Vijesti - Proslava Svijećnice u riječkoj katedrali sv. Vida

Svijećnica, blagdan prikazanja Gospodinova, okupio je u večernjim satima u subotu 1. veljače u riječkoj katedrali sv. Vida redovnice, redovnike i osobe posvećenog života koji su se prisjetili svoje temeljne odluke, da život posvete Bogu. Na Večernjoj i misi sudjelovali su i brojni svećenici, a predvoditelj je bio riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Čestitajući osobama Bogu posvećenog života njihov dan, spomenuo je da je Isus taj koji nadahnjuje i koji je živio tri zavjeta kojega redovnice i redovnici žive.  Isusov cijeli život bio je prikazanje Ocu i zato ovaj blagdan na neki način nadilazi obredno Isusovo prikazanje, jer prikazuje cijeli njegov život, što je vidljivo i u navještaju kojega je starac Šimun dao Mariji (Lk 2,22-40). U spomenutom evanđeoskom ulomku predstavljeno je i prikazanje Isusovih roditelja koji priznaju da nisu njegovi vlasnici, nego da je on Božji, rekao je nadbiskup te u središte svoje propovijedi stavio preostale dvije osobe iz evanđeoskog ulomka, dvije starije osobe: Anu i Šimuna. Evanđelist primjećuje da su to posvećene osobe i kao takve su nadahnuće posvećenim osobama, rekao je propovjednik.

Ističući njihove značajke kao primjere za nasljedovanje, kao prve izdvojio je da „oni vide bolje i više“. „Drugi su vidjeli jedan par s djetetom koji je došao u Hram, a oni su vidjeli više, vidjeli su Mesiju – Krista, vidjeli su ispunjenje Božjih obećanja i spasenje koje se počelo događati. Taj njihov pogled trebale bi imati sve posvećene osobe i njihova zadaća je da nam svojim životom pokazuju ono što se ne vidi, a što bi trebalo biti sada i ovdje, a to je Božje kraljevstvo. Posvećene osobe su znak Božjega kraljevstva koje još nije, ali bi trebalo već biti jer se Crkva ne smije odreći svoje zadaće da barem u sjemenu bude Božje kraljevstvo“, rekao je nadbiskup.

Osnivači redovničkih zajednica, upravo zato jer su vidjeli „više“, vidjeli su Krista ondje gdje ga drugi nisu vidjeli, među siromasima, u napuštenoj djeci o kojoj se nitko nije brinuo, djevojčicama koje su bile marginalizirane samo zbog spola i nisu se smjele školovati i stvarala se socijalna mreža koja je popunjavala ono što društvo nije davalo, rekao je Uzinić. U kontekstu današnjeg aktualnog trenutka, spomenuo je da su i danas upravo posvećene osobe te koje zbog takvog pročišćenog pogleda vide ono što drugi nisu vidjeli – beskućnike, potrebite.

Govoreći o preduvjetima za imati takav pročišćeni pogled, a po uzoru na Šimuna i Anu, kao prve je naveo pravednost i bogobojaznost. „Biti pravedan znači biti onaj koji poštuje Božji zakon, vjerno ga izvršava i trudi se biti usklađen s Božjom voljom. To znači biti dobar čovjek. Bez toga, biti dobar čovjek, ništa ne može biti dobro. Ne može se postati dobar redovnik, dobra redovnica, dobar svećenik, ako prije toga nismo dobri ljudi, istaknuo je propovjednik“, kazao je nadbiskup te dodao da „biti bogobojazan znači biti iskreno pobožan, biti otvoren Bogu i osluškivanju Božje volje, imati povjerenja u Boga i Njegov plan sa svojim narodom i čovječanstvom. To povjerenje je jako bitno u životu posvećenih osoba, nastavio je nadbiskup dodajući da taj odnos s Bogom znači otvorenost Božjoj riječi, osluškivanje te riječi, čitanje i nadahnjivanje Božjom riječi.“

Kao drugu značajku koja se tiče svih posvećenih osoba, a povezuje nas i s Jubilarnom godinom, propovjednik je naveo iščekivanje Izraelove utjehe. „Ona je znak da su Ana i Šimun ljudi nade i povjerenja u ostvarenje obećanja koje je Bog dao svome narodu. Kada svi drugi gube povjerenje i kad se dogodi vrijeme beznađa, posvećene osobe ne smiju izgubiti nadu. Po uzoru na Šimuna i Anu, posvećene osobe postaju čuvari vjere koja je povjerenje i nade koja ne razočarava. Da bismo mogli imati pravi pogled moramo biti ljudi nade“, istaknuo je nadbiskup.

Na kraju, kao treće, istaknuo je prisutnost Duha Svetoga. „Šimun i Ana surađuju s njim, on ih nadahnjuje i usmjerava njihove korake, potiče njihove izbore. Djelovanje Duha Svetoga osobama posvećenoga života omogućuje da se ne okreću natrag žaleći za onim što je prošlo. On im omogućava da na pravi način vide ono što je sada, da znaju čitati znakove vremena. Redovničke zajednice nastale su upravo iz te sposobnosti – znati čitati znakove vremena. A potom – biti usmjereni prema budućnosti, vidjeti dalje od onog što je sada, vidjeti ono što dolazi nakon toga. U tom smislu, nadbiskup je spomenuo logiku pšeničnog zrna koje je bačeno u zemlju i naš pogled na ono što će to zrno dati: na žetvu, pšenicu, i na kraju krajeva kruh“, kazao je.

Osvrćući se na Šimunovu gestu primanja Isusa u ruke, istaknuo je da Krista najprije trebamo primiti u vlastite ruke, u vlastiti život, kako bismo ga mogli dati drugima. „Posvećeni život znači najprije sebe otvoriti za Krista, kako bismo onda tog Krista mogli darovati drugima. Šimun prima Krista iz Marijinih ruku i vraća ga Mariji, koju možemo promatrati kao sliku izraelskog naroda i sliku Crkve. Duh Sveti Šimuna uči da zna da je samo sluga onog plana koji Bog ima s njim. To je važno za posvećene osobe, da smo samo sluge i da to naše biti sluge znači biti uključeni u Gospodinov plan i njegovo poslanje. Kada smo svjesni da smo samo sluge, kada ne mislimo da smo mi u centru, lako je umirati i umrijeti i nemamo nostalgiju za onim što je bilo, nego ovo sada možemo živjeti s radošću, bez obzira na to što stvari možda nisu onakvima kakvima smo mislili da će biti. No, ako dopustimo Bogu, On će nas uvijek pozitivno iznenaditi“, potaknuo je okupljene.

„Duh Sveti Šimunu je pomogao prošiti pogled“, rekao je nadbiskup pojašnjavajući da je „Šimun bio patriota, volio je svoj narod i u Isusu vidio slavu izraelskog naroda, ali nije bio nacionalista, nije bio isključiv. To je važna poruka i za nas kada nacija postane važnija od vjere. Važno je ljubiti svoj narod, ali moramo voditi računa da ta ljubav nije isključiva i da u njoj ima mjesta za druge“, istaknuo je nadbiskup.

Zaključujući, spomenuo je poruku Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života i Hrvatske redovničke konferencije za Dan posvećenog života. U njoj se promišlja o jubilejskom oprostu kao o povratku izvorima i u tome vide povlaštenu prigodu za milosni, pokajnički, praštajući, zahvalni pogled za prijeđeni povijesni hod. „To je nešto poput Šimunova pogleda u njegovom hvalospjevu, za obnovu i osvježenje na čistom izvoru evanđelja na kojemu se nadahnjivali i osnivači vaših zajednica. To je način na koji možemo opet postati značajni i autentični, a time i sposobni, bez obzira koliko stari i maleni, sa Šimunom i Anom hvaliti Boga i svima koji žele čuti, riječima i životom radosno govoriti o Isusu, a posvećeni život jest govor u našem vremenu o Isusu i njegovoj ljubavi prema nama“, zaključio je riječki nadbiskup.

Nakon završnog blagoslova, vjernici su, predvođeni nadbiskupom Uzinićem, tradicionalno obišli oltar Čudotvornog raspela.