Vijesti - U Hvaru proslavljena 60. obljetnica redovništva s. M. Nives Vujević, poznate i kao Časna Torcida

Na blagdan sv. Skolastike u večernjim satima u srijedu 9. veljače, u samostanu i crkvi sestara bendiktinki u Hvaru svečano je proslavljena 60. obljetnica redovništa s. M. Nives Vujević. 

Euharistijsko slavlje predvodio je generalni vikar Hvarske biskupije i župnik Jelse don Stanko Jerčić. Koncelebrirali su hvarski dekan i župnik don Toni Plenković te biskupijski kancelar i župnik Brusja i Veloga Grablja don Ivan Jurin. Liturgijsko pjevanje predvodio je jelšanski župni „Zbor Sv. Cecilije“ pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom povjerenika Hvarske biskupije za liturgijsku glazbu maestra Slavka Reljića.

Sveci se ne rađaju, svecem se postaje

Don Stanko je u propovijedi citirao poznatu latinsku poslovicu: „Pjesnikom se rađa a govornikom postaje“, prigovorivši onima koji svakodnevno govore: „Sveci se ne rađaju, svecem se postaje“. Svoj prigovor potvrdio je tvrdnjom da je BDM rođena (kao) svetica.

Napomenuo je kako „ među Isusovom Dvanaestoricom polovicu čine bratski parovi“ te dodao: „A danas slavimo veliku Skolastiku, veliku sestru još većeg Brata, vjerojatno su blizanci, kako nam sugerira i natpis na njihovim zajedničkim grobom u Monte Cassinu: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“ Naveo je primjere kao se i na Hvaru štuju pojedini sveci blizanci.

Potom je upozorio kako bi se moglo pomisliti da je svetost nasljedna osobina koja se događa po nekom genetskom kodu, kao i izvrsnost u sportu, npr. Janice i Ivice Kostelić te Blanke i Nikole Vlašić. No, njihovi bi nam roditelji jednoglasno posvjedočili: „Da, mi im jesmo puno pomogli, ali, ipak , uz Boga koji ih je obdario karizmom i talentom te izvrsnim tjelesnim i duševnim predispozicijama, glavni čimbenik njihovih sportskih uspjeha su oni sami, njihovo htijenje, naporno vježbanje i neizmjerni trud koji su ustrajno ugrađivali u ta svoja postignuća.“

„Pogotovo sve to vrijedi za dosege svetosti“, ustvrdio je don Stanko spomenuvši sv. Franju Asiškoga „kojemu je otac sudskom tužbom i kućnim pritvorom nastojao izbiti te ‘svetačke mušice iz glave’. A njegovu nasljedovateljicu Klaru stric je htio čak vojnom intervencijom spriječiti da se prikloni tim Franjinim ‘ludorijama’. Isto tako, ugledni i moćni otac Stanislava Kotske grozio se cijeloj Družbi Isusovoj, ako ga prime u svoje redove. Otac Alojzija Gonzage, kušajući ga odvratiti od ‘pretjerane duhovnosti’ optuživao je svoju suprugu da ga je njome ‘inficirala’. Stoga ju je pokušavao uvaliti u žarište moralne pokvarenosti europskih dvorova. Na ovim primjerima doslovno se ispuniše Isusove riječi: „Nemojte mislitida sam na zemlju došao donijeti mir! Nisam došao donijeti mir, nego mač. Dašao sam rastaviti: ‘sina od oca, kćerku od majke … i neprijatelji će čovjeku biti domaći njegovi!“

Dijamantni jubilej sestre Nives

Don Stanko je upozorio kao „neki misle da je svetost zanat koji se izučava u duhovnom staležu – u sjemeništima i samostanima te prakticira u novicijatima. Za njih su svećenici i časne specijalizirani kršćani ili specijalisti svetosti, a vjernici laici ‘obični’ kršćani – vjernici ‘opće prakse’. U nedavnoj prošlosti pobožni vjernici znali su ‘duhovne vođe’ uzdizati u astralne visine, na razinu anđeoskih bića. Tko bi ga znao zašto su, u ta ‘davna stara vremena’, naši predšasnici, ‘donovi i dumne’, barem neki od njih, podgrijavali takvu mitizaciju i idealiziranje naših likova, ali vidimo da to danas vraćamo s kamatama, kada se priređuju medijske izložbe klerikalnih grijeha i krimena na kojima se stavljaju pod povećalo i najobičniji primjeri naših slabosti i grijeha“, primijetio je don Stanko i poručio:

„Ma koliko se loše u tome osjećali, valja nam ponizno se udarati u prsa i vapiti ‘moj grijeh’, ali i ne zanemariti onaj zdravi i prirodno inteligentni pogled našeg puka kršćanskog, a to je: prvi spasiteljski korak jest u prihvaćanju istine kako nam je svima potrebno obraćenje, itekako. Sačuvaj Bože da se spotaknemo o drugačije razmišljanje – ala barba Madina jedne godine u župi Vrbanj, koji, kad je čuo riječ ‘obraćenje’, reče: „Ko da smo mi pogani pa se tribamo obratit!“

„Nasuprot tomu, čitamo u životopisu svete Terezije Velike: nakon 20 godina života u samostanu u Avili, koji se bio pretvorio u dnevni boravak dokonih avilskih gospođa iz visokoga društva, u kojemu se, dakle, živjelo poprilično mondeno, svjetovno, Terezija je doživjela obraćenje da bi potom, u tandemu s Ivanom od Križa, samostan po samostan reformirala, radikalno obnovila vrlo razgranati karmelski red, muški i ženski“, rekao je don Stanko i naveo još jednu klasičnu uzrečicu: „Nitko nije svetac prije smrti!“ te protumačio da je to točno, ali jednako tako “nitko nije ni otpisan prije smrti!”

„Neki su od nas dosegli godine u kojima možda i nismo više sposobni za veliki rad u vinogradu Crkve Božje, ali čak i u 11. uri svoga životnog dana možemo ozbiljnije poraditi na obrađivanju svoga osobnog vinograda te pri tom preteći same sebe i svoju dušu posvetiti, da bi nas –konačno- naš Spasitelj poveo u Svetište Gospodnje, da, kao i sveti Dizma, supatnik Isusov, u smrtnome svome času čujemo Njegovu spasonosnu riječ: ‘Bit ćeš sa mnom u raju!“ poručio je don Stanko, čestitavši dijamantni jubilej sestri Nives s riječima pjesme:

Umakla si se, Karmela                                       Sveti naši zaštitnici

Od jelšanskih Vujevića                                      Skolastiko, Benedikte,

Zabrana te nije smela                                         I svi Božji ugodnici.

Da postaneš koludrica.                                       Utječemo sad se vama

Zaručnica Božja nježna                                     Od Svevišnjeg isprosite

Pod imenom lijepim – Snježana;                       Da po vašim molitvama

Vjerna Putu svojih snova,                                  Raste, cvjeta zajednica

Živeć ‘ora et labora’.                                          Naših dičnih koludrica.

Sjajna zrako blagoslova                                     Sad se s njima veselimo