Vijesti - Redovničko oblačenje postulanata Hercegovačke franjevačke provincije

U subotu, 11. srpnja u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru desetorica postulanata obukli su franjevački habit i stupili u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije.

Misno slavlje i obred oblačenja predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije fra Miljenko Šteko, a suslavili su magistar postulanata fra Iko Skoko, magistar novaka fra Stanko Mabić, gvardijan fra Danko Perutina te još 45 misnika.

Svaki se dan na tržištu pojavljuje mnoštvo novih stvari i načina rada, za koje nam njihovi proizvođači kažu da su nam veoma potrebni i da bez njih ne možemo. Mi se nekritički laćamo svega toga kao da imamo na zemlji vječnost i gubimo za to velik dio svoga životnog vremena. U toj trci za svačim gubimo iz vida da je život preozbiljna i prevelika dragocjenost, i da ga ne bismo smjeli potrošiti u beznačajne stvari. Imamo samo jedan jedini život. Ono što napravimo s njim ovdje na zemlji, bit će presudno za svu vječnost. Nema povratka, nema popravnoga, nema ponavljanja života u vremenu. Dakle, kada je riječ o životu, radi se o ogromnom dobitku ili gubitku, o dobivanju svega ili gubljenju svega. Život se ne može dijelom izgubiti, a dijelom spasiti. Gubi se ili dobiva kao cjelina. Zato je vrijedno, zapravo nužno potrebno, razmišljati o tome. Stalno tražiti i davati sve bolje i bolje odgovore na pitanja Što je život? Zašto smo na svijetu? Koji je smisao života? – kako bismo izbjegli bezglavu jurnjavu za prolaznim stvarima, koja nam otima tišinu i sabranost, rekao je provincijal Šteko u homiliji.

Ali, nije to lako! Vješti profiteri otkrili su da je za privredu najisplativije zaposliti čovjeka nekom zabavom. Osobito mladoga. Znaju da će za zabavu izvaditi posljednji pfenig iz džepa. Kada netko krene tim putem, on se sam često gubi u bescjenje.

No, ako pogledamo povijest, onda ne bismo smjeli biti životno zabrinuti. Za svaku bolest svijeta Bog ima i lijekove, za svaku izgubljenost otvori nove putove povratka. I dalje ostaje istina ono što je sv. Augustin tako divno izrekao u svojim Ispovijestima: Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše sve dok ne otpočine u tebi…

Gdje budu obilovale mogućnosti gubljena, još više će obilovati mogućnosti spasenja. Što ljudi budu izgubljeniji, to će veći u njima biti nemir za traženjem Boga. Toliki obraćenici svjedoče o gubitcima i novim pronalascima. O onim trenutcima kad su drhtavim rukama i nogama stajali na rubu litice onoga što su znali i smatrali životom i visjeli na jednoj jedinoj niti spasa iznad toga bezglavoga ponora te se grčevito uhvatili za jedinu sigurnost koja im je preostala – vjeru. Ponekad se tek tada može u potpunosti shvatiti misterij života, ponekad je baš to potrebno da nekima strgne koprenu nametnutih misli i ideala koji su ih godinama zapljuskivali i ograničavali, rekao je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Miljenko Šteko u homiliji na misi u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru na kojoj su desetorica postulanata obukli franjevački habit.

Bilo kako bilo, naš Gospodin čitavu ovu povijest traži od nekih ljudi da mu budu produžene ruke na ovome svijetu. Ruke koje će pomagati i privoditi Bogu zalutale. Koje će pružiti utjehu i toplu riječ onda kada joj se najmanje nadamo. Svaki trenutak u kojemu smo baš takvu pomoć primili – jest Božji. Ne postoje slučajnosti, kažu. To je samo Gospodinov način da ostane anoniman.

Sv. Franjo Asiški uči nas da je Evanđelje kao zakon kršćanskoga života jednako zahtjevan danas kao i u ono vrijeme kada ga je Sin Božji navijestio svijetu, poručio je Provincijal.

Bogu najviše daje onaj tko mu sebe daje. Siguran sam da su ovi mladići što stoje pred nama i traže da ih zaodjenem haljom sv. Franje već dosad mnogo puta ozbiljno razmišljali o svome životu. Ta su ih razmišljanja i milost poziva, zvanja, doveli do toga da su odlučili staviti svoj život Bogu na raspolaganje u franjevačkome redu u ovoj zajednici u Hercegovini.

Dragi kandidati za oblačenje; don Ante, Alene, Franjo, Nikola, Ivane, Filipe, Antonio Nikoliću i Antonio Ramljak, Marko i Lucijane!

Netko je rekao da to što jesi, što postojiš, Božji je dar tebi; Ono što ćeš postati, jest tvoj dar Bogu. I dok stojite ovdje pred našom Zajednicom, pred svojim obiteljima, a prvenstveno pred Gospodinom, vidim u vašim očima istu nadu, želju, zrnce straha i gomilu hrabrosti koja je ispunjala i moje oči nekada davno kada sam stajao na Vašem mjestu.

Ponesite sa sobom sve svoje misli, snove, htijenja, vrline i bojazni. Sve ono što jeste i sve ono što se nadate postati. Ponesite to sa sobom, da Vam bude vjeran suputnik i podsjetnik na ono zbog čega danas stojite baš ovdje s vatrom u vašim mladim srcima i ne dopustite da se to ikada ugasi.

Želio bih da vaše franjevačko postajanje, predanje Bogu u franjevačkome redu bude potpuno predanje i darivanje, da vaše nasljedovanje Gospodina bude jednako kao što je to učinio naš sveti Franjo. S vama će na vašem putu biti u molitvama i na druge načine cijela naša franjevačka zajednica i vjernici koji su joj povjereni. Neka vam Gospodin dadne svoj mir i ustrajnost na ovome započetom putovanju, poručio je budućim novacima fra Miljenko Šteko.

Liturgijskom asistencijom ravnao je fra Marko Galić zajedno s novacima. Misno slavlje svojim skladnim pjevanjem uzveličali su naši bogoslovi. Nakon mise druženje je nastavljeno u klaustru samostana.