Vijesti - Susret redovnika i redovnica Krčke biskupije prigodom zatvaranja Godine posvećenog života

Zatvaranje Godine posvećenog života za Krčku biskupiju održalo se 6. veljače 2016. u katedrali u Krku. Tom prigodom su se redovnici i redovnice biskupije okupili u 16 sati u katedrali na prigodnom predprogramu. Nakon stihova o. Antuna Badurine, u interpretaciji s. Monike Ikić te uvodnog pozdrava i molitve Oca Biskupa, mons. Ivice Petanjka, slijedila je dramska igra „Trajna slika Isusova lika… Svjetlo na prosvjetljenje naroda“ koju je s. M. Andrea Petravić pripremila sa djecom i mladima iz Punta.

U nastavku, s. Skolastika Pirih, benediktinka, prisutnima je posvjedočila o svojih pedeset i pet godina života posvećenog Gospodinu u klauzuri samostana sv. Petra u Cresu istaknuvši da klauzura „ne znači zatvorenje nego pripadnost samo Bogu i otvorenost svijetu, i suradnja u spasenju svijeta.“ Sestra je također kratko progovorila i o karizmi svoga reda: „Naše poslanje je molitva, i da slušamo Riječ Božju, da je naviještamo, da je u svom životu ostvarujemo.“

Na kraju uvodnog programa, povjerenik za Ustanove posvećenog života, vlč. Zvonimir Badurina Dudić se kratko osvrnuo na proteklu Godinu zahvalivši svima koji su omogućili ovo okupljanje u katedrali kao i Ocu Biskupu na podršci.

Slijedila je koncelebrirana sveta Misa koju je predvodio Otac Biskup.Također je bio prisutan i biskup emeritus, mons. Valter Župan. U svojoj homiliji Otac Biskup se osvrnuo na Evanđelje toga dana (Mk 6, 30-34) u kojem Isus svoje učenike, nakon što su se puni oduševljenja vratili sa svog poslanja, šalje u osamu. „Svaki dan slušamo Riječ Božju i svaki dan možemo izvući bar jednu misao koja nama može biti orijentir, putokaz, svjetlo, poruka, za taj dan.“

Evanđelje govori o prvom misionarskom putu odnosno povratku apostola, učenika koji su se vratili oduševljeni i koji pričaju Isusu što je sve Bog po njima učinio. Isus, kad ih je slao, rekao im je da ne nose na put ni štapa, ni torbe, ni novca. Zašto je Isusu bilo toliko stalo da nemaju nikakvih materijalnih sredstava uza se? „Zato da od samog početka shvate da trebaju donijeti Radosnu vijest, Isusa Krista, a ne sebe; da propovijedaju Krista, a ne sebe; da Riječ Božju treba prenijeti onakvu kakva jest.“ Da trebaju donijeti golu istinu, da trebaju reći ljudima ono što trebaju čuti, a ne ono što žele čuti.

Isus je poslao apostole bez ičega, a opet su se vratili puni oduševljenja. „Pitamo se kako je moguće bez išta dati tako puno, ni od čega dati maksimum?“ Dva su uzroka tome. Prvi je u Isusu, a drugi u apostolima; jedan je u Bogu, drugi je u čovjeku. „Isus je imao i ima, i dandanas, povjerenja u čovjeka. Isus Krist se ne boji tu Riječ Božju u kojoj se nalazi spasenje (…) nešto što je najvažnije za ljudski život, Isus se ne boji i nije bojao staviti u ruke ljudske.“

Time što je Radosnu vijest povjerio ljudima, On im je sa svoje strane htio poručiti da vjeruje da su punoljetni, odrasli, odgovorni, zreli. „Isus je svoje povjerenje dao učenicima i to je uzrok zašto je uspjelo ovo poslanje.“ Drugi uzrok zašto je uspjelo poslanje su apostoli, odnosno posvećene osobe danas. „Isus vjeruje da smo punoljetni, da smo odrasli, da smo odgovorni, da smo sazreli? (…) Jesmo li takvi kakve nas vidi Isus Krist?“ Ili smo još uvijek neka derišta, neki narcisoidi, neki neodgovorni pojednici…

Ako nema uspjeha u našem poslanju, trebamo se pitati zašto ga nema? „Možda zato što ne znamo oduševljeno govoriti, svjedočiti, prepričavati ono što je Bog po nama učinio i što Bog čini.“ Isto tako, Otac Biskup je upozorio na opasnost da svoja mišljenja, stavove i raspoloženja temeljimo na onome što svijet o nama misli. „Hoćemo li cijeli svoj život temeljiti na tome što priča selo?“ (…) „Ako ćemo se cijeli život vrtiti sami oko sebe, kako ćemo se posvetiti ljudima kojima smo poslani?“

Otac Biskup je prisutne podsjetio i na tri stvari koje je papa Franjo naglasio prilikom otvaranja Godine posvećenog života: „Neka svaki redovnik i redovnica sa zahvalnošću gleda na svoju prošlost, s nadom na budućnost, a sa strašću neka živi sadašnjost“, te je dodao: „Koliko puta i kad smo Bogu zahvalili za svoj poziv? Koliko nade ima u nama da budemo svjetlo, nositelji nade tome svijetu i svojim redovničkim zajednicama? (…) S kakvom strašću živimo svoj poziv i svoje poslanje?“ Ako nema strasti i oduševljenja, „kakvim smrknuti licem i melankolijom srca možemo donijeti Radosnu vijest i oduševiti druge za Isusa Krista?“

Nastavljajući dalje, Otac Biskup je istaknuo da je Isus začetnik redovničkog života – On je okupio oko sebe muškarce i žene. Najprije su zajedno živjeli kraljevstvo Božje, a onda ih je poslao ljudima. Tu je Otac Biskup naglasio važnost razumijevanja, ljubavi, praštanja, dogovora, kompromisa u redovničkim zajednicama. Jer ako ima toga „vaše ponašanje, vaš pojavak među ljudima bit će najveća propovijed.“

Oslanjajući dalje svoju propovijed na Evanđelje Otac Biskup je prisutnim redovnicima i redovnicama posvijestio i važnost povlačenja u osamu. „U osami, u samoći, čovjek može susresti samoga sebe – samo u samoći. I kad bismo mi bar pola vremena posvetili Riječi Božjoj koju svaki dan čitamo i slušamo i pitali se: ‘Što ta Riječ Božja govori meni o meni?’ umjesto onoga što drugi govore o meni (…) bili bi potpuno drukčiji kršćani, drukčiji redovnici i redovnice“, jer bi nam bilo važno što Bog misli o meni, a ne što ljudi misle.

Na kraju svoje homilije, zaokružujući svoj govor o važnosti povlačenja u osamu, Otac Biskup je ukazao na to kako su i u osami ljudi pretekli apostole. „To znači i kad idem u osamu, ne idem bez tih ljudi. I u toj samoći gdje se trebam susresti sa samim sobom da bih spoznao moju ulogu i moje poslanje, (…) i ti ljudi idu sa mnom jer će mi Bog dati kroz molitvu i kroz ramišljanje što trebam tim ljudima reći, kako se trebam prema tim ljudima postaviti.“ (…) „Jer smo pozvani da budemo poslani. Jer smo pozvani ne da ugađamo sebi i da se vrtimo oko sebe nego da Isus Krist bude središte našega života.“ Ako On bude u središtu onda će biti mjesta za sve ljude, svakog čovjeka, i za sve potrebe, za sve stvari, pitanja i probleme ovoga svijeta i ovoga života.

Na kraju svete Mise Otac Biskup je zahvalio svim redovnicima svećenicima na redovitom sudjelovanju na liturgijskim slavljima te što su uvijek na raspolaganju za podjelu sakramenata napose ispovijedi. Također je zahvalio sestrama redovnicama klauzurnima, kao i vanjskima te svim dobročintieljima, dobrim ljudima koji na bilo koji način pomažu egzistenciju samostana.

Nakon svete Mise slijedilo je druženje i domjenak u blagovaoni biskupskog dvora.