Vijesti - Susret jubilarki Družbe sestara milosrdnica

Dvorac Lužnica pored Zaprešića bio je od 7. do 11. srpnja, mjesto susreta sestara koje su prije 10, 15, 20, ili 25 godina zavjetovale Bogu da će nasljedovati Krista i živjeti u čistoći, siromaštvu i poslušnosti prema konstitucijama sestara milosrdnica. Okupilo se devetnaest sestara, različite dobi i darova, razmišljanja i iskustava, ali istog duha. Na susretu je sudjelovala i vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica Svetog Vinka Paulskog s. Miroslava Bradica koja je sestre jubilarke dočekala i pozdravila te se s njima družila i osobno razgovarala.

Bilo je to blagoslovljeno vrijeme zajedništva pod vodstvom o. Vjenceslava Miheteca, OCD, piše u svom osobnom osvrtu na te dane s. Katarina Dunđer.

"Jubilej koji slavimo jedan je od životnih pragova na koji nailazimo, koji ne možemo olako prijeći. Nađe nam se na putu kako bi „prikočili", zastali i pogledali jurimo li još uvijek u pravom smjeru, slijedimo li prave znakove, tko su nam suputnici, u kakvom smo odnosu s njima... Na mnoga pitanja potrebno je dati odgovor prije nego li ponovno ubacimo u brzinu, stisnemo gas i nastavimo. Pater Mihetec, iskusan na cesti života, jednostavnim riječima o velikim temama razlamao je naše brige u manje, te nam u osobnom razgovoru ili ispovjedi pomagao naći put potrebnom rješenju.

Krenuli smo od molitve, jer molitva opravdava naše postojanje, jer se kroz molitvu želi čuti što nije čujno u ovom svijetu, i po molitvi se to što čujemo želi ostvariti. Svijet će o Bogu govoriti onako kako Ga po našem življenju vidi, jer smo i mi poslane svijetu kao saveznice Božje, da savez sklopljen između Boga i čovjeka obnovimo, poput Noe, Abrahama, Izaka, Mojsija... dodajući mu nove sadržaje. A ako isključimo iz života proslavu Boga u molitvi, mi nemamo sadržaja, nemamo što dati. Molitva i razmatranje, vrijeme je i mjesto drugovanja s Duhom koji govori stupnjevito. A znamo to, jer otkrivamo uvijek novo razmatrajući Riječ, iako smo tekst čuli nebrojeno puta. Zato, žrtvovati razmatranje dnevnim obavezama postaje najveća pogreška koju činimo na vlastitu štetu. I jedan poticaj od patra: dok molimo sjetimo se moliti u ime onih koji ne samo nesvjesno, nego svjesno ne mole, ne žele moliti, ili proklinju i svim se silama trude druge odvesti od Boga, a kršteni su.

Na kraju prispodobe o sijaču kaže Isus: „Tko ima uši, neka čuje!" (Mt 13,9) „Imati uši“ ,kao dio tijela,nije dovoljno za slušanje Isusovih riječi, jer te riječi nisu samo ton, šum, one su harmonija glasa, misli i poruke, i samo dobro uštimano uho može ih čuti, uho mudra čovjeka koji sluša razumom i srcem. Često je potrebno razum spustiti u srce da se zagrije i srce dići u razum da se rashladi. Razmišljajmo o onom što čujemo, a onda to životom potvrđujmo. To je hod za Isusom, to je naš zajednički hod jednih s drugima. Svašta si dozvolimo reći drugima jer nismo svjesni koliko istinu, iako je istina, ne smijemo govoriti bez ljubavi, jer je takva ubojita, a u samoj ljubavi ne smijemo zanemariti istinu. Sijač je sijao, i tri zrna su propala a jedan je donio rod. Ipak, sijač ne naglašava toliko tjeskobu nad onim propalim zrnom koliko radost zbog onog koji donese rod. Što je sve Isus posijao kroz ove godine u naša srca!? Krenimo od onoga što je uspjelo, jer neuspjeh je strašan bič kojim, naglašavajući ga, ubijamo čovjeka. Potražiti dobro u drugome je oslobađajuće. Pa, ako to zrno dobrote pronađemo u čovjeku, i dadnemo mu svježeg zraka vjere i svjetla ljubavi ono će se sigurno razviti. Promašaji i neuspjeh potiču nas pokrivati susestru molitvom. Samo povijajući ranu hrabrimo za novi početak.

Dogodit će se da čovjek hodajući osjeti umor koji obeshrabruje. Nastupa duhovna tama, sve je neizvjesno, ne znamo kamo poći, sa svih strana nešto pritišće, a zraka svjetla ne sviće ni od kud. Ljudi postaju ravnodušni, čak i prijatelj s kojim smo slatko drugovali petu na nas podiže. Što učiniti? Pitamo se: Bože, zar si me zato pozvao da mi bude teško? Pomišljamo poći nekamo, tražiti neku drugu sigurnost, želimo pobjeći od patnje. Sjetimo se tada: Isus je nas izabrao! Ne mi Njega, nego On nas! I On ima plan s nama. A na to izabranje kojim nas je Krist obdario Neprijatelj je strašno ljubomoran i sve će učiniti da nas uvede u muku i optuži Isusa kako nas je zaveo i ostavio. Neprijatelj ne bira sredstva. Poganski kraj želi se nastaniti u nama i obezbožiti nas. Tome se ne smijemo predati, to je problem s kojim se moramo suočiti, ali pred Bogom, i Bog će dati što nam je činiti. Učimo to od Majke Marije. Kad joj je bilo teško anđeo ju šalje Elizabeti. Mi smo zajednica kako bi pomogle jedne drugima nositi križ, a ne kako bi križ odbacile. Moramo biti Elizabete jedne drugima, jer nismo sve dorasle svim zadacima koji se stavljaju pred nas. Stanovnici poganskog kraja koji nas okružuje moraju vidjeti da ima Boga i da smo mi s Njim.

Kad kroz tu tamu s Bogom prođemo doći će čas u kojem ćemo drugima moći dati odgovor na njihovo traženje: „Htjeli bismo vidjeti Isusa!" (Iv 12, 21)

Sjedile smo ta četiri dana s Kristom za stolom, slušale Ga i govorile Mu! Upoznavale smo se međusobno, obogaćivale i hrabrile. Sada nastavljamo dalje zahvalne za ovaj susret svima koji su nam ga omogućili. Razišle smo se međusobno, no nismo se razišle s Njim. Osvježene, nastavimo životnom stazom do sljedećeg praga za pet godina. Bio naš hod Bogu na slavu.", zaključuje u svom osvrtu s. Katarina. (kvrpp bih)