Vijesti - Treća jutarnja misa drugog dana boravka tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj katedrali

Drugog dana boravka tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj katedrali 14. travnja misu u 9 sati predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

U homiliji je istaknuo da sveti Leopold zacijelo nije ni kršćanin ni redovnik koji je tražio pozornost usmjerenu na sebe, nego uvijek na Gospodina. Tako i sada, dok razmatramo njegovo krhko tijelo, zagledani smo u Božju snagu; dok su pred nama smrtni ostaci, obnavljamo vjeru u besmrtnost po Kristovu djelu spasenja, rekao je biskup.

„Razmatrajući ovaj milosni događaj posebne prisutnosti svetoga Leopolda, otkrivamo da se u njemu može naći sve što je suprotnost onomu što se danas izvanjski i površno promiče kao vrijedno. S druge strane, ovdje je moguće iščitati sve za čim suvremeni čovjek istinski čezne", pojasnio je biskup.

„Gledajući sačuvane zemne ostatke ovoga hrvatskog kapucina, vraćamo se na spomen onoga što je živio za zemaljskoga života. Prije svega, njegov je život bio prožet Bogom i vječnošću. I to je prvi odmak od suvremenih pokušaja da se čovjeku pristupa bez njegove upućenosti na Boga; da ga se svede na zemaljsku stvarnost. Ovaj nam susret govori da čovjek pripada Bogu, da je smisao naše zemaljske prolaznosti u vječnosti; da smo stvoreni za neraspadljivost, te da svako nastojanje koje svijet rastavlja od Boga završava u besmislu", istaknuo je biskup.

Govoreći o Bogdanu Mandiću, biskup je rekao da je otac Leopold bio tjelesno krhko biće. Visok samo 135 centimetara; nosio je poteškoću mucavosti, ne uspijevajući riječima izraziti puninu duše na tečan način. Njegova izvanjska pojavnost stajala je u suprotnosti s onim što se danas pretvorilo u 'ideologiju izgleda', jer u njemu se nisu odražavali suvremeni ideali ljepote, viđenosti i izvanjske nametljivosti, rekao je mons. Šaško.

Nadalje, nekoliko kvadratnih metara prostora u kojemu je desetljećima ispovijedao; skučenost i vezanost uz jedno mjesto također su u suprotnosti s današnjim pokušajima da se brzim promjenama mjesta, izvanjskim povezivanjem i tehnologijom prati i nadzire sve što se događa u svakome kutku svijeta, ali bez dubljih pitanja i vrijednosti. Sveti je Leopold u suprotnosti sa stvaranjem dojma da netko vlada svijetom, ako je ovladao zemaljskim bogatstvom, zaboravljajući na jedinstvenost za koju smo stvoreni, na poziv koji nam je dan. Sveti Leopold je svjedok istine da niti jedan život nije skučen, niti jedan život besmislen, niti jedan prostor premalen, istinu da pravu slobodu vanjsko nasilje ne može dokinuti; jer, čovjekov je svijet širok onoliko koliko je široko njegovo srce, onoliko koliko dopustimo da u taj prostor uđe Bog. I baš tu nalazi se najvažnija oprečnost koja nam se očituje u prisutnosti tijela sv. Leopolda – oprečnost ljubavi. Ovaj maleni redovnik je gigant kršćanske ljubavi. U njegovu životu ne vlada sebičnost. Ovdje se s pravom pitamo što svijetu ostavljaju sebičnjaci. Nisu li iza njih duboko utisnuti tragovi tuge, razdora, nasilja i u konačnosti odbojnosti koja se pamti po zlu i nanesenim ranama. Svijet koji se hrani sebičnošću, ne može susresti radost i ne može preživjeti, istaknuo je biskup Šaško.

Kao što je svetost oca Leopolda u oprečnosti s agresivno nametanim suvremenim 'trendovima' koji mogu svojom ispraznošću zahvatiti i nas vjernike, u svetome se Leopoldu otkrivaju i najdublje ljudske čežnje, a to su svakako: čežnja za radošću koju zemlja ne posjeduje; čežnja za prostorom za koju svijet nije dovoljno velik; čežnja za vremenom koju može ispuniti samo vječnost i čežnja za ljubavlju koju svijet ne može dati, rekao je biskup.

Istaknuo je i da je svetost oca Leopolda pohvala ljubavi onih ljudi koje zovemo običnima, a uistinu su najneobičniji; nesebičnih ljudi koji su neprimjetni pojavnosti i dojmovima, koji u tišini i radosti s Bogom žive za druge.