Vijesti - Redovnice u sinodalnom hodu Crkve

Sestre Presvetog Srca Isusova u Rijeci, na redovitom mjesečnom susretu u Kući matici Družbe u ponedjeljak 7. veljače promišljale su o sinodalnom hodu koji je za cijelu Crkvu započeo papa Franjo. Predavanje „Redovnice u sinodalnom hodu Crkve“ održao je dr. sc. don Damir Šehić, svećenik Zadarske nadbiskupije i profesor moralne teologije na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Božja Riječ odiše dinamizmom „izlaska“, a taj učinak trajnog „izlaska“ Bog i danas želi izazvati u svojim vjernicima. Poziv na „izlazak“ koji je Bog uputio Abrahamu, Mojsiju, Jeremiji, u određenom trenutku značio je iskorak u nepoznato, neprovjereno i neizvjesno. Poslanje u mjesto i među narod kojeg pojedini od proroka nije ni poznavao uvijek je odisao svojevrsnim strahom i neizvjesnošću, ali jamac uspjeha i poslanja ostaje Bog koji daje svoj blagoslov i ostaje vjeran do kraja. Ustati iz vlastite komotnosti i sigurnosti svakodnevnice koju smo „skrojili“ po svojoj mjeri ulijeva nam osjećaj nelagode i straha. Poći na put traži od nas napor, a odgađanje puta još više nas čini neodlučnima za početak. Danas Isusov „pođite“ odjekuje u novim okolnostima i izazovima koje se postavljaju pred evangelizacijsko poslanje Crkve. Svi smo pozvani „izići“. Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje. Izlazak na periferije koje trebaju svjetlo Evanđelja postaje poziv svakomu kršćaninu sadašnjeg trenutka. (Usp. Evangelii gaudium, 20). Taj „izlazak“ budi i poziv pape Franje na sinodalni hod koji smo započeli u cijeloj Crkvi u listopadu 2021. Opravdano i s punim pravom možemo si postaviti pitanje: Koje je mjesto redovnica u sinodalnom hodu Crkve, rekao je dr. sc. Šehić.

Poslanje redovnica u sinodalnom hodu Crkve

U duhu i naravi redovničkog poslanja i života je sinodalnost. Zajednički život inzistira i zajednički hod, susrete, osluškivanje, uzajamnu usmjerenost i zajedničko odlučivanje. Svjesni smo, isto tako, da ponuđena struktura redovničkog života često ne iscrpljuje sve mogućnosti te ne ostvaruje željenu puninu karizme. Ponekad nas svijest o toj činjenici može opterećivati, činiti nas malodušnima, tužnima ili pak razočaranima. Karizma i karizme redovničkih zajednica predstavljaju bogatstvo Crkve koja očituje raznolikost, ali nipošto superiornu nadmoć jedne zajednice nad drugom.

Redovnici imaju zadaću sve podsjećati kako: „sinodalnost nije poglavlje rasprave o ekleziologiji, a još manje moda, neki slogan ili novi izraz koji se treba koristiti ili iskorištavati: Ne! Sinodalnost izražava narav Crkve njezin oblik, stil, poslanje. (…) Ne govorim to na temelju teološkog mišljenja, čak ni osobnog, već slijedeći ono što možemo smatrati prvim i najvažnijim „priručnikom“ ekleziologije, a to je knjiga Djela apostolskih“ (papa Franjo Rimskoj biskupiji, 18. rujna 2021.). Papa Franjo promišljajući o sinodi stavlja pred nas ambijent prve kršćanske zajednice ističući zajednički hod, zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Sve navedeno zahtijeva umiranje sebi, vlastitim idejama i planovima. Pratiti ritam zajednice i okoline kao i volje drugih s kojima se suočavamo predstavlja spasonosno trpljenje. Nerijetko nas u tome prati osjećaj nespremnosti, neprihvaćanja, zakinutosti i promjene vlastitog plana, sve to je prtljaga na leđima redovnice koju mora naučiti povremeno odlagati i biti svjesna da to ne predstavlja dragocjenu memoriju već isprazni balast koji otežava korake i priječi ispravan pogled. Sinodalni ambijent predstavlja za nas „profesionalnu“ kršćansku obvezu. Razumjeti, prihvatiti i živjeti Evanđelje danas slušajući Duha i jedni druge zadaća je pred kojom ne smijemo uzmaći. Sinoda je „upit“ usmjeren svakome: „Koja je vaša specifičnost u današnjem društvu i što je ono po čemu se kršćanina može prepoznati?“ Zasigurno idealan odgovor bi mogao biti: „po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (usp. Iv 13, 35).

Napast na putu sinodalnosti je dojam demokratskog donošenja odluka u kojemu se nadmoćna većina može zasjeniti ili pobijediti manjinu. To bi bio krivi i promašeni vid sinodalnosti u kojem bi se zanemarila temeljna bit i zagledanost u Isusov mentalitet. Sinodalnost nas uči Trojstvenom modelu koji konačnu suglasnost ne temelji na proporcionalnosti i zbroju već na suglasju postignutom zajedničkim razlučivanjem u jedinstvu i različitosti.

Hijerarhija zahvaćena sinodalnim mentalitetom nije kruti upravitelj već je u službi zajedništva. Da nije tako, zavjeti koje ste dali izgubili bi smisao i umjesto da dovedu do slobode postali bi ugnjetavajući jaram: vlast postaje diktatura i poslušnost ropstvo, siromaštvo skida odgovornost s osobe i čistoća nije ništa drugo nego fasada koja čini život sumornim, a ne radosnim jer je plod dužnosti, ali ne i izraz najveće ljubavi.

Redovničke zajednice u sinodalnom hodu mogu otkriti novu priliku i duhovsko oživotvorenje vlastite karizme u novom ambijentu i ozračju. Spomenuli smo na početku kako nas brojne činjenice čine nesretnima, možda su u njih ubrojeni i vlastiti promašaji pa zajedno čine kruto stanje malodušja. Pad zvanja, zatvaranje redovničkih obitelji, smjena generacija, smanjenje discipline, „moj pogled“ na Crkvu, vlastiti grijesi i neostvarene želje, sve to predstavlja teret koji nosimo sa sobom. Sinoda nije mjesto koje očekuje ljude bez stvarnosti, i naša stvarnost je dobrodošla, ali sinoda je mjesto gdje naša stvarnost mora prestati biti teret i mora postati početak zajedničkog traganja i razlučivanja, istaknuo je dr. sc. Šehić.

Redovničko zajedništvo – Eshatološki „vrisak“

Eshatološka narav posvećenog života očituje se u tome što predstavlja „anticipaciju budućeg Kraljevstva i konačnog svijeta” (VC, br. 26.). Ono je prožeto stavom nade koja redovnice poziva gledati prema spasenju u iščekivanju i svjedočeći, jer „gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6, 21). „Redovnice životnim stilom daju obrazloženje nade koja je u nama (1 Pt 3, 15)”. Eshatološku znakovitost koju redovnici ostvaruju nije u bijegu od svijeta, naprotiv ona se okreće u poslanje i zauzimanje za ovaj svijet koji nastoje suobličiti Božjem Kraljevstvu.

Eshatološka usmjerenost posvećenog života vidljiva je na specifičan način u življenju evanđeoskog ideala djevičanstva, po kojem se na poseban način ostvaruje dostojanstvo i poziv žene. Pozvana da ljubi i bude ljubljena, žena u pozivu na djevičanstvo otkriva Krista koji je dokazao savršenu sebedarnu ljubav. Evanđeoski radikalizam ostavili su sve i slijedili Krista (Mt 19, 27) sadrži duboko predanje u zaručničkom smislu, a osposobljuje srce posvećene žene za iskustvo duhovnog majčinstva. (Usp. Mulieris dignitatem, br. 20-21). Ono se očituje u brizi za druge, osobito najpotrebnije, pri čemu redovnica u svakom čovjeku otkriva Krista s drugim licem, pri čemu ljubav prema Bogu u ljubavi prema bližnjemu postaje jedno, jer u najmanjima susrećemo Isusa, a u Isusu susrećemo Boga, prema njegovim riječima što god učinite jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25, 40). Traženje lica Božjega, u Isusu Kristu otkriveno kao lice milosrđa, očitovano kroz svu povijest, dokazuje nezatomljivu duhovnu dimenziju koja usmjeruje srce k traženju Boga i djelovanjem Duha Svetoga postaje put suobličenja Kristu na osobit način vidljiv u redovničkom životu. Ovdje si slobodno možemo postaviti pitanje koliko nam ove istine koje smo sada prikazali pomažu u svakodnevnom posvješćivanju eshatološkog elementa. Podsjetimo se i ovdje kako: redovničko odijelo, javno položeni zavjeti, naša prisutnost na ulicama grada te susreti s ljudima. Sve to neprestano podsjeća na jedan oblik života koji nosi jasnu poruku da smo Kristovi. Mi postajemo znak koji upućuje na Krista, ali u svojoj biti smo pravi simbol koji već donosi onu stvarnost koju predstavljamo. Znakovi mogu i krivo upućivati dok bi simbol trebao biti jasniji jer predstavlja otajstvo, pojasnio je dr. sc. Šehić.

Sinoda kao „revizija“ redovništva

(Redovništvo na prošlosti zahvaljuje, sadašnjost ljubi, budućnosti se nada)

Redovništvo mora biti svjesno i govoriti o vlastitoj povijesti kako bi očuvalo živim vlastiti identitet, što je prisjećanje puta prethodnih naraštaja kako bi se u njima otkrila iskra nadahnuća, ideali i nosive vrijednosti. Zahvalno gledanje na prošlost potiče uzdizanje hvale Bogu za ostvareni posvećenih hod tolikih Bogu posvećenih osoba koje i danas nadahnjuju. Osim zahvalnosti pogled na prošlost otvara put i poniznosti kako nas podsjeća papa Franjo u svom govoru pokretima i novim zajednicama 16. rujna 2021. „Da biste to činili traži se od (svih) nas velika poslušnost, velika poniznost da bi prepoznali svoja ograničenja i prihvatili promjenu zastarjelih načina djelovanja i razmišljanja, ili metodu apostolata koja više nije učinkovita ili načine organizacije unutarnjeg života koji su se pokazali neadekvatnima ili čak štetnima“. „Zahvalno sjećanje na prošlost potiče nas, u pomnom osluškivanju onoga što Duh Sveti danas govori Crkvi, na savršeniji način ostvarivati konstitutivne elemente našega posvećenog života”. Življenje sadašnjeg trenutka u ljubavi osobito je vidljivo u primjerima svetaca i blaženika, koji su iz susreta s Bogom licem u lice životom posvjedočili djelotvornu ljubav koja preobražava sav život u služenje Bogu i ljudima, te tako postali istinski nositelji svjetla u povijesti.

Redovnička budućnost nazire se u jedinstvu, zajedničkom hodu i poniznom osluškivanju Duha. Redovnički život ne smije postati zatvorena autoreferencijalna jedinica Crkve koja neće primati ni davati. Redovništvo ne smije biti ni kruta provedba autokratske politike pojedinaca i skupina, divljenje nad „idealnom prošlošću“ i lamentiranje pred neizvjesnom budućnošću. Redovništvo jedino može biti i ono već je zajednički hod i osluškivanje te izlazak iz vlastite komocije koja nas poziva postati suputnicima. Osluškivati bez predrasuda, uzeti riječ i biti iskren, biti dio dijaloga s drukčijima, suodgovoran u poslanju i shvaćanju svoje odgovornosti. Sinoda je proces i svojevrsna revizija, a mi često volimo brza rješenja. Gospodin nas uči strpljivosti. Neka nam i ovaj novi, možda i nerazumljivi hod koji iz dana u dan upoznajemo bude znak Božjeg poziva na novu avanturu u kojoj zajedno tražimo njegovu volju i u kojoj, ne više sami, idemo drugima ususret ne ostajući hladni na dramu drugoga.

Zid našeg samostana neka nam više nikada ne bude sigurna brana od svijeta koja nas „ugrožava“ od zaraze i mentaliteta drugoga, već neka nam bude prostor pripreme koji nas sprema da nosimo u taj, ne više neprijateljski svijet, već svijet naše braće i sestara, Evanđelje i radost života, zaključio je dr. sc. Šehić.