Vijesti - RAZGOVOR Dr. don Ivan Bodrožić: Benediktinci su prvi preporoditelji Europe

Profesor patrologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i u Zagrebu dr. don Ivan Bodrožić, u razgovoru za Informativnu katoličku agenciju (IKA) pojasnio je povod organiziranja i kontekst značaja poruka s međunarodnog znanstvenog skupa "Vrijeme, prostor i duhovnost: benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe" koji je 17. rujna održan na Sveučilištu u Zadru.

Dr. Bodrožić, idejni pokretač održavanja toga skupa, bio je i predsjednik organizacijskog odbora skupa u čijem su sastavu bili i s. Anastazija Čizmin, Zdenko Dundović, Elvis Ražov, Josip Faričić i Ante Uglešić.

Povod održavanju simpozija je 11 stoljeća postojanja ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru (920.-2020.). Ta je činjenica stavljena u širi narodni i crkveni kontekst prisutnosti benediktinaca u Hrvatskoj. Uostalom, prvi Papin izaslanik Hrvatima bio je benediktinac, opat Martin (640. – 642.).

Benediktinci su u Hrvatskoj prisutni i prije benediktinki sv. Marije?
“Oni su bili tu i prije Hrvata, s nama Hrvatima počinju kontakte u 7. st. U 9. st., u doba Trpimira, benediktinci su na njegovom dvoru, postoje klesarske radionice. U 9. st. prisutni su već vrlo snažno na našem području. A ženski ogranak benediktinki polazi od 10. st. i tako se to dalje širi”, rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši kako je “doista potrebno biti zahvalan za toliku njihovu prisutnost duhovne naravi, koja je pomagala izgradnji društva, naroda i cijele Europe”.

“Sv. Benedikt po tome i je zaštitnik Europe, baš zato što je on kao monah uspijevao dati dovoljno unutarnjeg poticaja, organizira, kasnije dolaze njegovi monasi, žive na tragu njegovog Pravila te obnavljaju lice zemlje i ovih područja koja su bila devastirana padom Rimskog carstva, provalama barbara, ratovima koji su bili između Istoka i Zapada, bilo je puno nevolja”, mišljenja je dr. Bodrožić.

Naglasivši da su benediktinci “dali novi ton, novu viziju današnjoj Europi”, istaknuo je kako nije slučajnost da je upravo sv. Benedikt bio proglašen i zaštitnikom Europe.

To pokazuje kako je Hrvatska bila dijelom ondašnjih i duhovnih gibanja, u razvoju duhovnosti i kulture…
“Da, bili smo dio svijeta. To i jest najzanimljivije, da je Europa tada disala istim plućima, živjela je istim duhom. To je Europu povezivalo i činilo da bude jedno. To bi trebalo biti bitno i danas, da se pronalazi duhovno suglasje. Jer, ukoliko nema duhovnog suglasja, duhovne snage, uvijek je opasnost da prevladaju interesi zemaljske naravi, interesi koji se mogu pojaviti na nadnacionalnoj ili nekoj drugoj razini i time dolazi do toga da se zaguši život”, upozorio je dr. Bodrožić. Smatra da je duhovnost “ključni moment koji nam daje život iznutra, koji u nama i iz nas izvlači snagu da možemo dati najbolje od kojega, praktički, ostaje vječni trag”.

“Upravo je duhovnost učinila da smo dobili veliku kulturnu baštinu. Ta baština i danas ostaje naša baština. Ali ona nije samo kulturna baština. Ona je najprije izrasla iz duhovnosti, iz vjere ljudi koji su vjerovali u Boga i dali su najbolje od sebe i za dobrobit zemlje. Zato smatram da je to velika zasluga Bogu posvećenih ljudi koji se odriču sebe, zatome sebe. Ne žele svoju budućnost ni viziju da bi sebe izgrađivali u vremenu, nego daju prostora Bogu. A time naprave najviše i za čovjeka. Naravno da to onda ostane i veliki, bogati kulturni trag”, poručio je dr. Bodrožić.

Benediktinci su unatoč povijesno teškim zbivanjima i provalama barbara opstali i u hrvatskom narodu, to govori o žilavosti benediktinskog reda?
“Može se reći da je žilavost toga reda koji živi ozbiljnim, žilavim životom, sukladno Pravilu. Benediktinci su odgajali naraštaje kako živjeti u skromnosti, ali s čvrstoćom, s vjerom u Boga, ne tražiti previše, ali imati čvrsta uvjerenja na kojima se gradi život. Zato nam benediktinci mogu to ostaviti kao duhovnu poruku, koliko je važno izgrađivati čovjeka. Upravo na tome je inzistirao i sv. Benedikt – čovjek se izgrađuje u zajedništvu s Bogom. On prolazi Božju školu, sluša Božji glas i to mu daje snagu. Zato smatram da je to poruka i za današnja vremena, za današnje naraštaje. Jer ako budemo izgrađivali čvrsti naraštaj, koji ima vrednote, ideale i viziju života, ne moramo se bojati da će taj naraštaj držati sadašnjost, a izgraditi budućnost”.
“Budemo li zakinuti za takav naraštaj, jer mi smo bili narod koji se bori na ovim teškim prostorima, u teškim vremenima smo se borili i bili smo žilavi. Vjerujem da je nama vjera davala tu snagu izdržljivosti, biti jedno s Kristom u križu i patnjama. Ali imali smo i učitelje koji su nas tome učili. To su bili sveci, mučenici, potom i sveti monasi, redovnici koji su ovdje bili prisutni, koji su nas u tom duhu odgajali i poticali narod da živi u suglasju s Bogom, iz čega izlazi najjača snaga za budućnost”, potaknuo je dr. Bodrožić.

Živimo u vremenu sekularizacije, manjka duhovnih zvanja. Koji znak u takvom današnjem vremenu mogu biti monaštvo, kontemplacija, klauzura? Koliko je ta stvarnost ljudima danas privlačna?
“Čovjek danas, nažalost, ne vidi koliko bi mu to trebalo ili koliko bi mu to moglo značiti za bilo koju vrstu života. Čak upravo za život u svijetu, treba nam snaga iznutra. Monasi su jamčili svojom prisutnošću i kontemplacijom koliko je važno zajedništvo s Bogom. Koliko je važno uranjati sebe u Boga, jer Bog u nama onda potiče snage. Bog onda u nama iznutra daje novu viziju života, daje nam da možemo sukladno toj viziji izgrađivati društvo. Danas se mnogi ljudi žale da su pod stresom, da su rastrgani, vrijeme je takvo da ih razvuče na sve strane, ne mogu sve stići. Događa se da ostave duhovnost sa strane. Čovjek tada ostane bez upravljačkog mehanizma. To je kao da imate automobil bez volana. Imate gorivo, dajete mu gas, ali kuda ono ide, vi to ne možete dalje kontrolirati. Mislim da su benediktinci vidjeli koliko je velika snaga upravljačkog mehanizma. Zato je njihovo pravilo Ora et labora. Ne samo, radi. Današnji svijet je radoholičan i bavi se dominantno izvanjskom aktivnošću. Ali ako ta aktivnost nije usmjerena, ako mi nemamo volan, naše će auto otići u provaliju”, upozorio je dr. Bodrožić.

“Ako imamo Ora, ako imamo kontemplaciju, mir duše, ako imamo gospodstvo nad samim sobom koje nam daje Gospodin, gospodstvo da živimo kreposno, da znamo upravljati sobom, onda imamo  upravljački mehanizam. Onda možemo reći da unosimo sebe i svoju snagu u sve naše ostale poslove koje imamo. Nismo samo potrošna roba u tim procesima rada, kako se danas dogodi, da čovjek zapravo bude potrošen. Onda mi budemo gospodari toga procesa u kojemu možemo upravljati procesima, jer mi njima dominiramo, da ne budu procesi koji idu prema propasti, nego da budu procesi koji idu prema budućnosti”, potaknuo je dr. Bodrožić.

Zato smatra da je “važna poruka koju daju benediktinci, koji su prvi došli u tom preporodu Europe, sa snažnim geslom koje svatko može lako zapamtiti: Moli i radi”.
“Toga se držati i vjerujem da to onda postaje jamstvo da smo na tračnicama. Da nismo samo na jednoj tračnici, da hodamo nesigurno na jednoj žici, kao što vidimo danas na jednoj, nesigurnoj žici ekonomije, ili samo izvanjskog blagostanja, ili tehnologije. A kad dođe bilo koja nepogoda, kao što može biti pandemija, onda je cijelo društvo kao rastrojeno, u krizi. Pojavi se kriza i ne znamo kako je savladati. Kada postoji i ta druga strana, to se u duhovnom životu uspoređuje s lađom s dva vesla, ravnoteža koja mora biti – moli i radi. Ako to imamo, onda nas neće destabilizirati bilo koja nedaća, nepogoda, neka zahtjevnost života, križ koji nam dođe ili druge nedaće koje postoje u društvu”, ohrabrio je dr. Bodrožić.
„Nažalost, dogodi se da su mnogi ljudi krhki. Mi smo inače krhki. Ako svoju svijest ne učvršćujemo, ne izgrađujemo duhovnošću, onda, kako se kaže u narodu, ‘pucamo’. To se događa i mnogim ljudima koji rade i imaju izvanjskog uspjeha, ali nemaju duhovne snage. Onda se dogodi da im pukne nešto drugo. Ima uspjeha u poslu, a pukne obitelj, odgoj djece, puno toga. Time upropastimo svoj život i život onih oko nas. Pokaže se da je taj uspjeh izvanjski. Pođemo za onim što nas zavede, a ustvari je bila zamka. Nismo uspjeli iskoristiti to što smo trebali niti izvršiti svoje poslanje u svijetu”.

“Sv. Benedikt je otac zapadnog monaštva. Benediktinska duhovnost koja ima ravnotežu poziva nas da i danas vratimo tu ravnotežu. Zato benediktinci ne svjedoče samo s pozivom, Dođite, da se mladi odvaže na kontemplativni život, čiji smisao mnogi ne vide. Misle, čemu to. Ne znaju kolika je to snaga, kolika je snaga i veličina čovjeka kad je razvio svoj duhovni svijet, svoje duhovno zajedništvo s Bogom. To je nezamjenjivo. I za praktične stvari u svijetu, tko god želi raditi u svijetu, jer Benedikt je to uočio kao mladi čovjek koji je pošao za Bogom. Baš zato jer je shvatio, kaže, Moli i radi. To je pravo geslo koje želim našem narodu i mladima da se odvaže na takav put”, poželio je dr. Bodrožić.

Gdje su duhovni oci u novijem vremenu?
“I danas u Crkvi postoje veličine. Nekad teško vrijeme iznjedri veličine. Recimo, jedan veliki Alojzije Stepinac, veličina našeg naroda, možemo reći, moderni otac našeg naroda. Za papu emeritusa Benedikta XVI. kaže se da je crkveni otac. Dakle, velikani teologije koji mogu biti i u našem vremenu. Ali, vidimo da uvijek dođe vrijeme kušnje. Nažalost, ovo naše vrijeme, vrijeme je blijedosti, mlakosti, gubimo i osjećaj za pravi izazov. Stepinac je bio u vremenu izazova veličina koja se pokazala. I društvene okolnosti uvjetuju naš rast, razvoj. Ako se pretopimo s društvom, onda i mi sami izgubimo snagu, izgubimo osjećaj i potrebu vidjeti gdje nam treba duhovna veličina. Po meni, ovo je vrijeme blijedosti, jer se prešlo samo u vrijeme socijalnog, društvenog razvoja; vrijeme u kojem se zanemarila duhovnost, pa i ne vidimo prema čemu vodimo sami sebe, kako srljamo u nevolje”.

“Zato se to teže i vidi, ona prava veličina.  Ali vjerujem da tih veličina ima i da bismo trebali i mi, koji u Crkvi živimo, dosljednije živjeti. Živjeti bez kompromisa u odnosu na mentalitet ovoga svijeta. Tu se rađaju veličine poput svetaca. Kao što je Benedikt bio takva veličina. Mislim da su sveci uvijek veličine, i za ovo sadašnje vrijeme. Oni su stožeri koji nose narod“ poručio je dr. Bodrožić, dodavši da je u tom smislu skup ujedno i poticaj, „vraćanje na izvore duhovnosti, vraćanje na temelje, vraćanje na iskonsku duhovnost kojoj trebamo ići. Mislim da i među nama i među mladima ima veličina koje Bog poziva na duhovnu veličinu. Samo možda mi to i ne osjetimo i ne odazovemo se. Neka ovo bude poticaj da se mladi hrabro odvaže na to, da krenu za Gospodinom i neka dopuste da ih On vodi tamo gdje treba”, potaknuo je dr. Ivan Bodrožić.

Međunarodni aspekt simpozija

Skup je prvotno zamišljen da traje tri dana i da se održi u ožujku. Bila su predviđena dva dana izlaganja na simpoziju, a završetak misom u subotu na liturgijski spomen Prijelaz sv. Benedikta, u ožujku. Zbog pandemije skup je održan u rujnu, šest mjeseci kasnije, a Providnost je učinila da to bude također prigodno, na blagdan istaknute benediktinke, sv. Hildegarde.

Dr. Bodrožić je profesor patrologije, studirao je patrologiju na Patrističkom institutu Augustinianum u Rimu. Bavi se patristikom i stalo mu je do razvoja patrističkih tema. Uočio je veliku obljetnicu zadarskih benediktinki, a one su zahvalno prihvatile prijedlog dr. Bodrožića da se održi simpozij, smatrajući i same da to treba obilježiti i razmišljajući kako.

To pokazuje kako je Providnost uistinu sve vodila i povezala nositelje skupa. Dr. Bodrožić je osobito zahvalio dr. Josipu Faričiću, prorektoru Sveučilišta u Zadru koji se puno logistički angažirao u organizaciji skupa, kao i kolegama s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru s ravnateljem dr. don Zdenkom Dundovićem.
“Svi su bili za to da se skup treba održati i oduševljeni s prijedlogom, pa mi je bilo lakše raditi”, rekao je zahvalno dr. Bodrožić.

Treba istaknuti i međunarodni aspekt simpozija. I u tom segmentu Providnost je darovala organizatore. Naime, dr. Bodrožić poznaje Robertu Franchi koja radi na Odjelu za antičku književnost u Firenci. S njom je već organizirao simpozije u Mlinima pokraj Dubrovnika i 2019. g. u Zagrebu sv. Jeronimu. Na njen prijedlog dr. Bodrožić došao je do Gabrielle Archettija s Katoličkog sveučilišta Sveto Srce.

“Archetti je predložio da to učinimo zajedno, rekavši da će ih iz Milana doći barem četvero. I velikodušno se ponudio da bude i dio Organizacijskog odbora i aktivni u potrebnome. Kolega s Augustinianuma u Rimu gdje sam studirao, preporučio mi je don Fabrizia M. Cicchettija koji živi u benediktinskom samostanu u Subiacu. On je predložio da će održati izlaganje o benediktincu Bonifaciju M. Krugu kojega je on istraživao, te je predložio da angažiramo Silviu Vaglica, koja je radila na glazbenom opusu monaha Kruga. Tako je došlo do vrijednog talijanskog sudjelovanja na simpoziju. Sedam sudionika izlagača je značajan broj. Jako su se veselili dolasku u Hrvatsku, no zbog korone nisu mogli doći, zbog propisa samoizolacije po povratku u Italiju. Ali ostaju otvoreni za daljnju suradnju koja će se, vjerujem, nastaviti u budućnosti”, rekao je dr. Bodrožić.

U Znanstvenom odboru skupa bili su profesori: Ivan Bodrožić, predsjednik, Zdenko Dundović, Elvis Ražov, Roberta Franchi i Gabriele Archetti. Organizatori simpozija bili su Samostan benediktinki sv. Marije u Zadru, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Katoličko sveučilište Sveto srce – Odjel za srednjovjekovne i humanističke znanosti i renesansni studiji u Milanu, Sveučilište u Firenci – Odjel klasičnih znanosti te Studi Longobardi – Istraživački institut u Milanu.