Vijesti - Redovnice i redovnici u Gospićko-senjskoj biskupiji obilježili Dan posvećenog života

Redovnice i redovnici koji djeluju u Gospićko-senjskoj biskupiji obilježili su, zbog pastoralnih razloga, Dan posvećenog života u petak 1. veljače u Gospiću. U dvorani biskupije gospićko-senjski biskup Zdenko Križić održao je predavanje „Od redovničkog života do evanđeoskog života“.

U gospićkoj katedrali slavio je misu na kojoj su, uz redovnike, koncelebrirali umirovljeni biskup Mile Bogović, domaći župnik preč. Mario Vazgeč i ravnatelj biskupijskog Caritasa preč. Luka Blažević, asistirali su đakoni i sjemeništarac, a pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Katedralu su ispunili, uz starije vjernike, djeca i mladi.

Biskup se u meditaciji Božje riječi zaustavio na prispodobi o sjemenu u kojoj je Božja riječ to sjeme o kojem govori Isus. Naglasak je na sijaču, ali i na tlu na koje to sjeme, ta riječ, pada. Sijač, Isus, svoje sjeme, odnosno svoju riječ, upućuje svima. „Baca to sjeme i tamo gdje vjerojatno, neće imati uvjete za rast. Poruka je jasna: Bog nikada ne gubi nadu u čovjeka i njegovo obraćenje. Poduzima sve i ne umara se. Neprestano mu nudi svoj život, a odgovornost ostaje na svakom pojedinom čovjeku. To sjeme, Božja riječ, naizgled, je nešto neznatno, maleno, ali u sebi sadrži izvanrednu sposobnost, nevjerojatnu snagu. Iz iskustva znamo kako sjeme može niknuti i svojom stabljikom probiti beton, a čovjeku je za to potreban malj, a i to nekada nije dovoljno, protumačio je biskup.

S tim sjemenom Isus uspoređuje svoju riječ, a o tlu, značenju i ulozi sijača, govorilo se u prispodobi o sijaču. Tu je sav naglasak stavljen na snagu koju sjeme, Božja riječ, ima u sebi. Isus je rekao da su njegove riječi duh i život, a Pavao uspoređuje Božju riječ s mačem, jer prodire duboko u dušu osobe koja je otvorena srca prima. Poslanica Hebrejima donosi: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakog dvosjeklog mača, i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca“.

I starozavjetna knjiga Mudrosti uspoređuje Božju Riječ s oštrim mačem, ali i sa žestokim ratnikom koji je jurnuo s nebesa, a s takvom slikom služi se i knjiga Otkrivenja. U knjizi proroka Jeremije Bog govori: „Nije li riječ moja poput vatre i nije li slična malju što razbija pećinu?“. Biblija se služi jakim terminima da istakne snagu i efikasnost Božje riječi koja se Bogu „ne vraća bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“, kako se čita kod Izaije proroka. To je snažna poruka svima nama s obzirom na naš odnos prema Božjoj riječi koju čitamo i slušamo svaki dan. Ne bez razloga, Isus prije same ove prispodobe daje upozorenje svima koji su ga slušali: „Pazite na ovo što slušate!“, pojasnio je mons. Križić.

Istaknuo je da je tu bit problema: površno i rastreseno slušanje Božje riječi, čitanje i slušanje od kojega se ništa ne prima, koje život ni malo ne mijenja. Mi vjernici znamo da ta Božja riječ djeluje, ali ne znamo kako djeluje. To je misterij Božje riječi. Vjera ne objašnjava sve. Važni su nam i misteriji. Mnoge stvarnosti ne razumijemo, ali u njih čvrsto vjerujemo. Petar, premda je zatajio Isusa, sačuvao je u srcu njegove riječi kojih se nakon zataje sjetio i to ga je spasilo. Istina, djelotvornost Božje riječi, odnosno sjemena, zavisi od tla na koje pada, tj. zavisi od nas. Bez naše suradnje Božja riječ ne donosi ploda. I euharistija je definirana kao snaga, kao život, ali i njezina djelotvornost zavisi od djelotvornosti onoga koji je prima.

Prvi monaški duhovni učitelji „stavljali su veliki naglasak na samoću i šutnju kao nužni uvjet za slušanje Božje riječi koja dolazi čovjeku iz dubine njegova srca gdje se nalazi Božje prebivalište u nama“. Tako jedan od tih učitelja piše: „Ti moraš šutjeti; pusti neka Božja riječ govori u tebi. Istinska unutarnja molitva sastoji se u našem ‘zašutjeti’ i u našem slušanju neopisivog Božjeg glasa u dubini srca. Mi se trebamo samo prepustiti Božjem djelovanju“. Tu imamo primjer Marije koja prima Božju riječ da bi je u srcu prebirala, o njoj razmišljala, i tako sve dublje uranjala u misterij Boga i svog vlastitog poziva i poslanja. Božja riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Nakon utjelovljenja Božje riječi, sve što Bog od nas očekuje objavio je u dvije riječi kod Isusova preobraženja: „Njega slušajte“. Ne slušati Božju riječ znači potpasti pod osudu. Isus veli: „Tko ne prima mojih riječi imat će svog suca. Riječ koju sam vam naviještao sudit će mu u posljednji dan“. Isusov temeljni prigovor Židovima koji mu ne vjeruju je: „Otac koji me posla svjedoči za mene … Ali vi riječi njegove nemate da prebiva u vama“. Poslije toga im kaže: „Želite me ubiti jer moja riječ ne prodire u vas“, a zatim dodaje: „Zašto ne razumijete moga govora? Zato što niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca“.

Dvije važne stvari su tu istaknute: „Moja riječ ne prodire u vas“. Kada se to dogodi, osoba se sve više otvara glasu đavla. On tada ispunja tu prazninu. Tako se dogodio prvi grijeh i svaki poslije njega.

Isus proglašava blaženima one koji slušaju Božju riječ i čuvaju je. Zato i stalna upozorenja: „Pazite na ono što slušate“, ili kod Luke: „Pazite kako slušate“. Autentično slušanje dovodi osobu do viđenja. U Evanđelju slušati i vidjeti često ide skupa. Tako čujemo od Isusa: „Blago vašim očima što vide i ušima koja slušaju“. „Idite javite Ivanu što ste čuli i vidjeli“. Ili prigovor Židovima: „Vi nikada niste čuli njegov glas niti ste ikada vidjeli njegovo lice“. Isusov učenik je čovjek koji mora imati iskustvo riječi i lica, koji zna čuti i vidjeti snagom srca, nutrine. Riječ Božja kada dopre do ljudskog srca formira čovjekov pogled, omogućuje mu da dobro vidi. Bez Božje riječi oko ostaje nekršteno, neobraćeno, nesposobno ispravno vidjeti. Isus u tom smislu govori o „zlu oku“. Problem zlog oka jest problem srca koje nije pročišćeno snagom i svjetlom Božje riječi. Bez ovoga Isusov učenik postaje duhovni slijepac koji će sam ili s drugima završiti u jami svoje oholosti i svog egoizma, pojasnio je mons. Križić. Biskup je na kraju rezimirao bit redovničkog poziva: slušati i motriti Boga i biti njegovi svjedoci u svijetu bez obzira kakav taj svijet bio. Nakon mise upriličena je večera i druženje u Biskupskom domu.