Vijesti - Susret mons. Zgrablića s redovnicama djelatnim u Zadarskoj nadbiskupiji

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić susreo je redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji na rekolekciji redovnica održanoj u četvrtak, 18. svibnja u dvorani Sjemeništa „Zmajević“ u Zadru.

Mons. Zgrablić održao je poticajni duhovni nagovor o kreposti ljubavi i potrebi njenog življenja prema zapisima tri svetice redovnice: Terezije od Isusa, Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica i Majke Tereze iz Kolkate.

„Drago mi je biti s vama. Želio sam susresti se s vama u prvim mjesecima moje službe nadbiskupa. Najprije bih svima doista želio od srca zahvaliti za sve dobro koje činite u nadbiskupiji“, rekao je redovnicama mons. Zgrablić.

Mnogi nastupaju javno u Crkvi, govori i postupci nekih često su vidljivi i u javnosti više prisutni, a o redovnicama se piše manje u odnosu na neke druge stvarnosti i djelovanja u Crkvi – primijetio je.

„Ali, ono što redovnice čine doista je prevažno u Crkvi! To nije nešto sporedno, nego je bitni dio Crkve. Živost mjesne Crkve i duh koji vlada u Crkvi je zahvaljujući i mnogim redovnicama koje vrše svoje poslanje u Crkvi i revno, predano žive svoju karizmu. Vi ste veliki blagoslov za Crkvu“, poručio je zadarski nadbiskup.

I u Svetom pismu mnogi primjeri žena pokazuju koliko su žene velike i važne. „Negdje sam pročitao da ni Bog nije mogao bez žene. I Bog je izabrao Mariju da nam da svoga sina Isusa Krista. Prema tome, uloga žene je doista jako velika u Crkvi. Ona možda nije dobro valorizirana ni predstavljena, ali pred Bogom to ide drugačije. Bog vidi ono što je u srcu, iznutra. Bog vodi Crkvu“, ustvrdio je.

Premda „često ne vidimo djelovanje redovnica koje je bitno za Crkvu, koje preporađa Crkvu i čini da Crkva živi“, nadbiskup je rekao da ono što uglavnom i u većini vremena vidimo izvanjski, različite aktivnosti.

„Aktivnosti nisu garancija da je Crkva živa, da je doživjela svoj vrhunac i dubinu. A redovnici i redovnice pozvani su duboko živjeti svoju vjeru. Onda Bog djeluje po milosti koje dodjeljuje pojedinoj osobi u duhovnom životu. To je uvijek blago i bogatstvo za Crkvu“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadalje je razmatrao je ljubav na kristovski način. Kristoliko svjedočanstvo ljubavi najvažnije je u životu, istaknuo je. Dodao je bitne poticaje iz poimanja i življenja ljubavi triju svetih žena, redovnica. Jer baš ljubav ima moć okupljati u različitosti pojedinih različitih poslanja i najuzvišenija je vrijednost koja ostaje kroz svu vječnost, o čemu piše i apostol Pavao.

„Mi smo u različitim karizmama, a Gospodin je nas različite – nismo se međusobno birali s kim ćemo živjeti – postavio u jednu nadbiskupiju. To je Bog učinio, okupio nas je u određenoj zajednici. I imamo nešto jako važno zajedničko.

O ljubavi ovisi cijeli naš život – koliko srcem ljubimo Crkvu, koliko rastemo u ljubavi koju je Krist pokazao na križu – do kraja i bezuvjetno. To je proces u kojem rastemo dok god smo živi“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu zapovijed ljubavi da ljubimo jedni druge, kao što je on nas ljubio.

Izraz zapovijed ljubavi može zvučati čudno, jer, kako nam netko može zapovjediti da (ga) ljubimo. Prvi Bog dao je svakom čovjeku slobodu hoće li prihvatiti njegovu ljubav i hoće li uzvratiti Bogu na ljubav koju on nama pruža.

„Isus nam to govori na naš ljudski način, da mi to razumijemo. Kad osobi koju ljubiš hoćeš nešto reći najvećim žarom i najvećim autoritetom, onda mi to izričemo u obliku zapovijedi. Može se razumjeti da nam Isus to govori s najvećim mogućim autoritetom. Bog nam daje izobilno ljubavi. Samo trebamo otkriti koliko milosti smo primili. Primanje sakramenta je neizmjerna milost koju nam Gospodin daruje svakog dana. Nekad smo uskogrudni, a nekad širokogrudni za ono što nam Gospodin daje. U nas ulazi onoliko milosti koliko se mi otvorimo. Dok god smo živi, trebamo širiti svoje srce da Božja ljubav može rasti u nama do punine“, potaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši da su i utemeljitelji redovničkih zajednica i družbi duboko živjeli ljubav.

Sv. Terezija od Djeteta Isusa kaže da nema većeg djela od djela ljubavi, ma kakva čuda činimo. „Možemo toliko toga postići u životu, govoriti vrsno, steći razne titule, položaje i znanja, ali sve to je relativno u odnosu na ljubav koja je najveće djelo“, naglasio je.

Razmatrao je kako konkretizirati ljubav u sredini u kojoj žive i prihvaćati jedno drugo, jer ljudi su po naravi različiti karakteri.

Redovnici nisu birali jedno drugo za život u zajednici, tko će s kim i gdje živjeti. Gospodin ih je postavio u neku zajednicu da budu zajedno i ima neki plan s njima. To je Božje djelo – istaknuo je nadbiskup.

„Savršena ljubav sastoji se u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slabostima, da se uzdižemo najmanjim djelima krepostima koje u njima vidimo. Ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca“, citirao je sv. Tereziju od Djeteta Isusa koja je govorila da ljubav kao svjetlo treba osvjetljavati sve koji su u kući, a ne samo one koji su pojedincu najmiliji.

„Ljubav nema iznimke, nikoga ne izuzima iz obuhvata Božje ljubavi. Bog sve jednako ljubi. Možemo se najviše posvetiti upravo po onima koji nam nisu dragi, koji nam nisu simpatični. Njih sv. Mala Terezija vidi kao dar – osobu koja joj smeta, osobu koja nam teško ‚pada‘. Ona je po naravi osjećala odbojnost prema jednoj sestri, ali nije htjela popustiti svojoj naravi.

Pozvani smo živjeti nadnaravne vrijednosti! Dakle, ne ono što nam govori narav, nego ono što dobivamo od Krista. Ako živimo samo naravne vrijednosti, onda nema kršćanskog duha, Krista“ – istaknuo je otac nadbiskup

Poručio je da se ljubav „ne može svesti na osjećaj, nego ljubav mora biti stav našeg života, naše opredjeljenje. Svaka osoba je hram Duha Svetoga i treba je promatrati Kristovim očima. Gospodin i tu, svaku dušu ljubi.“

Sv. Terezija Avilska kaže da „Đavao najviše nastoji ohladiti ljubav prema bližnjemu u našem srcu. To je najveća borba protiv Boga i našeg posvećenja.“

Svetica opisuje da je duša dragocjena i ima različite prostorije, poput zamka. U najljepšoj prostoriji naše duše živi Bog. Ona kaže da u uspinjanju odajama naše duše nije bît u tome da se puno razmišlja, nego da se puno ljubi.

„Stoga treba činiti ono što vas više potiče na ljubav. Ljubav prema Bogu ne sastoji se u većim duhovnim ugodama, nego u većoj odlučnosti da želimo u svemu ugoditi Bogu, u nastojanju koliko možemo da ga ne vrijeđamo, u molitvi da se širi njegova čast i slava njegova Sina, da napreduje Katolička Crkva. To su znaci ljubavi“, citirao je sv. Tereziju Avilsku mons. Zgrablić.

„Dakle, ljubav se sastoji u većoj odlučnosti da želimo u svemu ugoditi Bogu. Nekad je to križ, odricanje, trpljenje; nekad moraš nešto ‘pregristi’, nekad ti je teško i nešto te dovodi do suza; to je jače od tebe jer je protiv tvoje naravi. Ali, to je onda siguran znak ljubavi – jer činiš dobro“, ohrabrio je redovnice.

Istaknuo je da je Gospodin „s nama, na našem putu i Gospodin nas neće Gospodin ostaviti bez utjehe i snage“.

Nadbiskup je naglasio i svetičinu misao: „Najbolje će se vidjeti koliko ljubimo Boga, kako ljubimo bližnjega. Što više budete vidjele da ste uznapredovali u ljubavi prema bližnjemu, to ćete više uznapredovati u ljubavi prema Bogu – budite u to sigurne.“

„Dakle, Bog je na prvom mjestu. Bez Boga ništa. Ali, put do Boga ide preko čovjeka! Jer u suprotnom, možemo voljeti neku svoju ideju, privid. Ali, ako idemo preko čovjeka, to je ispravno – jer, u konačnici, i Bog se utjelovio u Kristu. Krist se utjelovio! Mi smo mistično tijelo Kristovo!

Mi tim putom moramo ići, ljubiti. Inače se može slijediti nešto što se nama pričinja, nešto kakav Bog nije. Ako ljubimo Boga kroz bližnjega, onda ljubimo Krista uskrsloga i svjedočimo Kristovo uskrsnuće. To su dvije spojene posude, to ide skupa – ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Terezija potiče da napredujemo u ljubavi, jer, kako kaže, „Đavao nas kani napasti. Ne napredovati u ljubavi je loš znak, jer ljubav nikad nije besposlena.“

„Vi radite s puno ljubavi. U tolikim velikim stvarima i sitnicama, toliko toga pripremate, što god radite, radite s velikom ljubavlju. Gospodin djeluje preko vas. Ta ljubav je ona koja zrači, koja živi za Crkvu! To je blago i bogatstvo koje Crkva ima u vama. Vi doprinosite tome svojim životom. Nekad se to i ne vidi.

Ali, Gospodin je rekao: Ako napojite nekoga samo čašom hladne vode, neće vam propasti plaća. Gospodin vidi čašu hladne vode. Nema sitnice koju je netko učinio s ljubavlju, a da Gospodin to nije vidio. To najviše vrijedi u njegovim očima“, ohrabrio je zadarski nadbiskup.

Opisujući stanja duše, sv. Terezija Avilska kaže: „Kad duša jako napreduje, može doživjeti sušu, doživi teret i prazninu, s obzirom na to kako ju Bog isprazni iznutra.“ Velike kušnje osobito je proživljavala sv. Majka Tereza.

Koliko se nalazila u velikoj, nepodnošljivoj kušnji opisano je, temeljem njenih vlastitih zapisa, i u knjizi Dođi, budi moje svjetlo, potvrđujući da nijedna tjelesna bol nije usporediva sa stanjem kad čovjeka boli duša, kad osobu razdire bol duše, nutarnja praznina.

„Sv. Majka Tereza imala je strahovite kušnje, dotle da se pitala uopće o smislu svega što radi. A opet, bila je puna žara. No, te kušnje nisu umanjivale aktivnosti koje je imala. Čak izvana pokazuje radost, a u duši proživljava stanje koje je Majka Tereza nazivala paklenim mukama“, rekao je nadbiskup, citirajući svetičin zapis: „Svjesno sam i dragovoljno ponudila Presvetom Srcu čak i vječnost provesti u ovom strašnom trpljenju, ako bi mu to donijelo malo više zadovoljstva ili pak ljubav samo jedne duše.“

„To je veliki, izvanredni izraz ljubavi! Koliko je ta žena ispraznila sebe od svoje sebičnosti!? Svoju dušu apsolutno je ispraznila od svake pomisli na svoju korist! Njena duša je bila potpuno prazna, da je u punini Bog može ispuniti“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

U zahtjevnosti nasljedovanja takvog ideala, nadbiskup je upitao: „Koliko svi moramo raditi na sebi, da činimo kao što je živjela sv. Majka Tereza-– da ispraznimo sebe od bilo kojeg koristoljublja, da imamo samo misao na čast Božju i ljubav jedne duše prema Gospodinu?“

U zahvalnosti Bogu za te tri velike žene, tri velike redovnice, nadbiskup je rekao da je potrebno truditi se u svemu što činimo organizacijski, operativno u raznim aktivnostima, ali svjedočanstvo ljubavi je najvažnije.

„I u tome vidim osobito veliku ulogu redovnica. To je izuzetni duh kojega živite! Želim vas ohrabriti i zahvaliti vam! Želim vam reći da to vidimo, da to cijenimo, da se radujemo tom vašem životu! Želim vam izreći priznanje i zahvalu!“, poručio je redovnicama koje su nakon susreta imale mogućnost slavlja sakramenta ispovijedi.

Uvodni pozdrav i završnu riječ na susretu uputio je povjerenik za osobe posvećenog života u Zadarskoj nadbiskupiji fra Andrija Bilokapić u čijoj je nadležnosti organiziranje mjesečnih rekolekcija za redovnice.

„Redovnice u našim zajednicama i crkvama su duše tih prostora i života. Redovnice dočekuju ljude, ispraćaju, znaju se nasmijati, saslušati, nose ljude u molitvi i djeluju jedan na jedan. A Isus je bio najjači u tom djelovanju jedan na jedan, kad je ljude susretao u četiri oka“, rekao je fra Andrija, podsjetivši na susrete Isusa sa Samarijankom, ženom u preljubu, Natanaelom i drugima koje je osobno susretao, podizao im dostojanstvo i poštovanje njihove osobnosti.

„Žene su karizmatične na osobiti način, karizma je potrebna kao dopuna djelovanju hijerarhije u Crkvi. Za Mariju je rečeno da je milosti puna. Što bi Sveto Pismo bez Rute, Lidije, Samarijanke, Marte, Marije, Magdalene i tolikih drugih žena koje su ostajale uz Isusa kad su drugi od njega odlazili ili bi se razbježali. Nadam se da će Gospodin obnoviti zvanja iz stabla naših redovničkih zajednica; kao što iz starog panja i masline izrastu novi izdanci, da će i iz naših zajednica izrasti nove mladice redovnica“, rekao je fra Andrija.