Vijesti - „Tiha prisutnost“ − katedralne sestre

U drugom nastavku serijala Zagrebačke nadbiskupije „Tiha prisutnost“ predstavljene su katedralne sestre, odnosno časne sestre sakristanke u zagrebačkoj katedrali, izvijestio je u četvrtak 11. travnja Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

„Tiha prisutnost“ naziv je video-serijala u kojem je želja prikazati službe i osobe u Zagrebačkoj nadbiskupiji koje svojim trudom i zalaganjem doprinose ljepoti liturgijskih slavlja, pomažu u organizaciji važnih događaja, svojim talentima obogaćuju život Nadbiskupije te brinu o detaljima koji se na prvu možda ne primjećuju.

Nakon što je u prvom nastavku predstavljena služba katedralnog ceremonijara, u drugom nastavku predstavljene su časne sestre sakristanke u zagrebačkoj katedrali, koje nakon potresa 2020. godine brinu o bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, o kapeli Ranjenog Isusa i o župnoj dvorani Župe Pohoda BDM na Dolcu u kojoj se održava bogoslužje dok traje obnova župne crkve.

S. Mihovila Kamber, s. Jelica Bilić, s. Snježna Stjepandić i s. Mira Šarić časne su sestre iz Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje djeluju u zagrebačkoj prvostolnici brinući o liturgijskom ruhu, liturgijskom posuđu, uređenju oltarnog prostora, ali i o vjernicima koje svakodnevno susreću.

S. Mihovila katedralna je sakristanka više od 50 godina, a trenutno pomaže i u Župi Pohoda BDM na Dolcu. Ističe kako je tri puta sudjelovala u pripremi dolaska Svetoga Oca u katedralu: 1994., 1998. i 2011. godine. Bila je glavna sakristanka na Hipodromu pripremajući sve što je bilo potrebno za misno slavlje.

Prisjećajući se brojnih događaja i slavlja koje je pripremala u katedrali, istaknula je kako je mnoštvo vjernika „svaki dan dolazilo u katedralu i ondje nalazilo utočište i molitvu“. Dodala je da joj je 50 godina službe u katedrali brzo prošlo. „Kako sam došla na praksu, poglavari su vidjeli da tu odgovaram i kanonici su rekli kako je ova sestra za tu službu, i tako sam ostala“, kazala je.

Prisjećajući se svog dolaska u službu katedralne sakristanke 1998. godine, uoči proglašenja blaženim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, s. Jelica Bilić rekla je da joj je proslava Stepinčeva uvijek posebna − „kao da se dio neba spusti na zemlju“.

Uz to, posebno je se svake godine dojmi ispovijedanje za Uskrs i Božić kada katedrala, a sada Bogoslužni prostor, postaje velika ispovjedaonica. Veseli se i iščekuje povratak u katedralu, a posebno na Stepinčev grob, rekla je.

S. Snježna istaknula je da 15 godina djeluje u Stepinčevoj katedrali, na što je posebno ponosna i Bogu zahvalna, „jer mi je ta dužnost jako draga i pri srcu mi je. Uvijek sam si u samostanu priželjkivala biti sakristanka“,poručila je.

Dodala je da je jako zavoljela Bogoslužni prostor i da se ondje osjeća kao u svojoj kući. Osim što brine o oltarnom prostoru, liturgijskom ruhu i posuđu, naglasila je da sestre i duhovno pomažu vjernicima koje susretnu u razgovoru i molitvi.

Posljednjih deset godina službu katedralne sakristanke vrši i s. Mira, koja posljednje tri godine brine o kapeli Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića. Istaknula je da joj je najljepše slavlje u katedrali bila Služba Muke Gospodnje, tj. poklon križu uz pjevanje Koralista zagrebačke katedrale.

Na pitanje što joj je najljepše u pozivu časne sestre, kazala je da joj je najljepše upravo to što radi u sakristiji.