Vijesti - Proslavljen Dan provincije sv. Jeronima u Istri u Dalmaciji

Dan Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri svečano je proslavljen u srijedu 28. rujna 2022. u Samostanu sv. Frane u Zadru.

Dan provincije je nakon više godina okupio braću u zajedništvu koje je bilo obogaćeno prikladnim programom.

Okupljanje braće i pozdrav provincijskog ministra

Proslava je počela okupljanjem braće koja su pristizala iz čitave provincije. Nakon kratkog međusobnog pozdravljanja uslijedio je nastavak susreta u kapitularnoj dvorani Samostana sv. Frane gdje su braća imala priliku poslušati prigodno predavanje dr. sc. fra Ante Vučkovića.

Prije samog predavanja, okupljenu braću pozdravio je provincijski ministar fra Tomislav Šanko te je susret započeo molitvom zazivajući Božji blagoslov nad prisutnom braćom. Uvodnu je riječ provincijalni ministar započeo obraćanjem braći iskazujući zadovoljstvo kako su unatoč brojnim obavezama uspjeli doći na proslavu Dana Provincije.

Pozdravio je predavača dr. sc. fra Antu Vučkovića te je uz njega pozdravio i novoimenovanog Generalnog delegata fra Domagoja Runju kojemu je povjerena odgovorna služba u procesu restrukturiranja provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru s Hrvatskom franjevačkom provincijom sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Predavanje dr. sc. fra Ante Vučkovića

Nakon uvodnog govora provincijala Šanka, uslijedilo je predavanje o. Vučkovića koji najprije zahvalio provincijalu za poziv te je uveo u temu predavanja. Istaknuo je da je odlučio govoriti o emotivnosti, odnosno emotivnom stanju, isključujući od same emotivnosti psihološke aspekte.

Najprije je spomenuo zapadno razumijevanje emotivnosti u ljudskom životu. Naveo je problematiku opreke koja se javlja između samih emocija i razuma koji predstavljaju dvije najvažnije sile u čovjeku. O razumu je istaknuo kako on treba upravljati čovjekom te da u „čovjeku postoji i neka sila koja je više manje divlja, neukroćena, iracionalna i  suprotna razumu“, ističući to kao prvu sliku koja dolazi još iz Grčke i njihove filozofije budući da su Grci smatrali emocije ozbiljnom prijetnjom za život te da su za to imali ozbiljan razlog. Grčki cilj bio je zadobiti gospodstvo nad emocijama.

Predavač je istaknuo primjer ovisnika o alkoholu koji pokazuje da on kao takav zapravo nije gospodar svoga života te da njime gospodari alkohol. Tako izgleda i čovjek pod jakim emocijama.

Uvijek je naš najveći strah bio kako sačuvati slobodu da ne bismo primjerice bijesu dopustili da zavlada našim životom i da tako izgubimo kontrolu nad sobom. Predavač je istaknuo ključni problem grčke filozofije koja se oslanja na pitanje kako se može vladati emocijama i kako izvježbati sebe da se bude gospodar sebe. Takve se vježbe nazivaju duhovnim vježbama.

Povezujući oblik duhovnih vježbi kakav je poznat danas, fra Ante je istaknuo da one ne vježbaju ništa jer su se pretvorile u silne nagovore upravo zato što je čitava problematika svedena na naše nepoznavanje dubina tih vježbi. Budući da ne znamo što bismo vježbali, pokazuje da mi ne doživljavamo emocije kao silu koja nam smeta u životu, kako su je doživljavali sami Grci – upozorio je.

Fra Ante je istaknuo pozitivne i negativne emocije po uzoru na nizozemskog filozofa Spinozu koji je otkrio da „pozitivne emocije otvaraju sve izvore životnosti u čovjeku, dok negativne emocije zatvaraju u život“. Naveo je primjer kako netko tko je pod utjecajem negativnih emocija nema snagu nešto dati, dok je kod pozitivnih emocija posve drugačije, tada svatko daje sve od sebe. Spomenuo je i zahtjev moralnosti kod Kanta da moralnost mora biti autonomna, što znači da se mora biti gospodar svojih emocija, a svakog puta kada emocije vladaju nad osobom, tada je riječ o heteronomnoj gdje nema moralnosti koja se gubi onda kada čovjek nije onaj koji gospodari.

Govoreći dalje o emocijama istaknuo je da one vode u imaginarni svijet gdje se doživljavaju jake emocije, a u svakodnevnom životu postoje jako plitke emocije, što evidentno pokazuje siromaštvo u emocijama. Zapadna kultura potiče na traženje odgovora gdje se mogu naći jake emocije koje se ne može pronaći u svakodnevnom životu. Naveo je primjer romana, kina, televizije, društvenih mreža i sporta kao mjesta bijega i istovremenog traženja jakih emocija.

Na tragu toga, predavač je nastavio riječ o „štimungu“ i uglađenosti, odnosno osobnom emotivnom stanju. Istaknuo je da to stanje otvara vlastiti svijet te je zaključio da svatko svijet, dakle stvari u svijetu, druge ljude, sebe same, pa i odnos s Bogom razumije sukladno emotivnom stanju u kojem se nalazi. „Svijet sretnog čovjeka nije isti svijet nesretnog čovjeka. Svijet sretnog fratra i svijet tužnog fratra nije isti. Emotivno stanje ima moć obojiti svijet i to čitavi svijet. To je temelj da emocije daju kompletni ton svemu što mi jesmo u svim našim odnosima.“

Govoreći o emotivnom stanju pojedinca, istaknuo je da se onoga trenutka kada se spozna koja emocija vlada u međusobnim odnosima, u zajednicama, može bolje razumjeti i što se događa. Kada se ne razumije emotivno stanje nekoga, tada se ne može razumjeti što se zbiljski događa s njime.

Istaknuo je i elementarno pitanje jedne zajednice koja sebe treba znati zapitati kako joj je kao zajednici i što prevladava kao emotivno stanje zajednice i kako bi ga se moglo imenovati. Nabrojio je i neke primjere: radost, tugu, zadovoljstvo, oduševljenje, osjećaj težine, bijes, ljutnju, srdžbu, ili kako se netko osjeća u zajednici osamljeno, nepriznato, povrijeđeno, neviđeno ili prihvaćeno, hvaljeno, dobrodošlo.

Istaknuo je i evanđeosko pravilo, radovati se s radosnima i tugovati sa žalosnima. Svaka zajednica očekuje da se članovi usklade s onim što prevladava u zajednici. Ako se netko ne može radovati s radošću drugih tada nešto nije u redu ili ako se ne može tugovati s drugima pokazuje neusklađenost i izostanak štimunga u samoj zajednici.

Često su naše zajednice raštimane i to se očituje u tome kada je netko tužan da se nitko ne usklađuje s njime i da ne prepoznaje njegovu tugu. Netko je možda radostan, a to nitko nije primijetio. U tome se očituje raštimanost zajednice u kojoj nedostaje usklađenost. Ovo očituje elementarno evanđeosko pravilo koje pokazuje našu spremnost da se uvijek iznova radujemo s radosnima ili plačemo sa zaplakanima. Usklađivanje emotivnog stanja preduvjet je za skladan bratski život u svakoj zajednici. Svatko može i treba sebe preispitati koliko mi zajednički radimo na tome da se ovakvo pravilo počne vršiti u našim zajednicama. Ako ne otkrijemo što se događa u životu drugoga, mi ga nećemo moći razumjeti – zaključio je fra Ante.

Navodeći mnoge emocije s kojima se svakodnevno susreću te potkrjepljujući svaku od njih primjerom; predavač je istaknuo emotivno stanje dosade ili stanje duboke dosade. „Dosada je sjajan fenomen. To je emotivno stanje koje može zahvatiti pojedinca i grupu u takvom stanju gdje ništa u svijetu ne može privući našu pozornost.“

Fra Ante je nastavio govor o dubokoj dosadi koja je duboko skrivena u ljudima te ju nije lako prepoznati budući da se skriva u dubinama pojedinca.

Prema zapadnjačkom shvaćanju, dosadu je nemoguće prepoznati susrećući se s njome jer je ekstremno teško; upravo zato što smo mi, uvjetovani našom kulturom, iznjedrili toliko načina koji nam omogućuju da pobjegnemo od tolike dosade koja zahvaća naš svakodnevni život – poručio je.

Naveo je nekoliko primjera ističući medije, priče, igre, razbibrige. Upitao je prisutnu braću: „Što je to toliko strašno u dosadi da bježimo od nje i da se ne možemo susresti s njom?“, argumentirajući da je Zapad stvorio industriju zabave koja nadomješta praznine u s kojima se ljudi nemaju hrabrosti suočiti, pa ni s dosadom, na kraju krajeva.

Istaknuo je problem imperativa zabave koji bitno zahtjeva da se nužno mora biti zabavan ili da nešto iznova zabavlja. Za primjer je istaknuo nekontrolirano korištenje televizije koja, ako nije zabavna, u smislu programa, lako prebacimo na druge. Na primjeru škole, istaknuo je da svaki nastavnik treba znati zabaviti djecu jer inače nije dobar nastavnik. Na fakultetima slična stvar, ako predavači nisu zabavni, neslušljivi su.

Po pitanju Crkve istaknuo je da „mnogi ljudi smatraju glavnim imperativom da ih znamo zabaviti i da im ne bude dosadno jer im je glavni prigovor nedolaska u Crkvu upravo taj da im je dosadno. Dosada tako predstavlja zmaja koji prijeti, kojega ja ne mogu izbjeći i kojega ne mogu pogledati u oči.“ Na koncu je istaknuo i rezultat svega navedenog da ondje gdje izostaje zabave, nema ni pozornosti.

Spomenuo je drugu stranu dosade, onu pozitivnu s kojom bi se svi trebali suočiti. Iza svake dosade svijetli „prostor za kontemplaciju te da dosadu možemo pobijediti ako joj se izložimo te kroz nju otkrijemo da postoji drukčiji način odnosa prema vremenu i svijetu“, dodao je fra Ante.

Po pitanju raspršene pozornosti spomenuo je multitasking i kako su time uvjetovani uvijek iznova paziti na mobitele, poruke, e-poštu, novosti na televiziji i sve ono što se događa u kući. Usporedio je da se tako živi u regresu jer životinje zapravo žive multitasking, ističući primjer zvijeri. Ona istovremeno mora paziti i na plijen i na mladunčad i na opasnost koja prijeti u blizini. To životinje tjera da ne mogu kontemplirati jer su stalno u stresnom stanju u kojemu moraju paziti na sve ostalo. Upitao je prisutne gdje onda zapravo čovjek može rasti. Odgovorio je da to moguće ondje gdje se iz raspršene pozornosti sabere na ono što mu je važno.

Pozvani smo izabrati vrijeme za kontemplaciju, za odnos koji nam je važan. Samo čovjek može izabrati predmet kontemplacije, izabrati odnos koji mu je važan. Ondje gdje smo izgubili potrebu pronaći vremena za izgrađivanje odnosa s Bogom, drugim, sa sobom i svijetom – kazao je predavač.

Istaknuo je i da „kontemplacija nije ništa drugo, doli vrijeme koje ja poklanjam nekom predmetu, nekom odnosu, nekoj osobi da se pokaže samim onakvim kakvim jest“.

Završavajući predavanje, fra Ante je zaključio da je svako otvaranje prema vremenu emotivno obojeno i zato je važno uvijek iznova preispitati se o emocijama koje vladaju čovjekom te koje emotivno stanje predstavlja vlastito normalno stanje.

Kakva stanja prevladavaju u našim zajednicama, provinciji, u Crkvi u Hrvatskoj, u društvu – to su ključna pitanja iza kojih stoje odgovori koji mogu pomoći da se bolje uvidi vlastito stanje i da se u skladu s njima odvaži učiniti ispravne korake koji će pomoći da se izdigne iz trenutnog stanja i krene dalje – poručio je fra Ante.

Vrijeme rasprave

Nakon predavanja, provincijal Šanko pozvao je braću da postave pitanja predavaču i generalnom delegatu fra Domagoju Runji. Najprije se obratio fra Domagoj Runje obrazlažući koja je njegova zadaća u procesu restrukturiranja dviju provincija; da je njegova dužnost pratiti čitav proces i izvještavati generalnog ministra.

Uz to, dužan je dvaput godišnje napisati izvještaj o koordinacijama koje uključuju provincijale i vikare Franjevačke provincije sv. Jeronima i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Spomenuo je i izvanredni Kapitul zagrebačke provincije koji se odnosi na njihovo prihvaćanje odluke da se započne proces restrukturiranja te je napomenuo je da je to proces koji će trajati do 2025. godine.

Pozvao je prisutnu braću da mogu s njime i osobno razgovarati te da se stavlja na raspolaganje provincijskoj zajednici.

Braća su postavila nekoliko pitanja, a po završetku rasprave uslijedila je svečana misa.

Svečano misno slavlje

Misu je predslavio zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić u zajedništvu s provincijalom Šankom, gvardijanom Samostana sv. Frane u Zadru fra Stipom Nosićem, generalnim delegatom o. Runjom, propovjednikom o. Vučkovićem te okupljenom braćom iz provincije.

Asistirali su bogoslovi zadarske provincije kojima se ove godine po prvi put pridružio i bogoslov prve godine fra Antonio Bašić. Sviranje i pjevanje predvodila je č. s. Beatrica Bakić, pastoralna suradnica Župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici.

Na početku slavlja, prisutnu braću pozdravio je gvardijan Nosić te posebno izrazio dobrodošlicu i zahvalu mons. Zgrabliću što se odazvao na poziv da predslavi misu i svojom prisutnošću obogati njihovo zajedništvo.

Nakon naviještene Božje Riječi, propovijedao je fra Ante Vučković. Oslanjajući se na evanđeoski odlomak, posvijestio je braći da je naviješteni evanđeoski odlomak svojevrsni odgovor na pitanja njihove provincijske zajednice. Istaknuo je u čemu je njihova muka u traženju Božjih odgovora, otkrivajući tako Božju brigu za ljude, onu nježnu brigu za konkretno življenje čovjeka.

Svakog puta kada se susretne s nekim teškim životnim pitanjima koji se mogu odnositi ili na pojedinca ili život zajednice, općenito je važno vratiti se na početak. Fra Ante je izdvojio tri poziva iz evanđeoskog odlomka.

Za prvi slučaj poziva izdvojio je kako je netko bezimeni dok je Isus prolazio rekao da će ga pratiti kamo god Isus pošao. „Nije ga Isus zvao. On zove sam sebe.“ Tako je sve prisutne pozvao na hrabrost razlučivanja Božjeg poziva od vlastitih. Oslonio se je na važnost Isusovog slikovitog odgovora koji se odnosi na Isusov odgovor da nema gdje glavu nasloniti dok ptice imaju svoje gnijezdo, a lisice jazbine. Opisujući tu Isusovu sliku, fra Ante je istaknuo da su „jazbine i gnijezdo slike majke, zaštićeno područje u kojemu je nekome dobro i toplo. Zaštićen od ugroze izvana. Poziv za Isusom traži da se presiječe pupčana vrpca djeteta koje se rodi jer ako dijete želi biti slobodno, mora ga se odsjeći od majke“, dodavši da drugog puta nema. Napomenuo je da će u životu često morati presjeći tu pupčanu vrpcu da bi se odvojili od svojih sigurnih gnijezda i svojih sigurnosnih jazbina i nepodijeljeno nasljedovati Krista. Ako se to ne dogodi, to će značiti da sam sebe uvodim u neki vlastiti uređeni svijet. Nadovezujući se na Dan provincije, spomenuo je da u tom odlomku nazire zavjet siromaštva uz pitanje, jesu li braća spremna poput apostola sve ostaviti i poći za Isusom.

Nastavljajući se na evanđeoski odlomak, fra Ante izdvaja drugog pozvanog kojeg je Isus pozvao, ali ovaj nije odmah sve ostavio zbog zakonske obveze da pokopa oca. Krist stoji između pozvanog i zakona. Fra Ante je analizirajući drugoga pozvanog, istaknuo da Krist ulazi „gdje je najdublja ljudska veza i najdublja veza sina prema ocu i tu stavlja razliku između posluha zakonu i posluha Njemu“. Istaknuo je zavjet poslušnosti koji označuje uređivanje vlastitog odnosa s Bogom koji je iznad zakona i koji iznova poziva.

Potom je istaknuo i trećega pozvanog koji ima svoj društveni ugled, pozivajući braću da budu hrabra odsjeći ono što smatraju da su izgradili svojim ugledom da se tako suoče sa svojim stvarnim ja. Tako je istaknuo zavjet čistoće naglašavajući da se on „odnosi na naše ljudske odnose. Onda kada mi pobrkamo odnos s Bogom i s ljudima mislimo nečisto i činimo sve protiv čistoće.“

Spomenuo je nečistoću koja je bitno vezana uz ljudske odnose. Svakog puta kada pobrkamo svoje uloge mi smo u nečistim odnosima te smo prema ovim trima pozivima i sami pozvani prepoznati vlastite klimavosti i vlastite šepavosti – ustvrdio je.

Istaknuo je da je Bog, bez obzira na nečije manjkavosti, onaj koji poziva te da je naviještanje njegove riječi najvažnije, a sve ostale životne veze moraju ići u drugi plan u odnosu na Božji poziv. Poručio im je da su pozvani najprije slijediti Krista, a sve ostalo mora biti podređeno samome Bogu.

Nakon popričesne molitve, mons. Zgrablić izmolio je posvetnu molitvu sv. Jeronimu kod oltara sv. Jeronima na kojemu se zbog same svečanosti nalazila i relikvija sv. Jeronima.

Po završetku posvetne molitve, obratio se i provincijal Šanko koji je zahvalio predslavitelju, propovjedniku i svima koji su pomogli oko organizacije samoga slavlja.

Prije blagoslova mons. Zgrablić istaknuo je da se raduje tom susretu s braćom te da će nastaviti suradnju.

Fratri su druženje nastavili za bratskim stolom u samostanskoj blagovaonici.