Vijesti - Proslava Dana posvećenoga života u đakovačkom samostanu

Milosrdne sestre sv. Križa proslavile su Dan posvećenoga života prigodnim klanjanjem 1. veljače u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova, te misom 2. veljače koju je slavio vlč. prof. dr. Stanislav Šota.

Za tu prigodu s. Rastislava pripremila je uvode u liturgijska čitanja, na koje se misnik u propovijedi osvrnuo. Uz čestitke sestrama jubilarkama i svim sestrama koje se ovih dana posebno sjećaju svojih prvih i doživotnih zavjeta, govorio je o samom blagdanu Svijećnice: „Danas je dan kad je Gospodin prikazan u Hramu, volimo reći Svijećnica. Svjetlo na prosvjetljenje naroda. (usp. Lk 2, 32) Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli. (Mt 5, 15) Svi ovdje pred sobom imamo dvije svijeće. Pozvani smo upravo kao osobe posvećenoga života biti vatra koja uistinu svijetli drugima, a utemeljena je na svijeći. I kako je zgodno pjesnik Rajmund Kupareo rekao: Što je tu na oltaru, doli veliki broj usnulih pčela. I zamislimo koliko je pčela moralo umrijeti, nestati, da bismo imali ove dvije svijeće. Vjerujem da osjetite svi poruku. Pozvani smo ne samo na razini našega ovozemaljskog egzistencijalnog života, kako znamo reći: pomalo se gasi svijeća našega života. Nego i u teološkom smislu riječi, na to i Kupareo sam misli kada govori i poziva sve nas kršćane, a napose osobe posvećenoga života, da kad god promatraju ovu svijeću ili svijeće, sjete se kako smo poput našega Gospodina pozvani u potpunosti dati se drugima. I dok se darujemo, druge usrećujemo, dok za druge živimo, dok zaboravljamo sebe, dok u potpunosti isključujemo vlastiti svijet interesa, usredotočeni na Božju volju, koju osluškujemo u svojim molitvama, kada nas Bog poziva na sebedarje, na darivanje do posljednjega bitka“.

Osvrćući se na Dan posvećenog života kao „dan susreta mladosti i starosti“, promatrajući likove iz evanđelja, istaknuo je pitanje: „Mi, koji smo stariji, koliko smo uistinu svjetlo drugima? Koliko smo autentični? Koliko smo uistinu snaga i poticaj?“

Potaknuo je sestre na razmišljanje o Bogu te da budu izložene vječnomu svjetlu, uspoređujući ovaj dan s blagdanom vječnoga svjetla, koje je produžetak slavlja mise: „Pokloniti se i dopustiti da nas preplavi tišina i tajnovita prisutnost, čekati, čeznuti, jednostavno biti s Gospodinom“.

Sestre su u zajednici nastavile obilježavati ovaj dan zahvalnom pjesmom, čestitkama i željom da budu još bliže Gospodinu koji ih je pozvao. Prema svojim mogućnostima, sudjelovale su u večernjoj misi u đakovačkoj katedrali koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.