Vijesti - Proslavljena svetkovina sv. Klare i prvi zavjeti s. M. Frančeske od Uskrsnuća Gospodinova

U samostanskoj crkvi sestara klarisa u Zagrebu u četvrtak, 11. kolovoza svečano je proslavljena svetkovina sv. Klare Asiške. Svečanost je bila tim veća, jer je svoje prve zavjete položila s. M. Frančeska od Uskrsnuća Gospodinova (Ljubica Grgić), koja je u samostan ušla u zreloj dobi kao udovica i majka odrasle djece.

Euharistijsko slavlje predvodio je biskup Željeznog Egidije Živković u koncelebraciji s provincijalom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilijom Vrdoljakom i više svećenika te provincije, te župnim vikarom u župi sv. Antuna Padovanskoga fra Josipom Ivanovićem, OFMConv., na čijem se području samostan klarisa nalazi.

Pozdravnu riječ predvoditelju slavlja uputila je opatica s. Tarzicija Čičmak. Biskupu Živkoviću zahvalila je na odazivu, te mu čestitala jubilej 1700 godine rođenja sv. Martina, zaštitnika  biskupije Željezno. Sv. Martin.

Uvodeći u slavlje, biskup Živković je čestitao sestrama klarisama blagdan utemeljiteljice,  a sve potaknuo na molitvu za nova duhovna i redovnička zvanja, posebno zvanja za ovu  redovničku zajednicu. Posebno pak je pozdravio s. M. Frančesku, te izrazio radost da je mogao odgovoriti na molbu predvođenja ove mise, i da u ime Crkve primi njezino zavjetovanje. Izrekao je radost prijateljskog ozračja, jer je s. Frančesku upoznao u Beču, a u Beču je niz godina kao župnik hrvatske misije djelovao i sadašnji provincijal fra Ilija. Na početku mise, vjernike je pozvao i na molitvu za mir „u ovom nemirnom svijetu“.

Na početku propovijedi biskup Živković postavio je prisutnima pitanje, poznaju li bratu Nikolu iz Švicarske. Pojasnio je, kako je on zapravo više poznat na njemačkom govornom području, kao Bruder Klaus von Flüe, tj. brat Nikola iz Flüe. Kratko ga predstavljajući, rekao je, kako je ovaj svetac živio prije šesto godina, bio je u braku, imao je ženu i djecu, imao je dobar položaj. Ljudi su mu se često obraćali za savjet. U njegovo vrijeme u Švicarskoj se ratovalo između pojedinih kantona, a upravo je on bio čovjek pomirenja, posrednik mira. Nakon završene službe, u dogovoru s obitelji ostavio je sve, i nastavio pustinjački živjeti do kraja života. Živeći pustinjački dvadeset godina postao je  veliki asketa, veliki molitelj, i zapravo veliki čovjek kojemu su dolazili ne samo obični ljudi, nego i duhovni voditelji Crkve onoga vremena, ali isto i politički vrh Švicarske da ga mole za savjet. Danas je nacionalni svetac Švicarske, i simbol mira i pomirenja.

Zašto vam ovo danas kažem? Zato jer naša sestra koja će za nekoliko položiti privremene zavjete ima slični životni put kao brat Nikola, rekao je propovjednik, te nastavio „želio bi ukazati njoj i svima nama na tri poruke ove svete mise zavjetovanja. Naime, pustinjačka sobica u kojoj je živio sv. Nikola imala je tri prozora. Kroz prvi prozor je gledao na put kojim je došao do samostana. To je bio njegov put prošlosti.“ No, podsjetio je, da i mi kroz taj prozor možemo vidjeti naš dosadašnji životni put, kao i put naše sestre. „Taj prozor neka nas podsjeća na našu prošlost, na sve ono što smo doživjeli do danas. Danas trebamo biti Bogu zahvalni: zahvalni za dar života,  posebno pak za dar poziva. Svatko od nas ima razloga biti Bogu zahvalan za svoj dosadašnji životni put, za sve visine i doline, za sve lijepe putove, ali i one teške, iskrivljene putove. Danas zajedno sa sestrom Bogu zahvaljujemo na svemu što je on njoj darovao: roditelje, za mnogobrojnu braću, pokojnog supruga, djecu, obitelj, i za sve ono što je mogla njima darovati. Zahvaljujemo za sve što je do sada proživjela u Hrvatskoj, ali i na godine u Beču gdje je živjela i radila, i gdje je prvi puta došla u dodir sa franjevačkom obitelji i s franjevačkom duhovnošću. Zahvaljujemo Bogu za sve ljude na njezinu putu koji su joj pomagali, ali i one koji nama danas pomažu da mi možemo ići našim putem, da možemo živjeti nas poziv bili to naši živi ili pokojni roditelji, braća, svećenici, bili odgojitelji, bili prijatelji, svi oni koji nam dan za danom pomažu, koji se za nas brinu, ili za nas mole“.  

Nadalje je pojasnio na pogled kojeg je brat Nikola imao s drugog prozora „on je pokazao daljnji put od pustinjačke ćelije prema kraju doline“. Pojasnio je kako je taj put bio nepoznat, tajanstven, vodio je u budućnost.

Kroz taj prozor vidim put našega života koji  ide prema nekom cilju. Mi smo na tom putu hodočasnici, i mi idemo prema tome cilju, naš cilj je Bog, rekao je, te propovjednik te dodao „naš život ima onda smisla, ako ga ispunimo radošću, ako imamo veselje, ako imamo nešto za što živimo, ako nešto u našem životu ostvarimo. Ali dobro znamo da za to treba i svaki dan živjeti, a kako možemo postati sretni? U ovoj svetoj Godini milosrđa, odgovorio bi s papom Franjom 'da mi kršćani postanemo sretni ako živimo i ostvarimo djela milosrđa'“. Naglasio je, kako znamo da nije lako djela milosrđa provoditi u svakodnevnom životu, no ta djela milosrđa nas mogu učiniti milosrdnima, „da drugome čovjeku kažem 'ti si mi važan, ti si jedan od nas, o tebi govorim dobro, ne loše, želim proći komadić puta zajedno da te podržim, želim čuti tvoju radost i tvoju žalost, pohađam te, imam vremena za tebe,  dijelim s tobom radost i žalost, molim za tebe. Ako ovo živimo, ako se trudimo u našem životu ovo ostvariti, onda je naš život ispunjen, onda smo sretni i radosti. Znam da nećemo moći odmah sve ispuniti, znam da ćemo opet pasti i da imamo naše nedostatke, mane i slabosti, ali imajmo pred očima da smo kao kršćani pozvani biti ljudi milosrđa“.

Na kraju je pojasnio i što je brat Nikola vidio kroz treći prozor. „Bio mu je to najdraži prozor. S toga prozora gledao je ravno na oltar kapelice na kojem se slavila misa. Gledao je na raspeloi dvadeset godina  se hranio euharistijom. S toga pogleda crpio je snagu za svoj život. Draga s. M. Franšeka, i vi sada u vašem životu gledate na oltar. Vi se klanjate Gospodinu u Oltarskom sakramentu i vi se Njegom riječju, ali i Njegovim sakramentom hranite, i od te hrane živite. Jača vas pogled na raspetog i uskrslog Gospodina, on je Vaš život, za Njega ste Vi sve ostavili, da Njega nasljedujete i da Njegovim putem krenete. Stoga, neka vas euharistija kojom se dan za danom hranite i pogled na raspetog i uskrslog Gospodina jača, bude utjeha, pomoć i orijentacija posebno u danima kada je teško, kada dođu napasti, kada možda doživite pustinju“.

Vjernicima je biskup Živković posvijestio da je to i naš put. „Hranimo se Božjom riječju i Svetom euharistijom. Neka i na pogled uvijek nanovo bude uprt prema Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, jer taj će nam pogled pomoći da i mi možemo sve ono što se nama u životu dogodi prihvatiti i nositi, i tako doći do cilja“.

Na kraju propovijedi je podsjetio kako se sestre klarise klanjanju pred Presvetim i mole za nas sve, za našu Crkvu, za naše obitelji, za  redovničke zajednice, ali i za  župske zajednice i za   cijelo društvo.

Danas trebamo takve osobe koje su spremne za druge moliti, jer u našim obiteljima i našem osobnom životu molitva često nedostaje. I kad nemamo vremena moliti, znamo da uvijek netko za nas moli. Gledajmo danas na uzor sv. Oca Franje i sv. Majke Klare i uvijek se ponovno podsjećajmo na tri prozora: na prvi prozor da zahvalno gledamo na prošlost, da puni ufanja gledamo u budućnost, i da u toj našoj sadašnjosti ostvarimo djela milosrđa, i da nikad ne zaboravimo u našem kršćanskom hodu uvijek se hraniti euharistijskom, te da pogled uvijek usmjerimo prema Kristu raspetom i uskrslom, rekao je na kraju propovijedi biskup Živković.

Nakon propovijedi uslijedio je sam čin zavjetovanja, nakon čega je s. M. Frančeska dobila veo, pravila Siromašnih sestara sv. Klare i raspelo.

Na kraju mise, riječ zahvale je u ime sestarske zajednice uputila s. Tarzicija, te rekla „nastavit ćemo njegovati našu povezanost uzajamnom molitvom i izmjenom duhovnih dobara, onako kako su pape i biskupi uvijek očekivali od sv. Klare i njezinih sestara“. U znak sjećanja na ovaj događaj s. Frančeska izradila je svijeću s figurom sv. Klare koja drži pokaznicu, te ju poklonila biskupu Živkoviću da gori u njegovoj kapeli i podsjeća ga na  molitvenu povezanost. U ovoj prigodi s. Tarzicija je pozvala biskupa, da i za tri godine ponovno pohodi ovu zajednicu, o svečanim zavjetima.

Prije blagoslova biskup Živković je čestitao s. M. Frančeski, te joj poželio da ustraje, te izrazio nadu ponovnog susreta za tri godine.

Vjernike je pozvao „molite za nju i za sve nas“. Zahvalio je franjevačkoj obitelji koja njeguje molitveno zajedništvo, te potaknuo da još jaču molitvu koja je potrebna posebno našim obiteljima. „Ja ću vas nositi u svom srcu i za vas moliti, i ja vas molim da i vi moju službu, moje djelovanje uključite u vašu molitvu.  Velika hvala, ili kako se u Gradišču kaže 'hvala i Bog plati'“.

Misi su uz mnogobrojne članove franjevačke obitelji, posebice onih Trećega reda, nazočile i redovnice različitih redovničkih zajednica, kao i obitelj, rodbina i prijatelji s. M. Frančeske.

Pjevanjem je slavlje uveličao združeni zbor franjevačkih bogoslova i zbor sv. Klare, te sestre klarise, dok je Pjesmu stvorova otpjevao fra Miroslav Petrac.

Nakon mise proslava je nastavljena oko zajedničkog stola.