Vijesti - Svetkovina sv. Dominika u Starome Gradu

U samostanskoj crkvi Sv. Petra Veronskoga, mučenika, u Starome Gradu na otoku Hvaru u večernjim satima u srijedu 8. kolovoza svečano je proslavljena svetkovina sv. Dominika, utemeljitelja Reda braće propovjednika. Koncelebrirano misno slavlje predvodio je župnik don Marko Plančić, a propovijedao je starogradski dominikanac o. Mario Marinov. Koncelebrirala su sedmorica svećenika, među kojima su bili hvarski dekan i župnik Vrboske i Selaca na Hvaru don Emil Pavišić, rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Željko Tanić, umirovljeni profesor dogmatike Nikša Bižaca te župnik i gvardijan u mjestu Nazarjah u Sloveniji fra Andrej Pollak. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći muški pučki pjevači.

Župnik Plančić na početku misnog slavlja spomenuo je kako je sv. Dominik za sva vremena pokazao kao se Riječ Božja živi i kako se živi pripadnost Crkvi, jer je Riječ Božju propovijedao svojim životom; riječima i djelima. Samo na taj način Riječ Božja učinkovito djeluje na druge, mijenja ih i tako širi kraljevstvo Božje na zemlji. 

O. Marinov istaknuo je kako je kod svetaca zajedničko to što su kod njih duhovne vrednote i kreposti bile vrlo razvijene, posebice temeljne kreposti: vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Spomenuo je kako je sv. Dominik živio i djelovao krajem 12. i početkom 13. stoljeća. To vrijeme, nažalost, neki i danas nazivaju „mračnim srednjim vijekom". Strašno je razdoblje od 1000 godina zvati mračnim i primitivnim. Takvo etiketiranje počelo je prosvjetiteljstvo koje je u svemu prije sebe vidjelo samo mrak. Nasuprot slici svijeta koji je u središte stavljao Boga i Božju objavu, prosvjetiteljstvo je stavilo čovjeka i njegov razum, odbacujući svaku objavu i sve što razum ne može dokučiti. Ipak, ni jedno razdoblje u ljudskoj povijesti ne bismo smjeli nazvati mračnim niti se prema svijetu tog vremena tako odnositi, pa makar se radilo i o vremenu pračovjeka. Postojale su velike kulture i prije srednjega vijeka i nikome ne pada na pamet nazivati ih mračnim razdobljem, valjda zato što te kulture nisu bile kršćanske. Očito se ovdje više radi o mraku neznanja onih koji srednji vijek nazivaju mračnim. Jer, upravo su temelji zapadnoga svijeta i zapadne kulture nastali u srednjem vijeku. Danas se ponosimo baš onim što smo naslijedili iz srednjega vijeka. Najvrednija djela slikarstva, kiparstva, arhitekture, književnosti i glazbe upravo su iz tog vremenskog razdoblja. I nije sveti Benedikt tek tako nazvan ocem zapadne kulture.

Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da u srednjem vijeku nije bilo mračnih i crnih stvari. Baš su problemi srednjeg vijeka, osobito vjerski ratovi te progoni heretika i krivovjeraca bili poticaj sv. Dominiku da započne svoje propovijedanje i osnivanje Reda propovjednika. Hereza ili krivovjerje je nijekanje jedne ili više vjerskih istina i dogmi. Hereze su razarale jedinstvo kršćanske zajednice i društvenoga života. U susretima s hereticima Dominik je vidio njihovo nepoznavanje vjere. A u susretu sa svećenicima vidio je manjak njihove izobrazbe i zbog toga izostanak pravoga odgovora na širenje krivovjerja. To je Dominika dovelo do zaključka da s hereticima treba razgovarati, stupiti s njima u dijalog i poučiti ih, a ne s njima voditi ratove. Zbog toga je osnovao Red propovjednika. U to doba društvo se sve više urbanizira i gradovi postaju središta preobrazbe društva. Grad Ozma u Francuskoj, u kojemu je Dominik proveo prvi dio svoga života, dobar je primjer te preobrazbe. Dominikanci su od samih početak svoje djelovanje usmjerili baš na gradove. Prva braća vrlo srdačno su primljena u Parizu, gdje su razvili svoju djelatnost. Za razliku od ostaloga klera, evanđeosko siromaštvo i propovijedanje Evanđelja bila je karakteristika svetoga Franje i svetoga Dominika što je urodilo plodom i rađanjem novih zvanja. U svom djelovanju dominikanci su bili vrlo zapaženi u Parizu. Sveučilište im dodjeljuje zemljište uz nove zidine grada. Dominik, kao učen čovjek, šalje svoje sljedbenike na onda poznata sveučilišta. Kroz pedeset godina djelovanja na području današnje Francuske dominikanci vode osamdeset gradskih škola. Vrlo dobro su uočili da se obrazovanjem, propovijedanjem i dijalogom s neistomišljenicima može mnogo više postići nego progonima i svim ratovima.  

Kad je pri osnivanju Reda papa Inocent III. pitao sv. Franju koje pravilo misli uzeti za svoj Red, a riječ je o redovničkim pravilima, Franjo je odgovorio: „Ni jedno, Oče, već samo Evanđelje". Karakteristična crta Dominikova odnosa prema Konstitucijama, pravilima Reda, je da ona ne obvezuju pod kaznu grijeha, za razliku od discipline sv. Benedikta, što je bilo zbunjujuće za crkvene autoritete. Dominik je to protumačio kako je Bogu draže kad mu se služi iz slobodne ljubavi nego zbog prisile i zakonskih propisa. Dominiku je to bilo toliko važno da je izjavio kao je spreman ići i nožem istrugati s pergamena samostanskih običajnika svaku zapovijed koja veže pod grijeh. Dominik je do takvoga svoga stava došao u svojim razmišljanjima nad tekstovima Evanđelja. On je promatrao svijet evanđeoskim očima. Uočavao je znakove vremena i njegove potrebe te na njih tražio odgovor. Osnivanjem Reda propovjednika želio je doskočiti vjerskome neznanju, odnosno pomoći boljem poznavanju vjere i tako se oduprijeti širenju krivovjerja te pospješiti njegovo suzbijanje. Osnivanje Reda propovjednika bilo je zaista Božje nadahnuće i blagoslov za Crkvu, jer će postepeno propovijedanje Riječi Božje biti jedna od glavnih ili glavna zadaća svih svećenika. Iz primjera sv. Dominika mogu se izvući važne pouke i poticaji za današnje vrijeme koje za Crkvu nije ništa teže od vremena u kojemu je živio sv. Dominik, rekao je o. Marinov koji je potom pročitao jednu svoju pjesmu što ju je napisao prigodom 800. obljetnice osnutka Dominikanskoga reda.