. godine sagradio novu školsku zgradu. Godine 1919. škola je dobila ime „Državna narodna djevojačka škola u Daruvaru“. Država je plaćala sestre učiteljice i u svim potrebama financirala rad ove četverogodišnje osnovne škole. Tijekom školske godine sestre učiteljice su sa djecom dodatno odgojno-obrazovno radile i pripremale razne školske svečanosti na radost roditelja i građana Daruvara, a pred konac školske godine organizirale su izložbe dječjih ručnih radova i likovnih ostvarenja.

Na molbu gradskog poglavarstva 1925. godine sestre su u prostorima škole otvorile i Dječje zabavište.

Zbog velikog broja djece i više sestara uključenih u rad, trebalo je proširiti samostanske prostore i izuzeti ih iz škole pa je 1929. godine Družba dala nadograditi jedno krilo zgrade u istoj ravnini škole (dvokatnica) za samostan sestara i za još jedan Internat za djevojke koje su pohađale državnu Gimnaziju i dvogodišnju Trgovačku školu. U Internatu su prema želji i svome interesu djevojke imale priliku steći i glazbenu naobrazbu jer su u slobodno vrijeme s njima radile vrsne sestre učiteljice glazbe, a za vježbanje djevojkama samostan je kupio tri klavira i druge instrumente. 

U samostanskoj kapeli održavale su se duhovne vježbe za ženski svijet i okupljale se članice „Marijine kongregacije“. Tako su sestre na razne načine godinama podizale duhovni i kulturni život u gradu Daruvaru.

No, početkom listopada 1944. godine stigla je u Daruvar partizanska vojska. Započela je nova školaska godina, ali već 29. listopada 1944. došla su u ime Gradskog narodnog odbora tri činovnika, pozvali ravnateljicu i ostale sestre učiteljuice, te im pročitali dopis Gradskog narodnog odbora prema kojem više ne smiju biti odgojiteljice mladeži niti učiteljice. Otišli su zatim u razrede, otpustili djecu i zapečatili školske prostorije. Djevojčice i djevojke iz samostanskog Internata  morale su otići svojim kućama.

Na ovaj način još za vrijeme II. svjetskog rata u Daruvaru su zatvorene Ženska osnovna škola, Internat i Dječje zabavište sestara milosrdnica. Sestrama je bio zabranjen svaki oblik javnog djelovanja i svaka zarada pletenjem i poučavanjem glasovira, a za bilo koji prekršaj te zabrane, prijetila je globa.                   

U poslijeratno vrijeme sestre su u Daruvaru živjele u velikom siromaštvu, bez ikakvih prihoda. Radile su na polju, livadama i skupljale drva u šumi za ogrjev, jer novaca nije bilo ni za kruh. Vidjele su to dobre žene pa su po selima skupile živežne namirnice koje bi onda nepoznati  prijatelji kolima dovezli sestrama kao pomoć da se prehrane. Imale su one zemlju, ali nisu imale ni kola niti konje, pa su za uslugu oranja ili prevoza nakupljenih drva išle ljudima raditi na polje. Hrabro su se hrvale sa svim nedaćama podnoseći sve uz molitvu, žrtve i predanje u volju Božju. Od 1955. godine radile su 2 sestre na župi: jedna u službi domaćice, a druga kao sakristanka i orguljašica.

Žalbom su se 1960. godine borile protiv nacionalizacije cijele samostanske zgrade i imanja pa je ipak 1961. riješeno da im ostaje na korištenje dvokatna zgrada (Samostan) i najveći dio obradivog zemljišta.                      U samostansku školsku zgradu već nakon II. svjetskog rata smješten je Đački dom, a poslije daruvarska državna Gimnazija. Kad je Gimnazija preselila u novoizgrađenu zgradu na drugu lokaciju, ova nekadašnja samostanska škola ostavljena je devastirana na daljnje propadanje sve do opasnosti urušavanja nekih dijelova. Samostan nije imao sredstava za njezinu obnovu. 

Centar za socijalni rad u Daruvaru ponudio je 1996. godine Družbi sestara milosrdnica izgradnju nove kuće za samostan u zamjenu za prostore nekadašnje školske zgrade koju bi adaptirali za smještaj starijih i nemoćnih osoba. Projekt je dijelom ostvaren 2004. godine kada je u nekadašnju samostansku školu smješteno 50-tak starijih socijalno ugroženih osoba. U suradnji s upravom Doma, sestre su tim  ljudima prema svojim mogućnostima bile posrednice povezivanja s Bogom i otvorile im slobodan pristup u svoju kapelu za molitvu i svetu misu. U jednom krilu samostanske zgrade sestre su nastavile živjeti i vršiti svoje djelatnosti.

Zbog potrebe proširenja Doma, Grad Daruvar je otkupio zgradu škole i samostana, a uprava Zagrebačke provincije vodila je gradnju ovog manjeg samostana za nastavak djelatnosti sestara milosrdnica u školskom vjeronauku i u župskom pastoralu, a u jednom dijelu novog samostana bit će smješten Internat za djevojke koje iz okolnih mjesta pohađaju srednje škole u gradu.

Svoje služenje crkvi i narodu sestre su prilagođavale prilikama vremena i društva u lijepim i nemilim vremenima. Želimo ovdje nastaviti pružati svjedočanstvo redovničkog života, molitve i rada prožeto karizmom milosrdne ljubavi po primjeru svetog Vinka i svete Lujze.

Zahvaljujemo Bogu za sve dobro i lijepo što su sestre milosrdnice u ovome gradu i u okolici mogle činiti kroz dugu 155-godišnju povijest i što su snagom vjere i ustrajnosti u svom redovničkom staležu uspjele prebroditi razne teškoće i neprilike, a prinesenom žrtvom i molitvom zagovarati pred Gospodinom za nova bolja vremena i nove naraštaje.  

Neka Gospodin svojim blagoslovom ovog samostana vodi, obilnim milostima obogati i na svoju slavu usmjeri sav budući život i djelovanje sestara milosrdnica u Daruvaru.