Vijesti - U zagrebačkoj prvostolnici proslavljen Dan posvećenog života

Na blagdan Prikazanja Gospodinova, u petak 2. veljače, svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen je Dan posvećenoga života. U koncelebraciji bilo je tridesetak svećenika, među kojima i više provincijala. Slavlje je okupilo veliki broj redovnica i redovnika i drugih posvećenih osoba različitih zajednica, a. među njima je bila i predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović, ASC.

Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Šaško je pojasnio značenje toga blagdana koji kršćani na Istoku zovu Susret, blagdan Susreta. „Misli se na susret u jeruzalemskome hramu između čovjeka i Božje ljubavi koja je sišla s neba, utjelovila se u povijesti i susrela s iščekivanjem izabranoga naroda. Pred nama je slika zaručničkoga saveza čovječanstva i Spasitelja. U današnjoj liturgiji razmatramo i Blaženu Djevicu Mariju, kao uzor svima nama u čekanju i u otvorenosti srca za susret s Bogom, njegovom Riječju i njegovim Svjetlom". Crkva je taj blagdan izabrala kao Dan posvećenoga života, „u zahvalnosti moleći za redovnike i redovnice, članove svjetovnih instituta i društava apostolskoga života. Oni su osobit znak Crkve u svijetu; potreban znak u ozračju u kojemu materijalno lako prevlada nad duhovnim, vremenito obuzme naše živote lakše od pogleda na vječno". U zahvalnosti Gospodinu za njegovo svjetlo, na početku blagoslivljamo svijeće, u kojima doživljavamo: susret, prikazanje i snagu života, a svijeće čiji plamen podržavamo svojim životima, praćenima Božjim blagoslovom, govore o našoj budnosti i spremnosti donošenja svjetla braći i sestrama, rekao je biskup, te blagoslovio svijeće.

U homiliji je povezujući misna čitanja i Dan posvećenog života biskup Šaško rekao: „Dragi redovnici i redovnice, večeras osjećamo snažnije stvarnost koja je srž života – vječnost. Gledajući vas ovako okupljene, lakše dopiremo do nje, tu – među nama; postaje bližom, premda je uvijek – u nama. U starcu Šimunu i u proročici Ani nalazimo odlike koje se tiču vječnosti: iščekivanje, pouzdanje, prepoznavanje. Šimuna određuje naziv prodekomenos kao osobu koja je sva usredotočena na čekanje, idući ususret da bi primio iščekivanoga. Njegov hvalospjev očituje život protegnut prema trenucima koji dolaze; on živi za trenutak koji svemu daje smisao, a onda se povlači, da bi i drugi susreli svjetlo i spasenje koje se očitovalo. Proročica Ana, čije ime upućuje na milost, brojem svojih godina – osamdeset i četiri, koji se dobije ako se sedam, kao broj punine, pomnoži s brojem dvanaest, s brojem plemena – (dakle brojem godina) a naročito svojim načinom življenje u postu i molitvi dopunja taj okvir. Vođena je Duhom proroštva, poučljiva i pročišćena srca. Osim toga, pripada najmanjemu plemenu – Ašerovu, što je znak da su najmanji i najkrhkiji raspoloženiji za prepoznavanje Spasitelja u Isusu. Dočekanost struji vječnošću; godinama iščekivanja ona daje smisao; njihova starost prekoračuje prag tjeskobe". Nastavljajući u tom duhu, upozorio je: „Toliko smo puta iskusili da se pozivi u Crkvi, svećeništvo, redovništvo, življenje posebnih darova i služba, nastoje obuhvatiti razlozima koji su objašnjivi prolaznošću; pokušava ih se protumačiti isključujući vječnost. Zato se i u Crkvi ponekad susreće prilagođavanje onoga što zemlja ne može obuhvatiti raznim zemaljskim okvirima. Svaki put kada to činimo niječemo čežnju, niječemo glas na koji smo odgovorili". Obraćajući se redovnicima i redovnicama biskup je rekao: „Vi ste u Crkvi dar znaka vječnosti, da bismo u svemu što činimo u prolaznosti osjetili dah i privlačnost neprolaznoga. Vi ste najvidljivije mjerilo življenja vječnosti u Crkvi".

Osvrnuo se i na zajedničku poruku Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života i Hrvatske redovničke konferencije u kojoj se naglasak stavlja na siromaštvo i zajedništvo, te je posvijestio da „bez vječnosti te dvije zbilje nisu razumljive kao vrijednosti; djeluju kao društvene kategorije s određenom patinom opterećenja. I evanđeoski savjeti: siromaštva, čistoće i poslušnosti nepoželjni su stavovi, ako ne govore Kristovom ljubavlju, ako ne propuštaju trak vječnosti. Ali, tamo gdje je ona prisutna, tamo gdje ste vi znak svakomu vjerniku i vjernici u Crkvi, vaša nesebičnost, potpuna posvećenost i darivanje daju smisao udarcima kušnje i žrtvama iz ljubavi. Zato je važno da vječnost ne pokušavamo 'prizemljiti', nego njome prožeti zemaljsko, svaki susret, svaku društvenu stvarnost. Isključivanjem vječnosti niječemo ljepotu i snagu otajstva".  

Na kraju homilije biskup Šaško redovnicima i redovnicama posvijestio je kako se sav smisao ljudskoga života sastoji u tome da život postane darom Bogu. „Zato je dragocjena prisutnost ljudi koji su posvetili svoj život: da ne previdimo život za druge, izgradnju nebeskoga kraljevstva, kojega ste vi živi trag i puno puta 'mač dvorezac' koji razdire unoseći mjeru vječnosti u naše sebičnosti. I ako uronimo u naše srce, u naša čekanja, u svjetlo koje je rodilo i naš odgovor prepoznavanja Boga, naći ćemo nju – vječnost. To vide ne samo vjernici, nego i oni kojima ste naročito vi vidljiv znak i jasno pitanje: Zašto? Zašto je netko redovnik ili redovnica? Zašto vjeruje u Boga? Osporavan znak postaje znakom spasenja. Odgovor na ta pitanja nalazi se u čežnji za vječnošću. Ne tražimo ga ni mi niti ga nudimo drugima u čežnji za zemaljskim."

Nakon popričesne molitve, predvoditelju slavlja zahvalio je potpredsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković, OP. „Ovakvi nas susreti u hramu Gospodnjem drže zajedno i snaže. Unatoč društvenim promjenama i teškoćama s kojima se susreću naše zajednice, upravo primjer starca Šimuna i proročice Ane daje nam snagu da svoj život i nadu oblikujemo u pohvalnu pjesmu, te snove naših utemeljitelja činimo svojima i pretvaramo u navještaj, te služeći Bogu svima koji iščekuju otkupljenje pripovijedamo o Djetetu čije prikazanje u hramu danas slavimo". Fr. Slavko podsjetio je na ciljeve Dana posvećenog života kojega je ustanovio papa Ivan Pavao II., a potom ukazao na poruku Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života i Hrvatske redovničke konferencije naslovljenu „Siromaštvo i zajedništvo" kojom se potiče na približavanje svakom siromahu i svakom čovjeku u potrebi.

Slavlje je pjevanjem animirao Redovnički band aid pod ravnanjem s. Elizabete Peršić i orguljsku pratnju prof. Marija Perestegija.