Vijesti - SKAC Razgovor s isusovcem Marijanom Bešlićem - “Biti isusovac: s krunicom u ruci”

Povodom održavanja događaja za mladiće zainteresirane za isusovačko zvanje „Možda baš isusovac”, Studentski katolički centar Palma (SKAC) na svojim je mrežnim stranicama objavio razgovor s paterom Marijanom Bešlićem. Dio razgovora prenosimo u nastavku.

Kako ste doživjeli poziv?

Rođen sam u Bosni, u mjestu Borovica, u kojem je bilo jako puno moliteljica za zvanja. Kod nas kažu da je iz svake kuće u Borovici proizašlo zvanje. To je plod molitve mnogih.  Dolazim iz mnogobrojne obitelji, imam sedmero braće i četiri sestre. Moju župu su vodili isusovci. Bili su kao jedna obitelj. Od djetinjstva sam se susretao s isusovcima i promatrao njihov život. Zajedništvo, molitva, smijeh, pjesma i radost među njima me oduševila. Odrastajući tako uz isusovce u meni je sazrijevala želja da postanem svećenik, redovnik, isusovac. Nakon osnovne škole, 1968. godine dolazim u sjemenište na Šalati zajedno sa još 145 sjemeništaraca. 1969. sam prešao na Fratrovac gdje sam maturirao, a potom otišao u vojsku. Nakon vojske ušao sam u novicijat.

Kako je dalje tekao vaš put?

Neočekivano! Pater Mijo Nikić i ja zajedno smo se spremali za misije u Zambiji. Školovanje nam je radi toga bilo ubrzano i nismo išli na magisterij, već nakon novicijata odmah na studij filozofije i teologije. Zajedno smo bili zaređeni 1980. godine s još oko 135 zaređenika. Iste godine sam postao prefekt, odgajatelj sjemeništaraca u Dubrovniku. Nakon godinu dana otišao sam na studij u Rim ponovno sa nakanom da pođem u misije. Već je bila dogovorena služba za patera Nikića i mene. Ali nam je rečeno da malo pričekamo, i čekamo do dana današnjeg. Najbliže što sam misijama došao je da sam po povratku iz Rima radio u uredu za misije. Bio sam odgojitelj sjemeništaraca na Fratrovcu dvije godine. Iza toga sam za stalno usmjeren za pastoralnog župnika. U Zagrebu sam bio odgajatelj za strane studente. Usmjeravao sam ih pomalo prema svećeništvu i pripremao za pastoralni život. Umirovio sam se 2018. godine i sada sam u Splitu pomoćnik magistru u novicijatu. Mogu reći da je župnikovanje bilo moja temeljna misija, i nosilo je to mnogo radosnih trenutaka sa mojim župljanima.

Vi ste sada u mirovini i prošli ste cijeli put koji jedan isusovac treba proći da uđe u Družbu. Možete li za naše čitatelje ispričati koji je to završni korak za ulazak u Družbu, odnosno što je to treća probacija?

Treća probacija je završni dio formacije isusovca. Prije nego što čovjek u potpunosti uđe u apostolat, otprilike 5-6 godina poslije studija, ide u probaciju. Probacija traje 6 mjeseci i obavlja se u Hrvatskoj (u Opatiji) ili u Irskoj, na Filipinima, u Americi ili negdje po Europi, ovisi o putu i službama dotičnog isusovca. U tom procesu od isusovac se vraća na svoje početke, ponovno prolazi sve ono što je kroz novicijat i studij spoznavao i učio. Uz to ponovno obavlja tzv. “velike” duhovne vježbe od 30 dana. Nakon toga kandidat daje četvrti zavjet, a to je zavjet specifičan za isusovce i odnosi se na poslušnost papi. Tek tim događajem postaje isusovac punopravni član Družbe.

Dojmljivo je kako ste bili poslani od Družbe služiti od Slavonije do Dubrovnika gdje se razlikuje mentalitet i ljudi. Uz to kroz formaciju, a posebno probaciju, isusovac može završiti u bilo kojem dijelu svijeta, u nekoj međunarodnoj zajednici. To vam omogućuje fleksibilnost?

Dužnost je nas isusovaca da idemo služiti bilo gdje, gdje god nas poglavar pošalje. Prilagođavamo se svakom podneblju. To nije lako, ali je usko vezano uz naš način postupanja. Činimo stvari onoliko koliko nas vode Bogu. A poslušnost papi, isusovačkom generalu i našem provincijalu jest ključni element življenja našega redovništva. Kroz povijest Družbe vidljiva je fleksibilnost koja je isusovcima omogućila da budu učitelji, znanstvenici, liječnici, te da se snalaze ne samo u Europi nego po svim kontinentima.

To znači da mladić koji razmišlja o pozivu za isusovca mora biti otvoren za sve mogućnosti. Kako se odluči kuda se koga šalje?

Svaki kandidat koji dođe u isusovce proći će najprije kroz razgovore s promotorom zvanja i drugim članovima Družbe. Najprije se ide u novicijat bez obzira koju osoba ima struku, recimo trenutno u novicijatu imamo čak dva svećenika. U novicijatu čovjek puno toga vidi i nauči, pa reflektirajući u sebi, o svojim darovima i pozivu, on zapravo otkriva sam sebi i poglavarima koja bi služba bila za njega. To se otkriva kroz studij filozofije i teologije, te napose kroz specijalizaciju. Zatim Družba kandidata usmjerava bilo za profesora, duhovnika, pastoralca, umjetnika…

Što dakle mlada osoba koja razmišlja otići u isusovce treba imati na umu?

Važno je da se doživljava pozvanim, da to osjeti, da se s radošću i veseljem uz križeve i kušnje odazove i pokuša ustrajati do kraja.

Što biste rekli da je najljepše u življenju nekog isusovca u Družbi, a s druge strane, što mu predstavlja najveći izazov ili žrtvu koja se traži da bi se to zvanje ostvarilo?

Najljepša je širina tog poziva, bila pastoralna, duhovna ili intelektualna. To omogućuje da isusovac sve svoje kvalitete pronađe i ostvari, da se ostvari u punini. Problematika s kojom će se svatko susresti jest disciplina i odricanje samog sebe, svoje volje, svojih odluka. Uz zavjete, poslušnost je kod sv. Ignacija temeljni zahtjev. Od novicijata se svatko susreće sa poslušnošću. Tko to nije upoznao, upoznati će, a tko to ne može prihvatiti, imati će poteškoću ostvariti se. Isusovci žive zajedno u poslušnosti prema poglavaru. To ne znači da se isusovac odriče svojeg „ja“, svoje slobode i svog mišljenja. Sve se odlučuje unutar zajednice, a naposljetku uz odobrenje poglavara.

Kakvu ulogu u životu isusovca ima Gospa? Čini se da je za vaš put bila baš značajna?

Kada sam bio mali, u mom selu se svaki dan ujutro, o podne i navečer molio Anđeo Gospodnji, čak bi se i u polju stalo s radom. Iza večernje molitve više nije bilo zabave, već vrijeme za počinak. Sjećam se i svojih prvih susreta s pobožnosti Majci Božjoj u svibnju i listopadu u Borovici koju je vodio župnik, isusovac. To se orilo i pjevalo, nitko živ nije izostajao poslijepodne i navečer. Cijela crkva je pjevala Gospine pjesme i krunicu. Kroz apostolat sam išao s krunicom u ruci. Marija je sastavni dio isusovačkog poziva. Koliko god je sv. Ignacije proživljavao i doživljavao u svojem iskustvu i viđenju Trojstvo, on je gajio i posebnu pobožnost Majci Božjoj. Ignacije se utjecao našoj dragoj Gospi od puta, a tu naviku čuvaju isusovci i dan danas.

Ukoliko razmišljaš o pozivu za isusovca, sudjeluj u vikendu razlučivanja za dečke koji će se održati od 7 do 9. svibnja 2021. Prijaviti se može ovdje: Možda baš isusovac?!