Vijesti - Školske sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije proslavile 25 godina prisutnosti u Zagrebu

Školske sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije u Zagrebu proslavile su u subotu 25. ožujka svečanim euharistijskim slavljem u večernjim satima svetkovinu Navještenja Gospodinova – Blagovijest i 25 godina prisutnosti sestara u Držićevoj ulici u Zagrebu. Svečano euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli koja je posvećena Navještenju Gospodinovu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji vlč. Ivice Zlodija, župnika župe Sv. obitelji. Na početku misnoga slavlja biskup Šaško je uputio riječ pozdrava te uime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića zahvalio sestrama za sve što čine nesebično služeći već 25 godina u Zagrebu. Ujedno je sestrama čestitao i 75. obljetnicu osnutka Provincije.

U homiliji biskup je prolazeći kroz evanđelje iznio šest točaka o poznatoj i svima nama veoma bliskoj živoj Božjoj riječi (Lk 1, 26-38). Prvo što nam se nameće, upozorio je biskup, jest stvarnost poziva, Božjega plana koji se odnosi na ljude s kojima se ne računa, na mjesta i prostore koje čovjek ne bi stavio na prvo, nego na zadnje mjesto. Bog računa s slabima, krhkima. To nas ohrabruje: Što smo slabiji, to nas Bog više voli. U susretu s tim planom kojega postanemo svjesni prije ili kasnije trebamo reći svaki/a od nas da ili ne. Marija je učiteljica odgovora 'da'; ona nas uči da je istinska sloboda prianjanje uz Božji plan za nas, odvažno i bez zadrške. Osim toga biskup Šaško je ukazao na razliku između navještaja Mariji i Zahariji: kod Zaharije se anđeo objavljuje u hramu, rekli bismo službeno i na 'službenom mjestu', a k Mariji Gabrijel ulazi u njezin uobičajeni život. Nadalje, važno je čuti da anđeo Mariju zove „milosti puna", a to znači da ona nije sama po sebi puna milosti, nego po milosti koja ju je ispunila. To je jedina stvarnost koja mijenja ljudska srca, koja liječi rane, naglasio je biskup, te nas sve pozvao iznova otkrivati i primjećivati tu dobrostivost kojom je i nas Bog pohodio. 

Nadalje primjećujemo da anđeo Mariju pozdravlja nama bliskim pozdravom: Gospodin s tobom čime se želi istaknuti zadatak i poslanje koje proizlazi iz blizine s Bogom. Smo po Božjoj prisutnosti ulazimo u odgovor tko smo mi i drugi. Samo s Bogom ulazimo u središte koje ne razočarava. Marija to otkriva i prihvaća. Moj i tvoj zadatak je nositi tu Božju blizinu i očitovati ju, naglasio je biskup. Marijin odgovor: Evo službenice Gospodnje otkriva da je Crkva po svojoj naravi služiteljska. To je Crkva koja je znak i nama vjernicima i društvu: Evo me, spreman/spremna sam služiti, ne uzimati nego davati, ne zahtijevati nego darivati. 

Zatim u evanđeoskom ulomku čitamo Bogu ništa nije nemoguće. To je lijepa riječ, prepuna nade. Bog je svemoguć, ali ne u skladu s našim predodžbama, nego je svemoćan u ljubavi. Božja ljubavi i pouzdanje u Boga čine čuda. Čudo cijele povijesti spasenja koje je Bog ostvario po Mariji polazi od pouzdanja, spomenuo je biskup, naglasivši da to čudo čini i danas s nama te nas pozvao da ga molimo da u našim životima po našoj vjeri učini nemoguće: da se uzradujemo tamo gdje smo mislili da radosti nema i je ne može biti. Bogu je to moguće i radost prodire kroz tamu naših nesigurnosti.

Gospodin je s nama, Božje je kraljevstvo među nama i u nama, zahvaljujući jednoj malenoj riječ, Marijinu pristanku, njezinu neka mi bude. Postoji plan koji traži ljudski odgovor i Marija je shvatila da je Bogu potrebno osloboditi prostor. Zvuči pomalo čudno, pripomenuo je biskup, pitajući se zajedno s nama, kako bi čovjek mogao Bogu dati prostor budući da je Bog punina, da je sveprisutan, da ispunja ne ostavljajući ništa izvan sebe? Ova slika potječe od jedne rabinske predodžbe i tiče se slobode i ljubavi. Jer, ljubav je upravo to – napraviti mjesta, osloboditi prostor, biti prisutan i u prividnoj odsutnosti. U židovskom jeziku postoji riječ cimcum koja znači skupljanje, ulaženje u sebe ali ne kao posljedica straha; znači davanje prostora drugomu, dragovoljno uzmicanje. To je prisutnost po odsutnosti, a preneseno znači poniznost koja ustupa mjesto drugomu; umanjuje sebe, da bi se više prostora napravilo drugomu. Upravo to Marija čini u prihvaćanju Božje volje, u pristanku anđelu Gabrijelu koji joj donosi vijest o Utjelovljenju. Svi problemi nestaju u sebičnome osvajanju prostora za sebe, širenje do toga da za drugoga ne marim, oduzimanje onoga što je drugima potrebno da budu s nama. Osobe koje su pune sebe, site, ne mogu napraviti prostora Bogu. Zato je prvo blaženstvo: Blago siromasima duhom, koji sebe čine siromašnima. Zašto? Da bi oslobodili prostor. Ako oslobodiš prostor, ako makneš ono što te opterećuje, ono što ne služi ničemu nego pritišće život i dušu; ne ispunjaju srce, nego ga stežu i muče, tada Bog može ući i biti vidljiv u tvojoj povijesti donoseći radost. I plan se ostvaruje. Naviještenje dobiva oblik naših života. Radosna vijest – istaknuo je biskup Šaško.

Na kraju misnoga slavlja riječ zahvale i pozdrava uputila je provincijalna predstojnica s. Kata Karadža, spomenuvši među ostalim, da su na Dan provincije 29. travnja, u godini osnutka redovničke kuće u Držićevoj sestre obilježavale 50. obljetnicu utemeljenja Provincije. Ove godine, kada slavimo srebrni jubilej ove redovničke kuće, Provincija je u znaku slavljenja 75. obljetnice života. Tako je ova godina prožeta milosnim događajima koji će obogatiti našu provinciju. Osim toga možemo kroz sve ove godine svjedočiti da nas je vodila i vodi Božja providnost, rekla je s. Karadža. Nakon misnoga slavlja druženje je nastavljeno u samostanskoj blagovaonici oko obiteljskoga stola.