Vijesti - Svečani zavjeti s. Ivane Perković iz Družbe sestara Milosrdnog Isusa

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu 24. srpnja u bazilici Sv. Kvirina u Sisku svečano misno slavlje tijekom kojeg je svečane redovničke zavjete položila s. Ivana Perković iz Družbe sestara Milosrdnog Isusa, koje djeluju u toj župi.

Koncelebrirali su rektor bazilike preč. Robert Jakica, dekan Sisačko-katedralnoga dekanata preč. Krešimir Bulić i više svećenika, a uz obitelj s. Ivane i okupljene vjernike slavlju su nazočile i generalna poglavarica Družbe s. Joanna Kwiatkowska te kućna poglavarica s. Jaira Udovičić. 

Na početku homilije biskup je poručio kako je to blagoslovljen dan za s. Ivanu, za njezinu Družbu, ali i za tu župu te biskupiju. „Doživotni redovnički zavjeti su prigoda da se dublje povežemo s Bogom, da mu iskreno zahvalimo za sva dobročinstva, od kojih je sigurno i duhovni poziv koji je on uputio s. Ivani a ona ga je čula i odazvala se. Molimo se za nju, molimo se s njom, da joj Gospodin udijeli ustrajnost na putu redovništva kojim je pošla“.

Govoreći o pročitanoj Prvoj poslanici sv. Ivana apostola, biskup je rekao kako ona govori o ljubavi kakvu je Bog pokazao prema nama i kakvu on očekuje od nas. „I daje nam, možemo reći, najljepšu definiciju Boga kada kaže: ‘Bog je ljubav’. Bog je naime prvi ljubio nas, te smo zato i mi ‘dužni – kaže apostol – ljubiti jedni druge’. Naime, Boga nitko nikada nije vidio, a braću i sestre, naše bližnje, vidimo svaki dan, imamo neprestano kraj sebe. Zato ljubav prema bližnjima jest znak ljubavi prema Bogu: ‘Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena’.

Na drugom će mjestu isti apostol napisati da nije moguće reći da ljubimo Boga ako mrzimo braću. To je dvoje povezano, jedno bez drugoga ne može. ‘Tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu’, lijep je zaključak ovog razmišljanja o Bogu i našoj ljubavi prema njemu, koja se mora vidjeti u ljubavi prema našim bližnjima. Netko bi možda upitao, zašto onda neki ljudi, muškarci i žene, ne žive u svijetu svoju ljubav prema Bogu, jer samo ako ljubimo bližnje, dokazujemo da ljubimo Boga. Zar se bijegom od ljudi može ljubiti Boga? Istina, ako bi se tako shvatilo redovništvo i svećeništvo, to ne bi bilo ispravno.

Naš izbor da Bog bude prvi ne znači da ljudima okrećemo leđa, dapače! No, ta naša blizina i ljubav prema bližnjima nije prvenstveno tjelesna i onakva kakvu žive ljudi samo po svojim sklonostima i bez dara Božje milosti. Upravo da bi upozorili na neophodnost Božje prisutnosti, oni koji se posvećuju službama u Crkvi, ostavljaju osnivanje vlastite obitelji i sve ljude žele prihvatiti kao svoju obitelj, voljeti ih i služiti im. A sveti Pavao kaže, da je udata žena dužna ugoditi mužu, a neudana samo Gospodinu. Stoga je njegova preporuka izbor djevičanskog života. ‘Tko ima uši neka čuje’, govorio je Gospodin. Jer, nekima je dano da to razumiju, a nekima nije, no oni kojima je dano, trebaju to i prihvatiti i živjeti odgovorno, ustrajno i vjerno“, pojasnio je biskup te u nastavku govorio i o Ivanovu evanđelju koje donosi Isusovu zapovijed ljubavi.  

U nastavku biskup je govorio i o životu sv. Faustine Kowalske od koje potječe Družba sestara Milosrdnog Isusa. „Bila je mističarka i veoma je živo i s puno osjećaja doživljavala Isusa i njegovu prisutnost u svojem životu. No, to nije bio put slasti i same radosti zbog Isusove blizine i neprestanog života s njim, bio je to put ispunjen žrtvom i križem. Život s. Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima, o čemu svjedoči u svojem Dnevniku. Trpjela je na različite načine: zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala je fizičke i duhovne patnje kada se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti s Isusom, nekada je osjećala i njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost. Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja da svima objavi veliko Božje milosrđe bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, o. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu je sv. Faustina napisala: ‘Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša’. Evo, sestro Ivana, i za Vas program koji je ostavila Vaša utemeljiteljica i o. Mihael koji je nastavio djelo sv. Faustine: proširiti pobožnost u Božje milosrđe, što više pomoći svima da se pouzdaju u veliko Isusovo milosrđe. Bez milosrđa mi ne bismo mogli ići naprijed, ne bismo mogli biti radosni, ne bismo znali jesmo li sigurno na svojem životnom putu – jer bismo neprestano gledali unazad, na svoju prošlost, na svoje propuste, slabosti i grijehe. No, Isus je sve naše slabosti uzeo na sebe i po svojoj pregorkoj muci darovao nam je novi život, život uskrsnuća. 

To svi mi vjerujemo, a Vama, sestro Ivana, želimo da svojim životom i povjerenjem u Božje milosrđe svjedočite da je život lijep i da ima smisla, da u vjeri možemo nadvladati sve kušnje i trpljenja te s Kristom pobijediti“, poručio je biskup te na kraju završio molitvom sv. Faustine Milosrdnom Isusu.