Vijesti - Redovnički dan u Dubrovniku: „Dar vjernosti – radost ustrajnosti“

„Dar vjernosti – radost ustrajnosti“ tema je 37. Redovničkog dana koji se u organizaciji Hrvatske redovničke konferencije održava u više gradova u Hrvatskoj, a u subotu 18. rujna održan je u Dubrovniku.

Prvi dio susreta okupio je redovnice i redovnike na predavanjima i raspravi u dvorani sv. Ivana Pavla II., a drugi, liturgijski dio u crkvi Male braće u Dubrovniku.

Tema Redovničkog dana povezana je s dokumentom kojeg je lani objavila Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kao smjernice, „Dar vjernosti – radost ustrajnosti ‚Ostanite u mojoj ljubavi‘ (Iv 15,9)“.

Predavanje „Ustrajna molitva: od Memoria Dei do ‚Ustrajnosti u vjernosti‘ posvećenih osoba“ održala je mr. sc. s. Vinka Marović, FDC, dok je o temi „Što ćeš ti ovdje, Ilijo? (1 Kr 19,9) Vjernost pozivu Boga u ‚glasu tišine‘“ govorio doc. dr. sc. Taras Barščevski.

Misu je predslavio apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije i riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.

Mr. Marović je u svom izlaganju govorila o ustrajnoj molitvi i njezinoj ulozi u življenju ustrajnosti vjernosti Bogu posvećenih osoba. Za današnju kulturu kaže se da je kultura prolaznosti i takva jedna kultura često rezultira likvidnom vjernošću, vjernošću koja nije stalna pa se ona i ne može nazvati vjernošću, objasnila je predavačica. Napomenula je da je papa Franjo htio na posebna način istaknuti tu krizu vjernosti, pa je 2017. godine prilikom plenarnog zasjedanja Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života istaknuo da je vjernost stavljena na kušnju i da krvarimo, a to krvarenje slabi i posvećeni život i sam život Crkve. Papa je pritom posebno mislio na velik broj onih koji napuštaju redovnička zvanja. „Naravno, to nije samo fenomen koji bilježi posvećeni život, kazala je mr. Marović, „vidimo i omjer sklopljenih i rastavljenih brakova. Osim toga, nekada se nestalnost pripisivala mladima. Danas nestalnost i nevjernost pronalazimo u svim dobnim skupinama.“

Kongregacija je potom odlučila izdati taj dokument u smislu preventivnog djelovanja i praćenja. Govoriti o ustrajnosti i vjernosti nije moguće bez molitve jer kaže se da molitva upravo karakterizira taj binom. Predavačica je u svom izlaganju posebno istaknula kakva je to molitva koja karakterizira odnos vjernosti i ustrajnosti. „To je molitva koja je prije svega ustrajna molitva. Ona ne može biti prigodničarska, podložna trenutnom stanju nego doista mora biti, recimo to tako, samodisciplinirana“, kazala je mr. Marović.

Govoreći o molitvi kao memoria Dei, sjećanju na Božja djela, objasnila je da to sjećanje nije samo odlazak u prošlost, nego i povezivanje prošlosti i sadašnjosti. „Sjećanje znači pamtiti okus, osjećaj, sve ono što se događalo u susretu s Bogom. To sjećanje nosi u sebi određenu pokretačku i stvaralačku snagu, tu se obnavlja život i poziv,“ pojasnila je predavačica. Također je govorila o tri dimenzije koje su danas malo zanemarene, a bile su u kršćanskoj tradiciji aktualne, a to su: borba, želja i traženje.

Dr. Barščevski je u svom izlaganju naglasio vjernost koju prorok Ilija iskazuje u svakodnevici. Proroka Iliju obično se poima kao vatrenog proroka, proroka koji uskrišava druge, koji, kako piše u tekstu, trči brže od konja, proroka koji uzlazi na nebo na ognjenim kolima. Tog proroka u trenutku Božje objave u „glasu tišine“ moramo otkriti kao proroka s kojim je Bog uvijek bio prisutan, kazao je predavač. On sam sebe na početku svoje misije definira kao onoga koji je u Gospodnjoj prisutnosti, onoga koji je u prisutnosti Boga i koji mu služi, ne samo u velikim trenucima nego i u svakodnevici. „To je glavna poruka i za nas sve: mogu služiti Bogu svaki dan i nekad kad ne osjećam da je on tu. Taj prorok je toliko pouzdan, vjeran da se i Bog može osloniti na njega prije svog dolaska“, poručio je predavač. Prorok Ilija je na jedan način preteča Kristovog dolaska.

Predavač je također govorio o nekim detaljima života Ilije proroka te je zaključio da vjernost kod Ilije nije samo povratak u prošlost, nego i pogled u budućnost, odnosno, ogleda se u njegovom traženju svog nasljednika. Potaknuo je okupljene da se i oni potrude među vjernicima pronaći svoje nasljednike, bar jednu osobu koja će nakon njih doći na njihovo mjesto.

Vjernost Isusu, evanđelju i čovjeku

Koncelebrirano misno slavlje u crkvi franjevačkog samostana Male braće slavljeno je po obrascu mise za redovnička zvanja dodajući u nakani i molitvu za sva zvanja općenito, za svećenička zvanja u Dubrovačkoj biskupiji te za novog dubrovačkog biskupa.

„Što je to što jedan redovnički, posvećeni život, a time i svećenički život može učiniti radosnim? Vjerujem da je tema ovog vašeg okupljanja ono što daje odgovor na to pitanje, da je to vjernost i ustrajnost u svoj pozivu. Ili kako papa Franjo kaže kad kaže da je vjernost tajna radost. Ako nema vjernosti Bogu koji ostaje vjeran onda naš život postaje promašen, onda doista ostaje ono pitanje: A zašto ostajemo u redovništvu?“, kazao je u uvodu u propovijed mons. Uzinić, napomenuvši da je liturgija jesenskih kvatri, koje istoga dana završavaju, posvećena molitvi za duhovna zvanja.

Nije svaka vjernost ona koja nas može učiniti sretnim, nastavio je nadbiskup, te je istaknuo tri elementa vjernosti koji su nužni žele li osobe posvećenog života biti sretne u svom pozivu. Ta tri elementa su: vjernost Isusu Kristu, vjernost evanđelju i vjernost čovjeku, ljudima kojima su poslani.

Govoreći o vjernosti Isusu Kristu nadbiskup Uzinić je kazao da „samo onaj posvećeni život koji se živi u vjernosti Isusu nas može doista učiniti sretnim“. Na prvu se može učiniti da je lako biti vjeran Isusu, no iskustvo nekih biblijskih osoba pokazuje da to i nije baš lako. Podrobnije je naveo primjer sv. Pavla koji je opisao značenje „spoznanja“ Isusa Krista u svom životu. Glagol „spoznati“ u Bibliji nosi dodatna značenja, podrazumijeva potpuno predanje osoba, među zaručnicima, supružnicima.

„Samo s potpunim predanjem sebe Isusu, s potpunim stavljanjem sebe na raspolaganje, ne ostavljajući ništa za sebe može se živjeti vjernost Isusu na pravi način. Kao muž u odnosu na ženu. Ili kako sv. Pavao kaže: Ja smjeram na Krista i Crkvu. Samo ona posvećena osoba koja nije ostavila ništa za sebe da bi se dala potpuno Isusu može živjeti tu vjernost Isusu i to je preduvjet onog biti sretan usprkos svim poteškoćama i problemima kojih nećemo biti lišeni, koji ostaju, kao što oni ostaju u braku i u svakom potpunom predanju. Ne lišava nas to poteškoća, ali nam pomaže u zajedništvu s Kristom. I kroz molitvu otkrivajući njegov pogled živjeti te poteškoće na njegov način. I te izazove, suhoće.“ To je sve proces.

Vjernost evanđelju podrazumijeva ne samo propovijedanje evanđelja unutar vlastitih zajednica i u sakralnom prostoru nego gdje god jesmo, na način kako je to činio sv. Franjo, odnosno, biti živo evanđelje. Napomeno je da Isus nije propovijedao evanđelje samo u sinagogi ili u hramu, nego je, prema Evanđelju dana, ušao i u jedno zanimanje, ušao u lađu među ribare. Ta lađa istovremeno sugerira gdje je naše privilegirano mjesto za propovijedanje evanđelja, a to je Crkva, kazao je mons. Uzinić.

„Mi često idealiziramo Crkvu, a s njom i nas koji joj činimo dio. Osobito smo u opasnosti da idealiziramo sebe, izabrane za poslanje unutar poslanja. No, s Isusom na toj lađi nisu sveci. S Isusom na lađi su obični ljudi. Važno je to otkriti, da smo sami obični ljudi i da smo poslani običnim ljudima i osobito da smo u Crkvi poslani grešnicima. Nekako se i nama događa kao farizejima da grešnike želimo isključiti, a sami smo grešnici i poslani smo grešnicima. Nismo poslani navješćivati evanđelje svecima. Poslani smo to činiti u Crkvi, ali i izvan Crkve, na njezinim periferijama i svijetu na njegovim periferijama“, rekao je. Istaknuo je važnost samorazumijevanja da smo grešnici i da je to preduvjet da bi se moglo navješćivati evanđelje.

O vjernosti čovjeku, ljudima kojima su poslani, nadbiskup je podsjetio da Isus koristi sliku ribara ljudi. Prirodno okruženje riba je more i one izvučene na kopnu umiru. Ljudi izvučeni iz mora žive, ne mogu živjeti pod vodom, potrebno je izvući ih na površinu i omogućiti im disanje punim plućima, objasnio je mons. Uzinić. Isus koristi tu sliku da bi opisao poslanje svojih učenika svih vremena.

„Naše poslanje je spašavati ljude, izvlačiti ih morskih dubina koje u Bibliji simboliziraju sile zla, kako bi mogli disati punim plućima, živjeti“, kazao je mons. Uzinić. Podsjetio je da sv. Ambrozije kaže da su sredstva apostolskog ribolova mreže, zato što one ne ubijaju one koji su zahvaćeni nego ih čuvaju za život, izvlače iz ponora na svijetlo, iz dubine u kojoj su potopljeni na površinu.

„Biti vjeran tom poslanju spašavanja ljudi je bitan element poslanja Crkve, ali je to bitan element poslanja i svakog od nas“, poručio je nadbiskup. „Mi smo to što jesmo ne samo zbog sebe, ako smo i zbog sebe onda je to zbog svog spasenja, nego i zbog drugih“, o čemu svjedoče karizme redovničkih zajednica kojima redovnici i redovnice u ovoj biskupiji pripadaju i čemu trebaju ostati vjerni.

Temelj koji može činiti i čini radosnim naš poziv i poslanje jest: vjernost Isus, vjernost evanđelju i vjernost čovjeku, bratu i sestri, zaključio je nadbiskup, potaknuvši redovnice i redovnike da nastave biti vjerni da bi bili i radosni.

Moderator susreta bio je provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto koji je na početku pozdravio sve okupljene te ih upoznao s temom i predstavio predavače. Spomenuo je i Papine riječi o sv. Josipu iz poruke za Nedjelju Dobrog Pastira u kojoj podsjeća na tri ključne riječi za poziv svakog pojedinca: san, služenje i vjernost. Redovnice i redovnike kao i predavače na početku susreta je pozdravio i mons. Uzinić te je zahvalio Hrvatskoj redovničkog konferenciji što nastavlja organizirati Redovničke dane i u Dubrovačkoj biskupiji. Pozdrave i zahvale za Redovnički dan izrekao je predsjednik Vijeća za posvećeni život Dubrovačke biskupije fra Stanko Dodig.