Vijesti - Proslava sv. Klare u samostanu klarisa u Požegi

Na blagdan sv. Klare, 11. kolovoza, biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s požeškim dijecezanskim i franjevačkim svećenicima predvodio je svečano euharistijsko slavlje u crkvi sestara klarisa u Požegi.

Čestitajući sestrama blagdan njihove svete Majke, kao i braći franjevcima, biskup je podsjetio na činjenicu kako ni 762. godine nakon njezina preminuća ona nije umrla, nego njezin duh živi napose u sestrama koje slijede njenu karizmu. Uime svih nazočnih rekao je kako su se došli radovati zbog Klarine veličine u Isusu Kristu i zbog onoga što je Bog probudio u sestrama te su krenule nasljedovati Klaru u siromaštvu i ljubavi za Isusa. Pozvao je sve da, prikazujući Isusovu žrtvu ljubavi u euharistiji, povjere Pobjedniku nad smrću sve svoje nemoći i nastojanja oko dobra, za osobni boljitak, boljitak Požeške biskupije i cijele domovine.

Na početku homilije biskup je, osim okupljenih Požežana, pozdravio i sve one koji su došli iz Virovitice i Koprivnice, napominjući kako zna razlog njihova dolaska: pružiti potporu sestrama klarisama na blagdan njihove svete Majke. Zahvalio im je za taj plemeniti čin. Tumačeći prvo liturgijsko čitanje iz Knjige proroka Hošee, kazao je da prorok na temelju osobnoga bračnog iskustva i nevjere vlastite žene progavara o zaručničkom odnosu između Boga i njegova naroda, uspostavljen u uzajamnoj savezničkoj vjernosti tijekom pustinjskog hoda iz egipatskog sužanjstva. Istaknuo je kako je pustinja mjesto na kojem nema ništa od čega bi se moglo živjeti, gdje ostaju samo čovjek i Bog te ona potiče na cjelovitu ljudsku oslonjenost i predanje Bogu, na savezničku vjernost koja se s pravom može nazvati zaručništvom. Upozorio je nazočne da bračno zajedništvo opstoji sve dok muž i žena daju prvenstvo jedno drugom i žive jedno za drugoga, a kad postane važnije nešto drugo, ono se raspada. Kazao je da se upravo tako dogodilo sa židovskim narodom koji je postao nevjeran savezu, da Bog na usta proroka Hošee obznanjuje namjeru svoju zaručnicu, izraelski narod povesti u pustinju i progovoriti njegovu srcu te obnoviti savez.

Svako nastojanje oko davanja prvenstva Bogu u svom životu, odbacivanje svega onoga što opterećuje naš odnos s Bogom biskup je nazvao dragocjenim povratkom u pustinju. Kazao je da su to na svoj način u svoje doba ostvarili sveti Franjo i sveta Klara, i mnogi drugi, da u tom smislu možemo nazvati pustinjom i požeški samostan sestara klarisa koje su krenule njihovim stopama te žive i svjedoče zaručništvo Crkve s Isusom Kristom. Biskup je i sve nazočne vjernike potaknuo da se trude oko svoje vlastite pustinje, trenutaka u kojima će biti sami s Bogom, utvrđivati se s obzirom na njegovo prvenstvo u njihovu životu, ulaziti s njime u duboko zajedništvo. Potaknut evanđeoskom slikom o međusobnom odnosu i povezanosti trsa i loze, biskup je upotpunio svoje tumačenje o zaručništva između Krista i Crkve.  

Pri svršetku euharistijskog slavlja, izmolivši molitvu sv. Tereziji Avilskoj u njezinoj Godini, biskup je potaknuo prisutne da upravo s mislima kako je našem ljudskom srcu samo Bog dostatan, pođu sa svetog slavlja. Sestre je ohrabrio neka ne dopuste da u njima oslabi Isus Krist i njihovo opredjeljenje za njega, ustvrdivši kako bi zbog toga i ostali u Crkvi bili slabiji. Zahvalio im je još jednom za svjedočanstvo blizine Bogu te ih preporučio molitvi prisutnih vjernika. Zazivajući Božji blagoslov na sve nazočne, zaželio im je obilje duhovnih plodova po zagovoru svete Klare.