Vijesti - S. Stjepanka Stanić nova doktorica moralne teologije

S. Stjepanka Veselka Stanić, milosrdnica provincije Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije - Zagreb, obranila je u petak, 14. listopada na Academiji Alfonsiani Papinskoga lateranskoga sveučilišta u Rimu, s ocjenom summa cum laude doktorsku disertaciju iz moralne teologije pod naslovom "La persona umana nell'ethos della misericordia secondo Giovanni Paolo II" (Ljudska osoba u etosu milosrđa prema Ivanu Pavlu II.), izrađenu pod vodstvom prof. dr. Andrzeja S. Wodke, C.Ss.R. Ispitno povjerenstvo, uz mentora, sačinjavali su profesori Antonio Donato, C.Ss.R. i Edmund Kowalski, C.Ss.R.

Stanić u šest poglavlja obrađuje poimanje ljudske osobe u perspektivi etosa milosrđa u filozofskoj i teološkoj misli Karola Jozefa Wojtyle/Ivana Pavla II. te iznosi njezine značajke.

U prvom poglavlju Stanić predstavlja glavnu strukturu antropološko-etičke misli Karola J. Wojtyle. Polazište je njegova filozofska misao, izražena posebno u njegovu temeljnom djelu Persona e atto, u kojem čin smatra temeljnim trenutkom otkrivanja osobe. Moralno iskustvo osobe ne zanima Wojtylu samo ukoliko moralne vrijednosti (dobro i zlo) pripadaju osobi kao takvoj, već prije svega koliko osoba putem svojih dobrih ili loših čina i sama postaje dobra ili loša.

U drugom poglavlju sustavno predstavlja antropološku etiku Karola Wojtyle/Ivana Pavla II. u susretu s etikom vrjednota njemačkog filozofa Maxa Schelera. Wojtylina filozofska etika i antropologija poslužile su kao hermeneutički ključ za razumijevanje njegove teološke misli. Od njegova filozofskog personalizma dolazi se do teološkoga, koji je tipično wojtylanski po etosu milosrđa u kojem se osoba kao osoba ostvaruje u svojoj punini. 

Trećim poglavljem započinje govor o teologiji milosrđa Ivana Pavala II., utemeljenoj najviše u enciklici Dives in misericordia. Obrađuju se osobni razlozi, motivi i ciljevi, koji misao Ivana Pavla II. usmjeruju prema božanskom milosrđu. Pritom je postalo jasno da se njegova teologija milosrđa i antropologija potpunije mogu razumjeti samo uzimajući u obzir sve tri njegove enciklike - Redemptor hominis, Dives in misericordia te Dominum et vivificantem, koje čine teološko-trinitarnu cjelinu.

Glavne socijalne teme, koje za Ivana Pavla II. predstavljaju temeljno antropološko pitanje obrađuje četvrto poglavlje. Kao veliki socijalni papa, pokazuje da je socijalno područje mjesto na kojem čovjek u najvišem smislu iskazuje milosrđe budući da se nalazi pred konkretnom, a ne imaginarnom osobom. Ivan Pavao II. upozorava na velika socijalna pitanja u kojima tehnički progres postaje prijetnja; tematizira krizu vrjednota, dostojanstvo osobe u perspektivi milosrđa te milosrđe kao snagu i ostvarenje pravednosti; govori o eklezijalnoj dimenziji milosrđa te o etosu milosrđa po kojem je moguće izgraditi civilizaciju ljubavi.

Kristološko-trinitarnu dimenziju teologije i etosa milosrđa Ivana Pavala II. obrađuje peto poglavlje. Srž njegove kristologije čini istovjetnost Isusa Krista i milosrđa. Trinitarni Bog postaje vidljiv u svome milosrđu u sinovljevu djelu otkupljenja po križu kao najvećem znaku božanske ljubavi prema čovječanstvu. Kristov križ tako postaje novi etos za novoga, milosrdnog čovjeka. U poglavlju se potom nastavlja razmišljanje o dostojanstvu ljudske osobe promatrano u perspektivi Kristova križa te o grijehu i milosti.

Posljednje, šesto poglavlje obrađuje antropološko-socijalni vid teologije milosrđa Ivana Pavla II. Isus Krist kao "savršeni čovjek" paradigma je njegove socijalno-teološke slike čovjeka. Objavljujući mu milosrdnu Božju ljubav, Krist objavljuje čovjeka njemu samome te ga poziva da u vlastiti život ugradi srž evanđeoskog etosa. Za suvremeni mentalitet koji se vodi logikom protivnom milosrđu, Ivan Pavao II. kao jedini odgovor predlaže Isusa Krista - utjelovljeno milosrđe. U njemu je Bog pokazao da je milosrdna ljubav jača od zla te da čovjek, koji je ugrožen i opterećen strahovima, koji je patnik i grješnik, ima egzistencijalnu potrebu za otkupiteljskom milosrdnom ljubavlju. Socijalni vid etosa milosrđa kod Ivana Pavla II. dolazi do izražaja posebice u pozivanju velikih društvenih institucija da osiguraju globalizaciju solidarnosti, koja znači globalizaciju milosrđa, jer bez milosrđa nema istinske solidarnosti.

Svečanom akademskom činu obrane doktorskoga rada nazočili su s. M. Elizabeta Peršić, provincijalna poglavarica; s. M. Beatrica Kvakar, predstavnica vrhovne uprave sestara milosrdnica; s. Dilecta Api, delegata rimske delegature; s. Albertina Baćak iz Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života; s. Vianeja Kustura, zamjenica vrhovne poglavarice Kćeri milosrđa; mr. Marko Đurin, vicerektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima te brojne susestre, prijatelji i kolege studenti. 

Stjepanka, Veselka, Stanić rođena je 26. svibnja 1971. godine u Tomislavgradu, od roditelja Stipe i Matije r. Ljubičić. Osnovnu školu te osnovnu glazbenu školu završila je u Tomislavgradu, a srednju glazbenu i opću gimnaziju pohađala je u Mostaru i Sarajevu. Po završetku srednje škole, 1990. godine stupila je u postulaturu i novicijat Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu. Prve redovničke zavjete položila je 1993., a doživotne 1998. godine. Studij teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pohađala je od 1993. do 1998., kada je i diplomirala. 

Pastoralno je djelovala u Livnu i Jakšiću, a od 2001. godine radila je u Ženskoj općoj gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu kao vjeroučiteljica, voditeljica duhovnih vježbi i različitih tribina tekao mentorica u vjeronaučnoj nastavi studentima KBF-a u Zagrebu. Od 2001. do rujna 2010. bila je voditeljica Povjerenstva za trajnu formaciju redovnica pri HKVRP-a.

Akademske 2009./2010. godine upisala je poslijediplomski studij moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a od akademske godine 2010./2011. studij je nastavila u Rimu na Accademia Alfonsiana. Na istoj Akademiji, u lipnju 2012. postigla je licencijat iz moralne teologije s radom: Liberta di coscienza e rispetto della dignita della persona umana nelle lettere encicliche di Giovanni Paolo II(Sloboda savjesti i poštivanje dostojanstva ljudske osobe u enciklikama Ivana Pavla II), pod vodstvom prof. dr. Andrzeja S. Wodke, C.Ss.R, te potom nastavila doktorski studij.