Vijesti - Štovatelji sv. Nikole Tavelića ispunili nacionalno svetište u Šibeniku i na večernjoj misi

Na blagdan sv. Nikole Tavelića u nedjelju 14. studenoga vjernici su od jutarnjih sati hodočastili u svečevo svetište, crkvu sv. Frane u Šibeniku, a štovatelji prvoga hrvatskog kanoniziranog sveca, sveca, franjevca, misionara i mučenika za Krista tako su ispunili svetište i na večernjoj misi koju je predvodio rektor svetišta fra Ivan Bradarić.

Na početku homilije, fra Ivan Bradarić je upitao „što je to svetac, svet“, te naglasio kako je odgovor nedvosmislen, jednostavan, direktan, a nalazimo ga u Isusovim riječima „pođi za mnom, odreci se samoga sebe i uzmi svoj križ“. Slijediti Njega, znači slijediti i Njegov način života, i biti spremni na neprihvaćanja, ruganja, osuđivanja, izdaje, zatajenja, jer „Isus je propovijedao ljubav, a uzvraćali su mu mržnjom, pozivao je na pomirenje, odgovarali su uvredama, zagovarao je jedinstvo, podmetali su mu neslogu, naviještao je istinu, okretali su u zabludu, promicao je vjeru, sijali su sumnje, unosio je nadu, promicali su očaj. Bio je svjetlo, zatvarali su ga u tamu. Bio je istinska radost ljudima, a sve su pretvorili u žalost. Neprijatelje i izdajice je zvao prijateljima, zauzimao se za oprost svima, potpuno, sve, uvijek, zagovarao je potpuno pouzdanje u Boga, poučavao je da ne sudimo i ne osuđujemo. Liječio je i podizao ljude bez razlike, strance tretirao kao i svoje sunarodnjake, grješnike je poticao da ne griješe, a pravednike da nastave činiti pravicu i promiču ljubav“, posvijestio je propovjednik.

No, svojim pozivom, „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“, Isus nam ostavlja prostora za slobodnu odluku, jer kaže „ako tko hoće“.

Upravo taj „hoću“ bio je odgovor našeg Nikole. Svojim „hoću“ prihvaća poziv i odlazi na misijska putovanja. Pred očima je imao lik dragoga Učitelja kako hoda poljima Galileje, kako je izgnan iz Nazareta, kako nije primljen u Samariji, kako je osporavan u Jeruzalemu, kako se uspinje na Golgotu. Svojim „hoću“, Nikola svoj lagodni stil života koji mu je obećavao život bez goleme muke i neizvjesnosti zamjenjuje hodom za Kristom, rekao je propovjednik, te dodao „put spasenja jednak je za sve, i stare i mlade, i bogate i siromašne. Treba se žrtvovati“.

Po nauku i primjeru svog oca i zakonoše svetog Franje, Nikola i njegovi drugovi su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Mi iz Nikolina života sasvim pouzdano znamo samo tek svršetak, mučenički kraj njegova života. Imamo izvješće koje je, poput fotografije, uhvatilo samo jedan trenutak. A što je svemu tome prethodilo, upitao je propovjednik, te vraćajući misao na misno evanđelje, naglasio kako nam je jasno da je Nikola pošao za Isusom, i da se odrekao samoga sebe, no „možda nam izmiče onaj drugi dio rečenice koji kaže da je Nikola svaki dan uzimao križ svoj i slijedio Isusa, jer prisjetimo se: Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi (Lk 9, 23). Upravo u toj rečenici možemo iščitati kako je Nikola u Jeruzalemu slično kao i u Bosni naviještao Riječ Božju, bilo to zgodno ili nezgodno, čineći svaki dan jedan korak više i bliže Gospodinu. Ili, kako reče papa Franjo, nastojeći za početak živjeti možda tek „srednju klasu svetosti“ predajući svaki dan život svoj za brata bližnjega, svjestan da ga to može i života koštati. Odnosno, svjestan da time može i život zadobiti, ali i život svoga bližnjega te dospjeti do „prve klase svetosti“.

Živimo u vremenu punom izazova. A izazov smo najveći možda mi sami sebi. Nedovoljno povjerenje i nepotpuno predanje onim riječima „ako hoćeš slijediti me…“. Hoću, odgovara i svaki od nas, pojedinačno: katkad ponosno i odvažno, kao ono kada smo tek povjerovali: katkad tjeskobno i zabrinuto, kada nas pritisnu nevolje; a ponekad, vjerujem i najčešće, u punini naše vjere i zrelosti našega zvanja, oslonjeni u potpunosti na Onoga koji nam snagu daje, odgovaramo: Hoću, umnoži mi vjeru, Gospodine, riječi su kojima je fra Ivan Bradarić zaključio homiliju.