Vijesti - Proslava svetkovine sv. Ivana Bosca u Podsusedu

Prenosimo u cijelosti homiliju zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Dražena Kutleše na blagdan sv. Ivana Bosca u petak 31. siječnja u Župi sv. Ivana Bosca u Podsusedu (Zagreb).

Draga braćo salezijanci, dragi župljani, članovi i prijatelji salezijanske obitelji!

Radujem se što mogu predslaviti ovo euharistijsko slavlje u župi posvećenoj apostolu mladeži, svetom don Ivanu Boscu.

U životu ovog sveca nalazimo isprepletene naizgled suprotstavljene stvarnosti: staroga i novoga, redovitoga i izvanrednoga, stvarnosti i snova, ljudskih napora i Božjih intervencija. Život don Bosca prepun je primjera kako milost usavršava naše naravne darove i sklonosti te ih koristi za ostvarenje Božjeg djela u ovome svijetu. Kada se čovjek preda Bogu u službi izgrađivanja njegova tijela – Crkve, Bog čini sve da naši napori, usklađeni s njegovom voljom, urode plodom.

Don Boscov nas život ohrabruje da naučimo slijediti odvažne snove i prepoznavati u svome srcu ono što nas pokreće. Za don Bosca to je bila duboka tuga zbog propadanja brojnih duša nepoučene i zapuštene mladeži. Njegovi životopisci opisuju san koji je usnuo u dobi od devet godina, a koji se kasnije ponavljao i oblikovao njegov životni i svećenički poziv. U tom je snu vidio sebe na čelu mnoštva dječaka među kojima je proste i psovače htio obratiti grubim opomenama. No, čuo je glas: „Nemoj udarcima, već blagošću“. I u snovima i u zbilji pratila ga je nježna ljubav Presvete Djevice Marije. Ljubav i pobožnost prema njoj usadila mu je njegova majka Margareta od koje je naučio živjeti pod budnim okom nevidljivog, ali posvuda nazočnog Boga koji nas poznaje i ljubi. Povjerenje u Boga, Oca koji sve proviđa za naše najveće dobro, omogućilo je don Boscu da ostane miran usred brojnih teškoća i prepreka koje su pratile ostvarenje njegova poslanja među mladima.

Mnoštvo je pojedinosti koje bismo mogli izdvojiti iz don Boscova života i o kojima bi vrijedilo progovoriti u ovoj prigodi. Zadržimo se na tri točke koje mi se čine posebno važne: poziv i poslanje, don Boscova odgojna metoda te radost i blagost u djelovanju.

1. Poziv i poslanje
Svaka osoba ima svoj jedinstveni poziv i poslanje u kojemu je pozvana darove i talente iskoristiti na veću slavu Božju, a to znači na najbolji mogući način koji nosi zadovoljstvo i radost. Životopisi svetaca svjedoče o različitim putovima na kojima su oni otkrivali što Bog želi od njih. Ispravan odabir životnog poziva i prepoznavanje vlastitog poslanja ključan je dio ljudskog sazrijevanja i ostvarenja. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima govori da nas je Bog predodredio da budemo suobličeni s Kristom (usp. Rim 8,29). To predodređenje prati posve osoban poziv. U Kristovu tijelu, Crkvi, svaki ud ima svoje mjesto. Možda je sveta Mala Terezija najpoznatiji primjer žudnje pobožne duše za primanjem poslanja koje joj je Bog odredio. Ona je, goreći od ljubavi prema Bogu, shvatila da Kristovo Tijelo mora imati srce i to srce koje ljubi, pa je izrekla poznate riječi: „U srcu Crkve bit ću ljubav.“ Ljubav ju je potaknula da izabere najbolji dio i potpuno se preda svom poslanju.

Isto tako, život don Ivana Bosca svjedoči o jasnoći i sigurnosti koju je imao u odabiru svog svećeničkog poziva i poslanja među mladima. Još je za vrijeme pripreme za svećeništvo bio siguran da mu nije mjesto u župi, na službi župnika, nego među mladima. Iako se duboko u pozadini te sigurnosti nalazi san koji je usnio kao devetogodišnjak, don Bosco nije bio sanjar koji lebdi u maštanjima. Naprotiv, s velikom odlučnošću i realizmom suočavao se sa životnim izazovima. Neumorno je ulagao trud u stjecanje znanja i vještina svladavajući sve prepreke koje su se našle na putu plemenitih stremljenja njegove duše. Sve što je radio, činio je na slavu Božju, a Bog je njegovu vjernost u malome nagradio povjeravajući mu veće zadaće.

Dragi mladi, don Boscov život primjer je autentičnog izbora poziva iz kojeg je niklo poslanje. Poslanje u ovom kontekstu znači jedinstvenu zadaću koju je Bog svakome od nas namijenio. Možda vam se ponekad čini teško razlučiti što Bog želi od vas, ali danas vas pozivam da, nadahnuti i don Boscovim primjerom, slijedite plemenite težnje svoga srca. Ne dopustite da njihov plamen ugase životne poteškoće i protivni vjetrovi. Činite to sa svom ozbiljnošću i žarom koji su vam svojstveni.

Sveti Franjo Saleški, duhovni zaštitnik Salezijanske družbe, nudi vrijedan savjet za razlučivanje posebnog poziva i poslanja. U svom poznatom djelu „Uvod u pobožni život“ preporučuje svakoj pobožnoj duši da izabere jednu posebnu vrlinu i da se vježba u njoj ne zanemarujući ostale, ali postavljajući je sebi kao jasan cilj. Mnogi su sveci birali vrline suprotne njihovim prirođenim manama. Oni skloni srdžbi, svjesno su se vježbali u blagosti, oni koji su bili skloni škrtosti u darežljivosti, oni koji su voljeli udobnost u odricanju. Ovaj savjet Franje Saleškog, kojeg je don Bosco izabrao za zaštitnika, govori da ni razlučivanje ni rast u svetosti nisu spontani procesi. Ni u životu don Bosca ništa se nije dogodilo samo od sebe. Ostvarenje njegovih snova zahtijevalo je sav njegov trud, predanost i ustrajnost.

2. Otac i učitelj mladih
Poznato je don Boscovo geslo: „Daj mi duše, drugo uzmi.“ Njegova se briga posebno odnosila na duše djece i mladih. Već u djetinjstvu i mladosti don Bosco je bio duboko potresen psovkom i grubim ponašanjem, čestim pojavama među djecom i mladima njegova vremena. Kasnije je, svetačkom intuicijom, uočio brojne opasnosti koje su prijetile mladima, osobito onima koji su iz sela masovno dolazili u gradove. Prepoznao je i štetne učinke ideja i zakonodavnih inicijativa industrijske revolucije, koje nisu bile naklonjene katoličkom odgoju mladih. Njegova je velika želja bila omogućiti mladima pristup zdravom kršćanskom nauku što se odražavalo i u njegovoj neumornoj brizi za tiskanje jednostavnih knjižica prilagođenih neukima.

Doista, don Bosco nije tek jedan od svetaca koji se bavio odgojem – on je svetost postigao utemeljujući odgojni sustav koji je za krajnji cilj imao spasenje duša. Njegova „preventivna metoda“ temeljila se na nastojanju da se spriječe negativna iskustva koja iscrpljuju mlade i prisiljavaju ih na dugotrajan oporavak. To je metoda pozitivnog odgoja, koja mladima pomaže da rastu iznutra, iz slobode, a ne pod prisilom izvana. Ta je metoda utemeljena na ljubavi koja je dobrostiva, strpljiva, koja svemu vjeruje i sve podnosi.[1]

Promatrajući don Bosca među dječacima koji su ga svakodnevno okruživali, možemo prepoznati njegovo poistovjećenje s Kristom koji govori: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“ (Mk 10,14). Svoju je viziju ostvarivao kroz Oratorij, čiji su stupovi bili euharistija, ispovijed, pobožnost prema Mariji te ljubav prema Crkvi i njezinim pastirima.

Danas se s pravom divimo suvremenosti don Boscovih odgojnih metoda koje njegovi salezijanci i dalje razvijaju. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je ključ njihove uspješnosti, kako u njegovo vrijeme tako i danas, u Božjoj milosti i nadnaravnim motivima, u istoj brizi za spasenje duša i u istoj usmjerenosti k punoj zrelosti ljudske osobe koja za don Bosca nije ništa drugo nego suobličenje s Kristom. Don Boscova odgojna formula – „razum, vjera, ljubaznost“ – ne može funkcionirati ako izostane bilo koja njezina komponenta.

Današnje društvo posvećuje veliku pažnju zaštiti djece, a zakonodavstva mnogih država prilagođena su tom cilju. Ipak, Crkva ne prestaje upozoravati na hitnu potrebu nadilaženja posljedica raskida između evanđelja i kulture, koja marginalizira Kristovu poruku spasenja.[2] Taj se raskid posebno očituje u razumijevanju ljudske osobe i odnosȃ koji čine temelje društva. Svi koji sudjeluju u odgoju moraju imati jasnu svijest o njegovoj krajnjoj svrsi, jer u odgojnom umijeću ciljevi imaju odlučujuću ulogu.[3] Ako je krajnji cilj naših odgojnih napora lišen religiozne dimenzije, oni su osuđeni na neuspjeh.

Dragi roditelji, vaša je odgojna uloga nezamjenjiva. Vi određujete krajnju svrhu odgoja svoje djece i birate sredstva kojim ćete ih dovesti do tog cilja. Od velike je važnosti vaša angažiranost u ostvarivanju prava na izbor škola i programa koji vašoj djeci pomažu da usvoje trajne vrijednosti te nauče razumijevati život i povijest u skladu s otajstvenom dubinom istine o ljudskoj osobi.

U vremenu kad su mnoge obitelji iz različitih razloga izgubile svoju kohezivnu snagu, don Boscova karizma postaje posebno aktualna. Oratoriji i danas mogu biti mjesta iz kojih će izrasti odgovorni i zreli pojedinci, spremni graditi bolje društvo

3. Radost i blagost u djelovanju
Sljedeće što bih želio istaknuti su radost i blagost koje su krasile don Bosca. Iako je od ranog djetinjstva život prema njemu bio surov, don Bosco je uvijek širio radost oko sebe. Tijekom školovanja na njegovu je inicijativu osnovano „Društvo veselja“ u kojemu je bila zabranjena svaka sjeta i svako djelo suprotno Božjem zakonu. Znao je don Bosco da jedina prava žalost, ona koja donosi tjeskobu i turobnost, dolazi od grijeha. Životne tegobe, koliko god bile teške, nisu razlog za žalost kršćanina, nego prilika za još veće pouzdanje u Boga. Za don Bosca, radost je bila plod svjesne odluke i duboke duhovnosti utemeljene na neograničenom povjerenju u Božju dobrotu i ljubav.[4] Don Bosco je želio da klerici budu „nasmiješena dobrota“, kako bi uklonili odstojanje i strogoću koji su tada vladali u njihovim odnosima prema ostalim članovima Božjeg naroda.

Tema radosti i postojanog pouzdanja u nevoljama posebno je aktualna u ovoj jubilejskoj godini koja je posvećena nadi koja ne razočarava. Samo onaj tko je ukorijenjen u Bogu, može biti siguran u pobjedu i tako izbjeći osjećaju poraza „koji nas pretvara u nezadovoljne i razočarane pesimiste namrgođena lica“[5]. Pozvani smo, poput don Bosca, biti ljudi nade i radosna lica pokazivati drugima put.

Blagost je još jedna važna odlika don Boscova karaktera, a s njom je povezana ljubaznost koja je dio njegove formule dobrog odgoja. Don Bosco je zapamtio savjet koji je dobio u snu kao dječak: da neće udarcima, nego blagošću pridobiti dječake i spasiti njihove duše. Blagost mu po svoj prilici nije bila prirođena, već ju je izgrađivao uz pomoć Božje milosti.

Dragi vjernici, blagost i ljubaznost oplemenjuju i pomažu da iz nas i iz drugih izvučemo ono najbolje. Autoritarnost i grubost se nameću kao izražaji varljive nadmoći, ali zapravo odražavaju nepovjerenje u Božju vlast, nedostatak nade i duboku nesigurnost. Porast nasilja i nedostatak ljubaznosti u školama, obiteljima, u privatnom i javnom prostoru ukazuje na duboku ranjivost ljudske duše koja se udaljila od svoga izvora – Boga. Za blagost i ljubaznost trebamo se boriti naravnim i nadnaravnim sredstvima. Don Bosco je bio originalan i suvremen u svom radu s mladima, ali je istodobno s velikom mudrošću prepoznavao važnost tradicionalne kršćanske askeze – svladavanja, molitve i vježbanja u kreposti. Mnoge odlike njegova karaktera kojima se divimo plod su odluke, molitvenih vapaja i marljiva rada na sebi. Iako to možda danas zvuči staromodno, izgradnja karaktera mladih ljudi zahtijeva upravo takav pristup. U tome obitelj ima ključnu ulogu kao kućna Crkva, gdje kršćanski roditelji trebaju biti svjesni svoje nezamjenjive odgojne zadaće.

Dragi roditelji i odgajatelji, učite od don Bosca povezivati tradicionalne kršćanske vrijednosti s novim rješenjima koja traži naše vrijeme kako biste se na kreativan način suočili s teškom obvezom odgoja.

Dragi mladi, neka vas zagovor i primjer svetog don Ivana Bosca ohrabre u ostvarivanju vaših plemenitih snova i težnji. Crkva vas treba, društvo vas treba, naša domovina vas treba. Samo uz vaš entuzijazam, odvažnost i otvorenost vjeri i životu možemo graditi bolju budućnost. Amen.

[1] Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Iuvenum patris o stogodišnjici smrti sv. Ivana Bosca, br. 8.
[2] Usp. Ivan Pavao II., Iuvenum patris, br. 1.
[3] Usp. Ivan Pavao II., Iuvenum patris, br. 16.
[4] Usp. Eugenio Ceria, Don Bosco s Bogom, Zagreb, 2015., str. 59.
[5] Franjo, Evangelii gaudium, br. 85.