Vijesti - Svetkovina sv. Vinka Paulskoga proslavljena kod zagrebačkih milosrdnica

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga proslavila je u nedjelju 27. rujna svetkovinu svog utemeljitelja sv. Vinka Paulskoga. Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi sv. Vinka u Zagrebu predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak u koncelebraciji s desetak svećenika. Uz milosrdnice, na misi su sudjelovale redovnice drugih družbi, mnoštvo vjernika, kao i potpredsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner.

Pozdravljajući okupljene, rektor crkve sv. Vinka preč. Marijan Pavlenić podsjetio je da milosrdnice ove godine slave 170 godina dolaska prvih sestara iz Austrije u Zagreb. Na početku mise predvoditelj slavlja biskup Petanjak čestitao je cijeloj Vinkovoj obitelji blagdan te poželio mnogo duhovnih plodova, napretka u godinama koji su pred njima. 

U homiliji biskup Petanjak upozorio je da kada govorimo o svecima uvijek krenemo od kraja, te često zaboravimo cijeli životni proces koji su oni prošli. Tako naša slavlja postaju samo slavlja, zadrže onu vanjsku formu, a ne dotaknemo srž, život te osobe, primijetio je biskup. No, ako mi nešto iz njihovoga života moramo naučiti i u svoj život primijeniti onda to više nije samo slavlje, to je i križ, to je i pokora, obraćenje, rekao je propovjednik te upozorio kako su sveti uzori živjeli pokornički, a mi hoćemo steći slavu prepričavajući njihova djela i njihovu svetost. Kratko se osvrnuvši na život sv. Vinka, biskup je istaknuo da je taj svetac dopustio da ga sve oko njega obuzme, tj. "da bijeda materijalna i moralna ne prođe samo pokraj njega, već da postane dio njega, da potrebe ljudi onoga vremena i onoga čovjeka postanu njegove potrebe". 

Govoreći pak o odlomku misnoga evanđelja o blaženstvima, istaknuo je kako se na prvi pogled čini da karizmi i životu sv. Vinku bolje odgovara odlomak o sudnjem danu gdje se Isus poistovjetio sa svakim čovjekom: bijah gladan i nahraniste me, bijah žedan, napojiste me, bijah u tamnici pohodiste me. 

No, isto evanđelje o blaženstvima i sudnjem danu napisao je isti evanđelist Matej, razlika je samo u tome što blaženstva stoje na početku evanđelja, a sudnji dan na kraju. Između tog početka i kraja je jedna cijela povijest, cijeli život, životni put koji netko mora proći da bi se ostvario, odnosno da bi se mogao ponašati kao čovjek. Zato su blaženstva vizija Boga i čovjeka. U blaženstvima je ocrtano kako se Bog ponaša prema čovjeku i kako bi se čovjek trebao ponašati prema čovjeku, pojasnio je biskup Petanjak. 

Nadalje je napravio usporedbu između blaženstava i Deset zapovijedi, te upozorio kako zapovijedi kažu "ovo smiješ, ono ne smiješ, ovo moraš, ovo ne možeš. No, kod blaženstava nema naređivanja. Zapovijedi su zakon koji nešto naređuje, a kod blaženstvima ništa nije rečeno što moraš dati. U konačnici što će dati onaj koji je progonjen, koji je u tamnici, što će dati onaj koji je u bolnici, onaj koji je gladan i žedan? Ovdje se ne radi da moraš nešto dati, nego se radi o tome da moraš sebe dati. Ne nešto od sebe, nego svega sebe, ovdje se traži cijeli čovjek, moja koža, moj život, moj rad, ono što jesam da to što jesam svoje biće, svoju osobu založim za Boga i čovjeka, da služeći čovjeku služim i Bogu, odnosno da polazeći od Božjeg ponašanja i ja se ponašam kao dijete Božje, jer sam stvoren na sliku Božju. Tu je sada razlika staroga i novoga". Biskup je pojasnio da je tu razliku shvatio sv. Vinko, ali je shvatio i da blaženstva nisu utopija, i da Isusovo evanđelje nije utopija. 

Utopija bi bila kad bi rekli "svi će biti bogati, sretni, zadovoljni". Neće i nismo. Ne možemo nivelirati stvari, ne možemo reći bit će raj na zemlji, nego polazimo od toga da ima i bit će i gladnih i žednih, i progonjenih i bolesnih, zatvorenih, rekao je, te nastavio kako se "društvo, ako je pravo, srami svojih siromaha. Društvo se srami jer ima siromaštva, jer nije riješilo socijalna pitanja. No, kad je u pitanju kršćanin, on se ne srami siromaha, već ih ljubi. Ne srami ih se, ne otpisuje ih, ne gura ih na rub društva, nego pokušava doskočiti, što može učiniti da ublaži bijedu ovoga svijeta, da u svijet unese više pravde, više ljubavi, više praštanja, više sućuti". 

U molitvi vjernika molilo se za Vinkovu obitelj da ne posustane služiti čovjeku po primjeru svetog utemeljitelja. Molilo se i za progonjene kršćane posebno u Siriji, kao i za sve preminule članove Vinkove obitelji, te za sve nevine žrtve ratova, prirodnih katastrofa i ljudske sebičnosti, posebno za one koji su stradali poradi vjere. Euharistijsko slavlje pjevanjem je animirao zbor sestara milosrdnica.