Vijesti - Scenski prikaz „Mali put“ u jubilarnoj godini sv. Male Terezije

Scenski prikaz „Mali put“ izveden je u jubilarnoj godini sv. Male Terezije u okviru proslave Dana Dječjeg vrtića sv. Male Terezije, u četvrtak 28. rujna, u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Bibinjama.

Dječji vrtić u zgradi Samostana Svete obitelji Karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Bibinjama djeluje 13 godina, od 6. prosinca 2010. godine. Vrtić pohađa 53 djece u dvije skupine. U Bibinjama mnoge obitelji imaju više od troje djece.

Ususret blagdanu njihove zaštitnice sv. Male Terezije, a u jubilarnoj godini sv. Male Terezije, u spomen na 150. godišnjicu rođenja te crkvene naučiteljice (1873.–2023.), tim su događajem karmelićanke htjele djecu, roditelje i župnu zajednicu dodatno upoznati s duhom i porukom sv. Male Terezije.

Lik sv. Male Terezije uprizorila je Dora Šimunić, a Terezijine roditelje glumili su Dorini majka i otac, Martina i Ivan Šimunić, inače roditelji četiri kćeri i angažirani vjernici laici. Čitačica između govora likova bila je Marija Lisica.

Kroz scenski prikaz prikazani su dijalozi između sv. Male Terezije i njenih roditelja i temeljem nekih primjera iz života opisana je njena osobnost.

„Tko se prvi put susreće sa sv. Malom Terezijom ili nije ništa pročitao o njenoj duhovnoj veličini, mogao bi misliti da se pretjeruje govorom o toj svetici preminuloj u dobi od 24 godine, da je bez velikog životnog iskustva. Njeno najveće dostignuće i iskustvo je izuzetno prijateljstvo s Isusom i nauk kojim sve ohrabruje da mogu brzo postići svetost života, ako krenu putem pouzdanja i predanja Bogu. To poručuje i ljudima današnjice, koji živimo stoljeće nakon nje“, poručile su karmelićanke, napominjući da su uvjeti Terezijinog života u samostanu bili teški i zahtjevni.

Terezija je živjela nutarnju slobodu i bezgraničnu ljubav prema Bogu i bližnjima, devet godina zatvorena u karmelskom samostanu u španjolskom gradu Lisieuxu, u koji je ušla s 15 godina i iz kojeg više nije prekoračila praga.

Mala Terezija u tom prikazu poručuje da je njen život bio dar, njeno srce žarko je ljubilo Isusa i da svaki čovjek može u svakodnevnom životu na različite načine dokazivati da vjeruje u vječnost, svoje talente ugrađivati u život s bližnjima, u služenje u Crkvi i sklad u obitelji.

Obitelj je odgajala Tereziju za prave vrijednosti. „U obitelji Martin živjela se čvrsta vjera koja Boga vidi u svim događajima i služi mu ustrajnom molitvom, slavljenjem mise, čestom pričešću, duhovnim razgovorima i poukama. Čitav je život uređen prema liturgijskoj godini, hodočašća, post i nemrs. Nema ništa umjetnoga u toj obitelji koja ne poznaje ukočenosti, što potvrđuju i djela koja su činili.

Prihvaćali su i hranili napuštenu djecu, prosjake i starce. Majka Zelija primjer je služenja u radosti. Otac Louis zauzimao se osobno za napuštene, pomagao je teškim bolesnicima i umirućima. Roditelji su učili djecu ljubiti i slaviti Boga, poštovati svakog čovjeka, osobito siromaha u njegovom ljudskom dostojanstvu i predali su im najveću mudrost – kako biti u ovom svijetu, ali ne od ovoga svijeta“, poručile su sestre karmelićanke.

Scenski je prikazana majka koja je Tereziju poučavala u vjeri i učila kako ništa ne odbiti Isusu. Sa svojih pet godina, Terezija je svoju majku pitala: „Mama, hoću li ja doći u nebo?“, na što joj je rekla da će doći u nebo ako bude činila stvari koje vesele Isusa. A ako ne bude dobra, onda neće doći u nebo.

Terezija je na to odgovorila: „Ali mama, ja dobro znam što bih u tom slučaju učinila: odletjela bih k tebi u nebo. Kako bi me dragi Bog mogao uzeti od tebe? Ti bi me čvrsto držala u svojim rukama, zar ne, dobra moja majko?“ Terezija je čvrsto uvjerena kako joj Bog ne može ništa, ako je u rukama svoje majke.

Terezija je nekad i malim žrtvama Isusu dokazivala svoju ljubav. „To je dražesna djevojčica, nježna je kao sjena, istovremeno je živa, ali srce joj je osjetljivo. Ima zrelost shvaćanja rijetku za njenu dob. Zapazila sam da je posebna i da Bog ima s njom velike planove“, riječi su majke sv. Terezije, koja je umrla kad je Terezija imala pet godina.

Majčinu ulogu preuzela je Terezijina starija sestra Paulina i rasla je povezanost između Terezije i njenog oca. On postaje njenim kraljem, a Terezija njegovom kraljicom. Imala je tako veliko povjerenje u njega, da je otac uvidio kako je velika odgovornost odgajati dijete, još tako velike ljudske i duhovne inteligencije.

„Činilo mi se kao da ne pripada zemlji, toliko je njegova duša voljela uroniti u vječne istine. Nije mi teško bilo zamisliti dobrog Boga, kada mi je dao tako dobrog tatu“, zapisala je sv. Mala Terezija.

Terezija je strahovala kako će reći tati da pusti svoju kraljicu u karmelski samostan, u kojem je on već žrtvovao tri starije kćeri.

„Koliko je unutarnjih borbi podnijela, prije nego je osjetila snagu da progovori. Tada joj je bilo četrnaest godina. Još se dobro sjećam tog dana. Sjedio sam sklopljenih ruku i promatrao divote prirode. Bez ijedne riječi došla je moja mala kraljica i sjela kraj mene, a oči su joj već bile orošene suzama. Kroz suze mi je povjerila svoju želju da uđe u Karmel. Tada su se moje suze pomiješale s njenima. Zagrljeni smo plakali, ali i zahvaljivali Bogu koji izabire sebi suradnike. Moje očinsko srce pohodila je velika bol. Ipak, u tišini nutrine izrekao sam Bogu: ‘Neka bude tvoja volja! Predajem ti svoj mali biser kojim si mi uljepšao zemaljski život’“, riječi su oca sv. Male Terezije koji je nijednom riječju nije odvratio od zvanja. Bio je uvjeren da je želja Terezije želja samoga Boga. U svojoj dubokoj vjeri znao je mu Bog iskazuje veliku čast što od njega traži njegovu djecu.

„Terezijin sveti život i nama je poziv da prihvatimo svoga Stvoritelja kao Spasitelja, da prihvatimo svoje nedostatke i živimo s njima. Božja ljubav je veća od naših grijeha i slabosti i poticaj da zahvalimo Ocu što je pravu mudrost objavio malenima. Mala Terezija je izjavila: ‘Sve što sam činila mora biti dostupno malim dušama’. Ako danas u ljubavi učinimo djelo više nego smo učinili jučer, učinili smo korak više prema malom putu duhovnog djetinjstva kako nam je pokazala sv. Mala Terezija“, rekle su bibinjske karmelićanke.

Na kraju prikaza, pjesmu ‘Molitva srca’ pjevala je Vida Šimunić, Dorina sestra. Za to vrijeme, Dora je u ulozi Male Terezije prošla crkvom i pokraj klupa prema ljudima prosipala latice ruža.

U osvrtu na scenski prikaz, otac Ivan Šimunić rekao je da su reagirali emotivno kad im je sestra rekla što pripremaju u Godini jubileja. „Bilo nam je jako drago. Vjerujem da su ljudi mogli osjetiti toplinu Malog puta sv. Male Terezije. Fascinira me njen mali put. To su svakodnevne situacije u kojima možemo susresti Gospodina. Često mislimo da se Bog nalazi negdje daleko, da treba učiniti puno toga da bismo došli do njega, a zapravo, Bog je prisutan u nama i možemo otkriti njegovu volju našom odlukom da male stvari činimo njemu na slavu“, rekao je Šimunić.

Majka Martina Šimunić rekla je da je, pripremajući se za taj prikaz, zaronila u obitelj Martin. „Pisma Terezijine majke zaustave te da promisliš što je Crkva učinila time da je taj roditeljski oltar uzdigla na čast oltara. Pitala sam se kako ću to prenijeti. Međutim, nije teško kad svaki roditelj voli svoje dijete, pa za biti uz svoje dijete ne treba posebna gluma. Mala Terezija je popularna svetica i u našem narodu, puno nas je doživljava svojom. Osobni susret kroz njen zagovor, promišljanja što je Mali put i njen poziv na ljubav dodirnu osobu da poticaji sv. Male Terezije postanu smjernica za hod u životu“, poručila je.

Obitelji Šimunić na trudu i prikazanome čestitao je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji je također pratio taj scenski prikaz, izveden nakon mise koju je mons. Zgrablić prethodno predvodio.

Nadbiskup je zahvalio i čestitao karmelićankama, izrazio im priznanje za njihov marljivi rad, kao i roditeljima i svoj djeci čije je sudjelovanje na misi pohvalio i ohrabrio. Pozvao ih je da dođu u blizinu nadbiskupa oko oltara, i na taj način simbolično oživotvorujući Isus poticaj učenicima: „Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje!“ (Mk 10, 14).