Vijesti - Relikvije sv. Romualda nakon 10 st. u Samostanu sv. Mihovila nad Limom

Prigodom dolaska moći sv. Romualda u Samostan sv. Mihovila nad Limom, mons. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski predslavio je u nedjelju, 21. lipnja, svečanu misu.

Relikvije sv. Romualda stigle su u Samostan sv. Mihovila nad Limom, nakon gotovo deset stoljeća otkako ga je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice 11. stoljeća.

Zalaganjem vlč. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, dobivene su relikvije svetog utemeljitelja koje su nedjelju nakon svečevog spomendana svečano unijete u samostansku crkvu. Okupilo se dvjestotinjak osoba iz Porečkog i drugih dekanata.

Nakon svečane procesije oko zidina samostana porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša unio je svečeve relikvije u samostansku crkvu gdje su u prigodnom relikvijaru tijekom mise bile izložene uz svečevu sliku. Na početku je sve okupljene pozdravio župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil istaknuvši: Veliki je to događaj za sve nas ovdje nazočne a i šire te su nam se tom prigodom svojim pismom javili i oci Kamaldoljani iz Kamaldolija preko svoga generalnog priora o. Alessandra Barban.

Prije početka misnoga slavlja kratko izlaganje o značaju Samostan sv. Mihovila nad Limom te o svečevoj povezanosti s tim mjestom govorio je izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić. Istaknuo je kako je to mjesto, koje odiše posebnim metafizičkim ozračjem, od najveće važnosti za kamaldolijance jer je usko povezano s temeljem njihove duhovnosti.

Biskup je u prigodnoj homiliji, spominjući ulomak iz Matejeva evanđelja (10,26–33) naglasio riječi „ne bojte se!“, podsjetivši kako je tim riječima započeo svoj pontifikat sv. papa Ivan Pavao II. Govoreći o strahu, normalnoj ljudskoj emociji, jednoj od temeljnih u funkcioniranju svijeta, on kod ljudi postoji u tri varijante, rekao je biskup. Prvi je strah od ljudi, obično onih u nečemu nadmoćnijih, zbog kojega ne djelujemo onako kako to Bog od nas traži. Drugi je strah, ili više strahopoštovanje prema Gospodinu, iz kojeg je i sv. Romuald započeo svoj pustinjački život. Treća vrsta straha je onaj opravdani, s razlogom, zbog kojeg je djelovao i sveti Romuald, u tome ga trebamo nasljedovati. Ne treba se bojati ljudi nego treba imati strahopoštovanje prema onome koji nas je stvorio. Mi često u životu griješimo upravo zato jer nemamo straha Gospodnjeg. Sve ono što je sv. Romualda stvorio je učinjeno iz straha prema Gospodinu, da ga ne bi povrijedio i iz one ljubavi kojom ga voli.

Nadalje, citirajući Isusove riječi o traženju Istine, biskup je istaknuo da se je potrebno zapitati „Tko je Istina?“ Isus Krist, je Put, Istina i Život. Nadalje, komentirajući citat „A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“, propovjednik je istaknuo da trebamo paziti kako se ne bismo odrekli Gospodina, riječju, šutnjom i djelima. Mi danas imamo pred sobom jednoga velikana koji se znao usprotiviti ljudima i iznositi Božji nauk. On je zato velik i zato ga slavimo i štujemo oko 1000 godina. Svi oni drugi koji su se brinuli samo za svoj ovozemaljski život nikada ne ostanu zapamćeni. Zato i mi trebamo znati otići u pustinju svojega života, trebamo se znati odvojiti i spoznati svoju slabost, prepoznati način kako promijeniti svoj život, da b mogli živjeti prema Božjim zakonima i spasiti svoju dušu i onih koji su oko nas. Zahvalimo Bogu na sv. Romualdu, koji je živio ovdje 3 godine i ostavio dubok trag. Brojne velebne crkve koje postoje u malim mjestima znak su velike vjere onih koji su ih gradili, a mi ih danas često ne možemo ni obnoviti. Biskup je pozvao sve da uvide važnost duhovnog iznad materijalnog te izrazio zahvale svima koji su uložili trud da bi došlo do ove svečanosti.

Uz biskupa i župnika koncelebrirali su kancelar, mons. Sergije Jelenić, vlč. Josip Kalčić, preč. Ante Žufić i vlč. Ivan Princ.

Nakon misnoga slavlja održano je predstavljanje monografije „Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice“ autora vlč. Josipa Kalčića, do nedavno dugogodišnjeg župnika Sv. Lovreča i Gradine, u kojoj progovara i o Samostanu sv. Mihaela nad Limom. O knjizi su govorili mons. Dražen Kutleša, biskup, izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić, Marino Martinčević, prof., dr. Livio Prodan, prof., autor vlč. Josip Kalčić, gosp. Oliviero Antolović te vlč. mr. Lino Zohil, župnik.

Kustos zavičajnog muzeja u Poreču, prof. Marino Martinčević, citirao je apostolsku konstituciju „Pastor bonus“ (Dobri pastir) svetoga pape Ivana Pavla II. koji između ostaloga potiče „da službenici Božji budu sve svjesniji potrebe i važnosti očuvanja povijesne i umjetničke baštine Crkve“. Papinska komisija za kulturna dobra Crkve u cirkularnom pismu o nužnosti i hitnoći katalogizacije kulturnih dobara Crkve naglašava da „povijesno-umjetnička baština Crkve vjerno svjedoči o kreativnoj snazi kršćanskih zajednica da prikažu odsjaj ljepote na mjestima kulta, mjestima pobožnosti i religioznoga života“. Tako u nepokretnim i pokretnima dobrima sakralne baštine sadržan je odbljesak duhovne ljepote Evanđelja, a ona svjedoče, ili bolje rečeno, prate hod Crkve na njezinom povijesnom putu.

Stoga, kad promatramo velebne katedrale i male, skromne crkvice raspršene duž naših sela i polja, što ih je u ovoj knjizi velečasni Kalčić marljivo i akribično popisao i opisao, otkrivamo onu istu ljepotu, isti duh, jer je i nakana njihovih graditelja – stvaralaca bila jednaka – raditi i graditi na slavu vječnoga i svemogućega Boga, „uzroka svih uzroka i utoka svih nadanja“, istaknuo je predstavljač. Upravo te crkve i crkvice raspršene po krajoliku čine da ne bude naša okolina pusta i prazna, nastavio je Martinčević, već one kao ljudska intervencija u okoliš, uvijek skladna i primjerena, stvara obrise kulturnoga krajobraza, mogli bismo reći, na sličan način kao što je nekoć Crkva, kršćanstvo, od mnogosti barbarskih plemena učinilo, stvorilo europsku, zapadnu civilizaciju.

Govoreći o knjizi vlč. velečasnoga Kalčića istaknuo je kako ona nije „samo popis crkava i crkvica – dijelom sačuvanih i materijalno i u svojoj izvornoj nakani, dijelom ruševnih, a dijelom samo sačuvanih u povijesnim zapisima, ili u kojoj kamenoj gomili a gdjegod i samo par kamenih blokova, već je ona i pokušaj njihove kontekstualizacije, promišljanja vremena u kojima su nastale, razmatranja iz životopisa svetaca kojima su bile posvećene, kao i otkrivanje onoga neizrecivoga i nedohvatljivoga, a to je otkrivanje unutarnjih čuvstava i nagnuća njihovih naručitelja i graditelja kao i generacija onih koji su u njima nalazili utjehu i nadu, pouzdajući se u zagovor određenoga sveca i neizmjerno Božje milosrđe.“ Ova je knjiga napisana svima razumljivim jezikom i pitkim stilom, a to nas ne treba čuditi jer i sam autor napominje da je ona pisana za župljane župa u kojima je služio, baštinike u ovoj knjizi predstavljene kulturne baštine, zaključio je Martinčević.

Prof. Livio Prodan govoreći o knjizi istaknuo je kako je autor, obzirom da je niz godina bio župnik sv. Lovreča, dragocjene izvore pronašao i u pripovijedanju lokalnog stanovništva. Nadalje, naglasio je kako je korištena arhivska građa kanonskih vizitacija u kojoj su sadržane mnoge vrijedne informacije. Progovorio je o povijesnom kontekstu razvoja naselja sv. Lovreč pa tako i njezinih crkvica. Veći dio svoga izlaganja posvetio je bratovštinama, povijesnim udrugama kojima je glavni zadatak bio karitativni i socijalni rad, a koje su se sastajale u crkvicama koje su izgradile i o njima se brinule. Dekadencija mnogih sakralnih objekata započela je tako kada je Napoleon 1806. godine zabranio djelovanje bratovština. Na kraju izlaganja prof. Prodana župnik je istaknuo kako je prof. Prodan, kada je zamoljen da govori na predstavljanju te knjige obišao sve lokacije koje se spominju.

Dr. sc. Ivan Milotić na početku je istaknuo kako je pri prvom susretu s knjigom pomislio kako je to knjige o Europi i o onom što Europu drži zajedno. Ogolimo li Europu ostaje bit koju si predočavamo kroz simbole kršćanstva. No to nisu velike europske katedrale već je bit Europe opisana u ovoj knjizi. To je uska prostorna odrednica, poljoprivredni svijet s nizom crkvica i bratovština gdje se u tom konteksti okupljaju na jednome mjestu Bog i njegova zajednica. To je jedan svijet manje poznat, no pokazuje kako je kršćanstvo, katoličanstvo funkcioniralo na svakodnevnoj razini. To nisu bile velike i luksuzne crkve nego je to bio jedan poljoprivredni svijet, obilježen malim seoskim crkvicama. Odraz je poljodjelske civilizacije koja postoji u uskoj vezi s kršćanstvom.

Cijeli univerzum te mikrozajednice se vrti oko kršćanstva. U Istri danas imamo oko 550 postojećih crkava, sveukupno sakralnih građevina u najširem smislu ima oko 700, a temeljem povijesnih zapisa znamo za postojanje još više od 600 crkava. Spasiti njihove hagionime golem je zadatak. To opisati prosječnom čitatelji na tako pitak način može samo netko tko o tome puno zna. Najveća kvaliteta znanja kod čovjek je da može vrlo složene stvari predstaviti vrlo jednostavno, a to je autor učinio u ovoj knjizi. Dočarava i spašava crkvice, lokacije, hagionime, tradicije, domeće opise svetaca, to je iznimno vrijedno.

Ovo je jedna od važnijih knjiga, jedno od važnijih spasiteljskih djela te vrste u novije vrijeme. To nisu samo crkvice, ruševine ili lokacije, to su mjesta ponajprije pobožnosti, duhovnosti, to su oni sitni kotačići koji su kroz povijest izgradili Europu, Zapad. Zapad je što drugo nego katoličanstvo na toj seoskoj razini koju opisuje autor. Knjiga je to čovjeka koji je saživio sa svojom zajednicom, koji je emocionalno iznimno inteligentan, dobar poznavatelj svojih župljana. Dr. Milotić zaključio je poželjevši da autor objavi još kakvo slično djelo.

Autor je u svome kratkome obraćanju zahvalio svima na dolasku, podsjetio je na vrijeme kada je upravljao tim župama. Primijetivši kako je tu mnogo crkvica, odlučio je malo istraživati zašto su one nastale, rekao je. Raspitao se kod ljudi i pohodio sva mjesta koja je kasnije opisao u knjizi. Svaka crkvica i svaki svetac mi je bio drag, kao što su mi dragi vjernici koji su nekada živjeli i žive ovdje. Primite ovu knjigu i moja je želja da je pročitate, srdačno je zaključio autor.

Svaka je obitelj s područja Župe Gradina dobila na dar jedan primjerak knjige. Zahvalio je svima koji su mu na bilo koji način pomogli u realizaciji toga djela. Nakon autora okupljenima se kratko obratio i Olivjero Antolović koji autora pratio u njegovim obilascima lokacija crkvica koje su opisane u knjizi. Izrazio je radost što je mogao autoru pomoći obilascima, ali i katastarskim istraživanjima. Predložio je stvaranje turističkih ruta i obilježja za pronalaženje tih lokacija.

Porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša je zahvalio autoru na uloženom trudu u istraživačkom radu. Istaknuo je da je čitajući tu knjigu pomislio kako je autor jedan u nizu stariji popova glagoljaša koji su, onako, možda i nepismeni poučavali u stara vremena svoj puk, trudeći se da ljudi shvate i nauče Božji nauk. Autor nam je pokazao kako to treba činiti, poput proroka Ezekiela koji reče „Dixi et salvavi animam meam“, rekao sam i spasio svoju dušu, pa i vi činite tako, zaključio je biskup.

Svečanost je završena molitvom sv. Romualdu koju su svi okupljeni primili na prigodnim sličicama. Župnik je na kraju, uz zahvale svim sudionicima, istaknuo da su dr. Milotić i on, prigodom odlaska u Camaldoli dobili kopije opsežne i vrijedne historiografske građe na kojoj se sada intenzivno radi kako bi se došlo do novih vrijednih saznanja. Župnik je zaključio pozivom okupljenima u taj samostan o blagdanu sv. Mihovila u rujnu.

Dolazak relikvija sv. Romualda u samostan sv. Mihovila nije samo jedna povijesna gesta koja ima biti zapisana u župnu kroniku, dokaz je to da je, mnogim negativno nastrojenim mišljenjima unatoč, Crkva u raznim dijelovima Krasne zemlje još uvijek živa. Ona je postojana, živi jednim svojim ritmom i svojim stilom, koji, ako nije nalik drugim krajevima s kojima je kritičari vole uspoređivati, ne znači da je manje vrijedan. Po ovakvim događajima, poput izdavanja ove knjige, vidimo da je ova je mjesna Crkva itekako svjesna svojega prebogatoga i vrijednoga naslijeđa, pa stoga možemo vjerovati da i ako ne poseže za nekim trenutno modernim trendovima duhovnosti, prepoznajući i cijeneći svoju bogatu tradiciju ima itekako perspektivu listanja nekim novim budućim krošnjama vjernika, žive Crkve.

O sv. Romualdu

Sveti Romuald rođen je u Ravenni u Italiji u 10. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema Pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoje zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda kamaldolijanaca po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice 10. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru.