Vijesti - Teološki četvrtak s temom “Liječnik i duša”

Prvi uvodničar, profesor s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivan Štengl, psiholog, uvodno je spomenuo nedavno usvojeni Zakon o eutanaziji u Belgiji. Istaknuo je kako se tu otvaraju mnoga pitanja poput prava pojedinca da ima pravo odlučiti o kraju svog života. Na zapadu se često javlja i glas "razboritosti" koji propitkuje troškove oko pacijenata s kroničnim i terminalnim bolestima, koliko oni zapravo opterećuju društvo. To pak stvara sumnju i osjećaj krivnje kod samih bolesnika, koliko su oni još samo beskorisni teret društvu i svojim bližnjima, kao i osjećaj ostavljenosti, usamljenosti. 

Medicina, psihoterapija, tehnologija svaka na svoj način nude se čovjeku kao rješenje u iznalaženju što uspješnijih strategija kako doseći više užitka, zadovoljiti potrebe, i otkloniti nelagodu, a to znači umanjiti ili zavarati onaj egzistencijalni, dubinski osjećaj granice, osjećaj frustracije i nemoći, izloženosti životu, ograničenosti zbog vlastite povijesti, naslijeđenih karakteristika, fizičkih i psihičkih nedostataka, kulturno-povijesnih okolnosti, bolesti, patnje, napokon smrti. Čovjek osjeća besmisao ljudske patnje u životu, jer je patnja zbog besmislenog života. To je patnja koja ponižava, jer mu govori da je bespomoćan i bezvrijedan. No, problem je neurotična potreba čovjeka da patnju po svaku cijenu ukloni. Budući da je patnju nemoguće otkloniti u potpunosti, jer kad se otkloni jedna, zasigurno će opet nadoći druga, čovjekova nastojanja rezultiraju opet patnjom, osjećajem bespomoćnosti i očaja. Takva patnja, to je patnja na bolest i smrt, posvijestio je dr. Štengl, pojasnivši da kada dođe na ovu točku, psihoterapija i medicina, znanost i tehnologija pred patnjom se osjećaju bespomoćno i nemaju što više reći.

Zaključio je da ne valja osloboditi čovjeka osjećaja neizbježne patnje, jer patnja će ostati jednako prisutna, a onda i nepodnošljiva. Osobu koja pati ne valja ni sažalijevati, inače će postati u svojim i našim očima nešto strano i neuobičajeno. U osobi koja prihvaća neizbježnu patnju s udivljenjem valja prepoznati samo čovjeku svojstven čin njezina prihvaćanja. Za čovjeka je zapravo uvreda odreći mu dostojanstvo patnje, zaključio je dr. Štengl.

Dr. Marijana Braš s Klinike za psihološku medicinu KBC u Zagrebu, te predavačica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem predaje psihološku medicinu, ali i komunikacijske vještine govorila je iz prakse.

Posvijestila je činjenicu da se bez empatije ne može biti dobar liječnik i zdravstveni profesionalac. Stoga, valja imati osjećaj suosjećanja, i to njegovati od prve godine studija. U tom vidu je istaknula nekoliko komponenti. Prva komponenta vezana uz empatiju je komunikacija s bolesnikom, u kojoj će on imati osjećaj da ga se razumije. Nadalje, tu je osobna duhovnost zdravstvenih profesionalaca. "O tome se malo govori, no važna je naša svijest o našoj vlastitoj duhovnosti, naše razmišljanje: koji je moj smisao života, moje razmišljanje o patnji, moje razmišljanje o mojim duhovnim pitanjima koja se aktiviraju kad čujem pacijentovo razmišljanje, da se i ja znam s tim nositi i ostati profesionalna", rekla je dr. Braš.

Ravnateljica hospicija "Marija K. Kozulić" teologinja s. Danijela Orbanić, članica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, predstavila je iskustvo prvoga hrvatskog hospicija u Rijeci. Hospicij kapaciteta 14 kreveta otvoren je i blagoslovljen 20. siječnja 2013. godine, a prvog korisnika primio je 4. veljače te godine. Predstavljajući jednogodišnju statistiku, Orbanić je istaknula kako je primljeno 77 muškaraca i 52 žene, a prosjek boravka bio je 19 dana, neki su preminuli istog dana, a najduži boravak bio je 204 dana. Upozorila je i na dob korisnika, te istaknula kako je mnogo onih rođenih nakon 1960. godine, a ove godine je primljena jedna osoba rođena 1982. Bez obzira na dob, vjersku pripadnost korisnicima se u hospiciju pruža njega, te nastoji osigurati domaće ozračje. U tom je vidu omogućen neograničen posjet obitelji, koja u hospiciju može i prespavati.

U živoj raspravi koja je uslijedila, iznesena su mnoga iskustva osoba koje su uključene u palijativnu skrb, ali su otvorena i mnoga pitanja vezana kako uz medicinsku struku, tako i duhovnu skrb. Nazočni liječnici posebno angažirani na području psihijatrije i palijativne skrbi istaknuli su potrebnim još tješnju povezanost dviju struka medicine i teologije.

Tema je pobudila veliko zanimanje publike te je tako bila jedna od najbolje posjećenih tribina u maloj dvorani Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta. (ika)