Vijesti - Redovnici/ce na Sinodi

Prvo zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije započelo je u petak, 9. prosinca u dvorani „Vijenac" Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Početku zasjedanja nazočili su i predsjednik Hrvatske redovničke konferencije fra Jure Šarčević, OFMCap i dopredsjednica, s. Miroslava Bradica. Tom prigodom predsjednik se, u ime HKR-a, obratio nazočnom skupu u svom pozdravnom govoru kojeg donosimo u cijelosti.

Uvodni pozdrav predsjednika HRK-a na otvaranju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije

9. prosinca 2016.

Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišeni oci biskupi, braćo svećenici, redovnice i redovnici, draga braćo i sestre vjernici laici, članovi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatske redovničke konferencije, koja okuplja više od četiri tisuće članova.

Naša Konferencija ove godine slavi svoj zlatni jubilej – 50 godina svoga života i rada. Drago mi je stoga što se ta obljetnica poklapa s početkom rada Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Zahvaljujem nadbiskupu Josipu Bozaniću što mi je omogućio da, u ime HRK-a, pozdravim ovaj skup i zaželim uspješan rad ove sinode u kojoj će sudjelovati više redovnika i redovnica, njih oko 25, odnosno sedmina članova.

Polazeći od činjenice da je posvećeni život, odnosno redovnici i redovnice, „dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i po Njegovoj ih milosti uvijek čuva“ (DRUGI VAT. SABOR, Lumen Gentium 43.), vjerujem da će njihova prisutnost i sudjelovanje na ovoj Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije biti dar njima samima i cijeloj Crkvi ove nadbiskupije.

Smatram da redovnici/ce, za koje papa Ivan Pavao II. kaže, a isto ponavlja i papa Franjo, „nemaju samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi“. Zato ih poziva: „Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari.“ (PAPA FRANJO, Apostolsko pismo svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života, uvod str. 5.)

Vjerujem da su Bogu posvećene osobe, u zajedništvu s pastirima Crkve, pozvane ispisati nove stranice velike povijesti u koju nas šalje Duh Sveti. To će oni moći učiniti ako se budu držali onih pet načela koje je donio koncilski dekret „Perfectae caritatis“ o prilagođenoj obnovi redovničkog života. A ona su:

a) „…slijediti Krista kako je to izloženo u Evanđelju. To treba važiti kao vrhovno načelo svim redovničkim ustanovama.

b) Drugo je načelo dobro poznavanje i vjerno nasljedovanje duha osnivača i njegove posebne nakane kao i zdrave tradicije, što sve sačinjava baštinu svake pojedine redovničke ustanove.

c) Treće, sve ustanove neka sudjeluju u životu Crkve i neka prema svojoj vlastitoj naravi prihvate kao nešto svoje te svim silama promiču njezine pothvate i ciljeve na biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom i socijalnom području.

d) Četvrto načelo je primjereno poznavanje prilika ljudi i vremena, kao i potreba Crkve, tako da u svjetlu vjere s razumijevanjem prosuđuju okolnosti suvremenog svijeta te goreći apostolskim žarom uzmognu što uspješnije ljudima pritjecati  u pomoć.

e) I posljednje, duhovnoj obnovi u svemu u uvijek treba davati prvenstvo.“ (DRUGI VAT. SABOR, Dekret Perfecte caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkog života, br. 2)

Na temelju tih načela koja je, svojim autoritetom tako jasno, postavio Drugi vatikanski sabor, svi su redovnici pozvani biti svjedoci i tvorci zajedništva. U prigodi Godine posvećenoga života papa Franjo sve je Bogu posvećene osobe snažno pozvao sljedećim riječima:  

„U društvu sukoba, teškog suživota među različitim kulturama, tlačenja slabih, nejednakosti, pozvani smo pružiti konkretni model zajedništva koji, kroz priznavanje dostojanstva svake osobe i dijeljenje dara kojeg svaki može biti nositelj, omogućuje živjeti bratske odnose… Odvažite se da budete prisutni ondje gdje postoje razlike i napetosti, i budite vidljivi znak prisutnosti Duha Svetoga koji ulijeva u srca veliku ljubav da svi budemo jedno (usp. Iv 17, 21).“ (PAPA FRANJO, Apostolsko pismo svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života,br.2.)

Ovdje nije riječ o bilo kakvom zajedništvu – ljudi se mogu udružiti iz bilo kojeg razloga u neki oblik zajedništva – nego o novoj duhovnoj kvaliteti, o duhovnosti zajedništva, koja jedina može iznutra obogatiti i izmijeniti međuljudske odnose u Crkvi i u društvu. U tom je smislu župne i redovničke zajednice nužno organizirati tako da postanu pravi centri duhovnosti, da postanu dom i škola zajedništva među ljudima, (Usp. IVAN PAVAO II, NMI 43) kaže papa sveti Ivan Pavao II.

Vjerujem da nam svima, posebno svim sudionicima ove sinode, može biti moto i misao vodilja apel pape Franje, koji je on uputio svim Bogu posvećenim osobama u Godini posvećenog života: „Budite žene i muškarci zajedništva! Čvrsto ukorijenjeni u osobno zajedništvo s Bogom, koje ste izabrali kao najbolji dio (Lk 10, 42) svoga života, budite neumorni graditelji bratstva, prije svega provodeći među sobom u djelo zakon evanđelja uzajamne ljubavi, a zatim sa svima, pogotovo s najsiromašnijima. Pokažite da sveopće bratstvo nije utopija, već san samog Isusa za cijelo čovječanstvo.“ (PAPA FRANJO)

U kontekstu Druge zagrebačke sinode koja danas započinje sa svojim radom, čini mi se važnim istaknuti još nešto, što se na osobit način tiče redovnika i redovnica. Oni su, prema riječima pape Franje, pozvani biti radosnim prorocima u svijetu. „Proroštvo je, kaže papa Franjo, karakteristično obilježje posvećenog života… Evanđeoska radikalnost nije svojstvena samo redovnicima, ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način. Ovo je prioritet koji se danas traži: biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji… Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva.“ (PAPA FRANJO, Apostolsko pismo svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života, II. 1.)

I još nešto zaključno.

Ove se godine obilježava osamstota obljetnica Reda propovjednika, a time i prisutnost braće dominikanaca u Hrvatskoj. Bl. Augustin Kažotić najznačajniji je lik iz te osamstoljetne dominikanske prisutnosti u Hrvatskoj.

Znakovito je da Sinoda započinje na dan kada je 9. prosinca 1303. trogirski dominikanac Augustin Kažotić imenovan zagrebačkim biskupom. Bl. Augustin Kažotić, koji je kao brižan pastir vodio biskupiju 20 godina (1303. - 1322.) i, kao jedan od najznačajnijih zagrebačkih biskupa, može biti primjer ne samo biskupima, nego i svima nama i svim sudionicima ove Druge sinode.

Po dolasku u Zagreb biskup Augustin Kažotić započinje temeljitu obnovu duhovnog i vjerskog života u svojoj prostranoj biskupiji. Dobro je poznavao potrebe Crkve i naroda. Proveo je obnovu bogoslužja, uveo obvezni zajednički časoslov za sve članove Prvostolnog Kaptola, nastojao oko obnove liturgijskog pjevanja. Bio je blizak narodu, zdušno se brinuo za njegovo duhovno, ćudoredno i materijalno dobro. Suočavao se s različitim oblicima nepravde i zauzimao se za socijalnu pravdu. S najsiromašnijima je dijelio veći dio svojih biskupskih prihoda. Protiv neznanja borio se osnivanjem katedralne škole, osiguravši da i siromašni studenti besplatno pohađaju školu. Brinuo se i za svećenike po župama. Aktualne pastoralne probleme rješavao je u zajedništvu s klerom na dijecezanskim sinodama 1307. i 1314. godine.

Bl. Augustin Kažotić, putokaz Crkvi i narodu, stvarno je vrlo aktualan i u naše vrijeme. Neka i nas krase njegove značajke: vjerno nasljedovanje Krista, apostolska revnost, vjernost Crkvi i ljubav prema svome narodu.    

……

Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije želim uspješan rad i preko nje obilje Božjeg blagoslova svim sudionicima i cijelom Božjem narodu u ovoj Zagrebačkoj Crkvi!