Vijesti - U Petrovaradinu otkrivena spomen-ploča s. Amadeji Pavlović

U župnoj crkvi Sv. Roka u Petrovaradinu u nedjelju 5. rujna otkrivena je spomen-ploča redovnici iz družbe Milosrdnih sestara sv. Križa Amadeji Pavlović (1895.–1971.) u prigodi spomena 50. obljetnice njezine smrti.

Amadeja Pavlović, čije je svjetovno ime bilo Karolina, krštena je u toj crkvi. Ploču su otkrili poglavarica Družbe s. Valerija Široki i župnik Župe sv. Roka preč. Marko Loš, tijekom mise koju je služio srijemski biskup Đuro Gašparović sa svećenicima Srijemske biskupije.

U homiliji je mons. Gašparović istaknuo veličinu vjerničkog života s. Amadeje Pavlović. „Mi vjernici znamo da je Bog iznad svega i da je Božja sila jača od svakoga zla. Zato se ne plašimo niti izvanjskih nevolja niti vlastitih slabosti. Mi se jednostavno trudimo i nastojimo Božjom snagom činiti dobro. I onda, znamo, Bog u nama i po nama djeluje. On na poziva, vodi i šalje. Zato i kod ovoga slavlja ove svete mise nastojimo prisjetiti se onoga što nam Isus poručuje i molimo Gospodina milost da budemo njegovi vjerni suradnici njegova djela spasenja. Povezujemo današnje slavlje s Majkom Amadejom Pavlović  koja je povezana s Isusom Kristom a čiju 50. obljetnicu smrti ove godine obilježavamo. Ona je ostvarivala u životu sve ovo spomenuto i još više toga“, istaknuo je.

Govoreći o njezinom životu, između ostaloga, rekao je da je u Zemunu stupila u Marijinu kongregaciju i poučavala je podmladak. „Možemo samo zamisliti apostole na početku njihova misijskog djelovanja. Tako zamišljamo i Karolinin budući život. Toliki veliki svijet pred apostolima, a oni maleni i obični ljudi. Pa ipak su krenuli. I učinili velike stvari. Tako je činila i Karolina. Ne trebamo se plašiti. Ako smo s Bogom, ako smo na njegovoj strani bit će s nama i njegova zaštita. Ne treba se plašiti ovoga svijeta niti životnih poteškoća. Tako se dogodilo i Karolini, budućoj majci Amadeji“, rekao je.

„Godine 1922. stupila je u samostan u Đakovu. U samostanu je završila učiteljsku školu, a kasnije i visoku pedagošku školu u Zagrebu. Majka Amadeja 15. kolovoza 1926. polaže prve zavjete, a doživotne 15. kolovoza 1932. Po Isusovu poslanju 1943. preuzima službu provincijalne poglavarice. U danima rata i nemira, u vrijeme straha i nesigurnosti, živo čeznemo za Isusovom blizinom i za djelotvornošću njegove otkupiteljske ljubavi. Tada majka Amadeja obilazi sestre u svim mjestima. U suradnji s nadbiskupom Stepincem sačuvala je redovničko odijelo, a uz pomoć biskupa Antuna Akšamovića izborila se da se 1945. sačuva provincijalna kuća koju su komunisti htjeli uzeti za svoje potrebe“, naglasio je.

Majka Amadeja je vjerovala da je Isusu stalo do nas i željela je ostati u njegovoj službi kao nositelj vjere, kao molitelj nade, kao službenik njegove ljubavi, istaknuo je propovjednik. „Željela je govoriti u njegovo ime, nositi drugima nadu i radost, biti oruđe njegova mira. Prepoznala je Isusa, u današnjem evanđelju kao onoga koji sve čini dobro, koji svima čini dobro. Donijeli su Isusu bolesna čovjeka, bio je gluh i nijem. Ima toliko lijepih pojedinosti u ovoj zgodi. Tu su dobri ljudi koji su mu pomogli da dođe do Isusa. Prepoznala je Majka Amadeja u tim ljudima sebe i druge kada su u službi ljubavi. Da bi mogla svima činiti dobro bile su joj potrebne njezine ruke, srce, optimizam. Zato je pomogla i spasila jedanaestogodišnju židovsku djevojčicu Zdenku Bienenstock Grünbaum i druge Židove za vrijeme holokausta. Tu su bile i majke s novorođenom djecom u bolnici. Zato joj je posthumno dodijeljeno priznanje: ‘Pravednik među narodima’ 23. ožujka 2009.“, rekao je.

„Iz života majke Amadeje možemo naučiti prije svega kako se vjernik postavlja prema životu općenito, kako se praktički živi vjera u Boga i Njegovu Providnost. Majka Amadeja nije gubila vrijeme na nevažne stvari. Ona je iz obitelji baštinila vjeru, naučila moliti, živjeti u Božjoj prisutnosti. Obitelj je gnijezdo u kojem rastu, ne samo odrastaju djeca nego na primjerima roditelja rastu u vjeri, stječu povjerenje u Boga i čovjeka, uče kako se živi“, zaključio je propovjednik.

Nakon homilije mons. Gašparovića, uslijedilo je svečano otkrivanje spomen–ploče. Za vrijeme svečanog otkrivanja ploče Milosrdne sestre svetog Križa prigodno su zapjevale himnu Družbe „Pjevaj Bogu zavjet svet“.

Spasila život djevojčice

Karolina Pavlović je rođena u Petrovaradinu u građanskoj obitelji od oca Alojzija i majke Franjke Ambrišak, a nakon školovanja u Novom Sadu i rada u Zemunu priključila se časnim sestrama u Đakovu. Završila je učiteljsku i višu pedagošku školu u Zagrebu. Radila je kao učiteljica u Državnoj osnovnoj školi i u građanskoj školi koju su časne sestre držale u Đakovu. Imenovana je predstojnicom Družbe Milosrdnih sestara Svetog Križa 1940. i tu dužnost obavljala je do 1955. godine.

Kako se navodi u dokumentaciji Memorijalnog centra Yad Vashem, Amadeja Pavlović je osobnim zalaganjem i inicijativom spasila život židovske djevojčice Zdenke Bienenstock koju je pod lažnim imenom sakrivala u samostanu u Đakovu, a da to nisu čak znale ni ostale časne sestre. Zdenkina obitelj ubijena je u nacističkim logorima smrti, bez obzira na to što se pokrstila i prešla u katoličku vjeru. Jedanaestogodišnju Zdenku iz Osijeka je u lipnju 1941. u Đakovo doveo svećenik Alfred Hoelender i predao je Amadeji. Ona ju je sakrivala u samostanu, pod lažnim imenom, do svibnja 1945. godine. Prisustvo djevojčice predstavljalo je izuzetnu opasnost za samostan, koji je istovremeno jedno vrijeme bio i štab njemačkih vojnika.

Zdenka se poslije rata iselila u SAD. U travnju 2008. uputila je molbu Memorijalnom centru za žrtve Holokausta Yad Vashem da se Amadeji Pavlović dodjeli priznanje „Pravednik među narodima“ koje Država Izrael dodjeljuje nežidovima za koje je dokazano da su spašavali Židove tijekom Holokausta. To je i učinjeno. Priznanje je uručeno hrvatskoj provinciji Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu 23. ožujka 2009. godine.

U dosjeu Amadeje Pavlović se navodi se da je „uspjela uvjeriti ustaške poglavare da iz tranzicijskog logora za židovske žene i djecu, u kome su mnogi umrli od gladi i zaraznih bolesti dok su čekali premještaj u koncentracijske logore, dozvole da primi trudnu i bolesnu Židovku u posebno bolničko krilo samostana sestara u Đakovu“. Na isti način je, navodi se, pomogla spasiti mnoge žene.

Život kao najveća vrijednost

Govoreći o s. Amadeji i njenom životu, s. Valerija Široki na otkrivanju spomen-ploče je rekla da su u Petrovaradinu udareni temelji njezinog kršćanskog života. „Majka Amadeja nas iznad svega uči o hrabrosti u vjeri. Vjera se uči u životu, i to na primjerima drugih ljudi. Sve drugo su uradili drugi, pa i inicijativu da se ona proglasi ‘Pravednicom među narodima’“, rekla je s. Valerija.

„Sestra Amadeja je usprkos svemu negativnom posvjedočila da je život bez obzira na vjeru i naciju najveća vrijednost i to je svojim djelom i konkretnim činom i pokazala. Drago mi je da su je Petrovaradin i časne sestre otrgli od zaborava. Volio bih da i u drugim lokalnim i crkvenim zajednicama imamo slične inicijative kako bismo vrijednu baštinu vezanu za zaslužne pojedince memorirali“, rekao je Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a.

„Drago mi je da ovakvim događajima prisustvuju i predstavnici Grada Novog Sada, što pokazuje koliko je on europski. Siguran sam da nas ovakvi događaji zbližuju i da pomažu poboljšanju odnosa srpske i hrvatske zajednice“, rekao je prije mise Goran Kaurić, vijećnik HNV-a i zamjenik pokrajinskog tajnika za kulturu, informiranje i odnose s vjerskim zajednicama.

Gradonačelnika Novog Sada Miloša Vučevića predstavljao je njegov izaslanik i šef kabineta Žarko Mićin. „Kao grad mira i tolerancije, Novi Sad će uvijek podržavati ovakve događaje koji doprinose zajedništvu i boljem razumijevanju svih građana koji u njemu žive“, napisao je Mićin na Twitteru.

Na otkrivanju spomen-ploče su bili i predstavnici hrvatske diplomacije u Srbiji, članovi DSHV-a koji sudjeluju u tijelima Skupštine Novog Sada, HKPD-a Jelačić iz Petrovaradina i Grada Novoga Sada. Poslije mise, redovnice iz Đakova obišle su svetište Gospe Tekijske, gdje im je o istom govorio rektor Ivan Rajković, zatim crkvu Uzvišenja sv. Križa i Petrovaradinsku tvrđavu.